U ovoj knjizi nije riječ o energiji, nego o moći i politici, i to o vanjskoj politici. Primjer ruskog korištenja plinske trgovine u politici moći pokazuje da korištenje ekonomskih instrumenata (osobito vanjske trgovine) kao starog alata vanjske politike ni danas nije izgubilo na važnosti. Trgovina plinom je ekonomski, vanjskotrgovinski odnos, no specifičan jer zbog vrste robe kojom se trguje obiluje političko-sigurnosnim eksternalijama; plin nije samo roba nego strateški, vanjskopolitički resurs.

Europska je unija plinsku trgovinu s Ruskom Federacijom doživljavala, u skladu s liberalnom paradigmom, kao međuovisan odnos koji će doprinijeti obostranoj nadoknadi limitiranih resursa i prelijevanju ekonomske na druga područja suradnje. U 21. stoljeću Ruska je Federacija toj trgovini dodijelila novu ulogu, pretvorivši je u instrument realističke moći. Ta je trgovina iz potencijala za zbližavanje aktera tako postala potencijalna, materijalna i konstruirana, prijetnja, što ju je dovelo u područje sigurnosti, a kooperativan odnos dva aktera je postao kompetitivan, pa i konfliktan. Europska je unija tako uvidjela da dostatnu razinu sigurnosti opskrbe zbog izloženosti vanjskopolitičkim izazovima ne može isporučiti isključivo tržište.

Plinska trgovina između EU i RF tako je dobila ulogu i u diskurzivnom smislu: liberalno-ekonomski diskurs je ustupio mjesto realističko-strateškom i umjesto o plinskoj trgovini govori se o energetskoj sigurnosti.