Knjige

„Čovjek u životu piše samo jednu knjigu“ – tako reče rahm. Dževad Karahasan. Ova knjiga to potvrđuje jer je samo jedna etapa u dugom životu njenog glavnog lika Saila. On poseban, čudnih godina, čudne kose od 1111 dlaka na glavi, još čudnije trobojne brade koja je indikator prepoznavanja dobra i zla. Sailove godine su također godine iskustva, a iskustvo je znanje. On sa sobom nosi svete knjige koje je Bog preko Poslanika dao čovječanstvu. Okvir njegovog razumijevanja su poruke iz Kur'ana, Tore i Novog Zavjeta. Glavna ličnost dolazi u Sarajevo na Kurban-Bajram, taj najradosniji dan, dan svečanosti sljedbenika Kur'ana. I baš na taj dan 1992. godine počinje opsada, granatiranje, paljenje, ubijanje i zvjesrstva od strane ljudi koji pale biblioteke – koji ne vole knjige. Nije to napad samo na muslimane, islam, Bošnjake, građane Bosne i Hercegovine i Bosnu, već na civilizaciju – Sarajevo je multietnički grad, osovina civilizacije kao što je i Jerusalem.  To nasluti i Rebeka Vest u svom djelu CRNO JAGNJE I SIVI SOKO (1939). Samo je jagnje simbol žrtve – KURBANA – a sivi soko, simbol tzv. nebeskog naroda – simbol Zla. Vođen instinktom, on ide u zapaljenu UNIVERZITETSKU BIBLIOTEKU i spašava knjige, jer „spasiti i jednu knjigu sevap je i uspjeh“, a u knjigama traži drugu polovinu Znaka. Grad Sarajevo će biti džehenem za njegove stanovnike skoro četiri godine. Zekkum je džehenemsko drvo i njegove plodove jedu stanovnici u mraku i strahu, u ranama i smrti. Sail biva svjedokom zločina i kazni. Meni kao čitaocu koji je preživio u Bosni tu svjetsku agresiju poznato je skoro sve što se događalo u tom sarajevskom džehenemu, ali čitalac koji to nije doživio neće vjerovati, jer ne može pojmiti okrutnost i veličinu zla. Autor je pravnik, on i ne pokušava biti sudija nego sve prepušta Stvoritelju onako kako stoji u svetim knjigama. Izuzetno je dobro opisao ono što su Sarajevo i Bosna preživjeli u periodu 1992-1995. godine. Izuzetno je intelektualno napisao knjigu, ne roman, knjigu koja je obojena bojama Sailove brade. U njoj nailazimo i vjerskog i filozofskog i epskog. Knjiga završava optimističnim činom – sadnjom, iz pepela izvađene sadnice drveta – smrče, kao simbola vječitog života. Zaista mu je divna molitva Bogu: „Dragi Bože! Prihvati ovo malo stablo i ukabuli mi nijet da se ovdje primi. Okrijepi njegovo sićušno tijelo, uspravi ga visoko i izvuci iz svog ugljevlja. Pobijedi rušilačku, neljudsku, nečovječnu, nagonsku, osobine stvora Tvoga. Ovom malom biljkom ukaži mu na njegovo neznanje. Ovom zelenom bojom što nastaje, mješavinom bijele i crne. A gdje je jedna, a gdje druga...“ Slične mislim sam imao, i imam, kad sam presađivao svoju sekvoju i druge sadnice drveća, da bi u toku rata zaklonio svoju kuću i okućnicu od pogleda onih koji su nas gađali topovima, tenkovima, haubicama, VBR-ovima, patovima i pamovima. Knjigu preporučujem prvo kao historijsko svjedočanstvo, kao istinu, zatim kao duboko umno djelo koje upućuje u opominje. mr. Dževad Abazović   ZEKKUM I NESANICA - RECENZIJA Problem opstajanja Bošnjaka u njihovoj novijoj historiji tematski je zadatak broj jedan u prozi Murata Baltića. U trilogiji romana pod nazivom Fetva, Baltić najviše problema posvećuje temi iseljavanja. U prvom romanu iz ove trilogije, (Fetva) tu problematiku tretira kroz XIX vijek. U romanu Zekkum i nesanica, ovaj problem razrađuje kroz blokade i ubijanje Sarajeva, ali i drugih gradove, te bošnjačkih bogomolja i spaljivanje kulturnih institucija u periodu od 1992. pa do kraja rata. Zajednički je samo glavni lik Sail, koji 1806. godine polazi iz Jerusalema u svijet da traži lijeka svom bolu, a on je u nesklađenosti života tri religije (islam, kršćanstvo i jevrejstvo) koji se manifestira u njegovoj trobojnoj (zelena, crna i žuta) bradi od 1111 dlaka. Tako on preko Sjenice (1809. godina – Fetva) dospijeva u Sarajevo 1992. godine na prvi dan ubijanja ovog grada (Zekkum i nesanica). Pisac postavlja pitanja rušenja i paljenja biblioteka u Rimu, Aleksandriji i Sarajevu, te navještava i četvrtu veliku biblioteku što će biti spaljena u neposrednoj budućnosti. On želi da Sarajevo proglasi evropskim Jerusalemom, dakle tim univerzalnim ljudskim gradom. Povrh svega, opet egzistencijalno pitanje čovjeka, kao jedinke i vrste ne dajući mu puno šansi za opstanak. Zakkum i nesanica posjeduje niz kvaliteta. To je jedan od prvih bošnjačkih romana sa valjanom umjetničkom distancom u odnosu na ratnu stvarnost, pa je tortoman koji ne svjedoči već priča priču, roman koji se ne vodi logikom dokumentarnosti, već fiktivnog u organiziranju svoje priče. Ovo je roman veoma lijepog i ubjedljivog jezika, one usmene tradicije bosanskog jezika  koja se očuvala u Sandžaku. U Zekkumu i nesanici stvarnosni planovi su nadgrađeni univerzlanim simbolima koji dolaze iz islamske duhovnosti, pri čemu se ukazuje sraz zmeđu metafizičkog i zemaljskog plana čovjekove egzistencije, između stvarnosti i onog što nosi i govori knjiga. Enver Kazaz