KAD SE IMA KOME DATI

Već prvom knjigom Divlja sloboda, prodanom u tri izdanja, Anja Šovagović Despot pokazala je da je izvrsna pripovjedačica koja zna zahvatiti dublje probleme hrvatskoga kazališnog života, ali i artikulirati ključna mjesta vlastite emocionalne biografije, što se zapravo u njezinu slučaju prepleće. Tako se i ova knjiga sastoji od dvaju tematskih blokova: u jednome od njih autorica pripovijeda o sebi, o obitelji u kojoj je odrasla, ponajprije o ocu Fabijanu Šovagoviću, a u drugome donosi svoja razmišljanja o smislu kazališta, glumcu, ulogama koje je radila. O Šovagoviću govori kao o roditelju, impulzivnom i strasnom, namrgođenom i svojeglavom, koji u kuću nije donosio emocije s kazališne pozornice, nego ih je posredovao u njihovoj najčistijoj manifestaciji. Eseji o kazalištu pak imaju trajnu vrijednost: premda je riječ o osobnim iskustvima koja se ne mogu mehanički primijeniti poput gotovoga recepta, komotno mogu novim generacijama poslužiti kao svojevrsni »udžbenik glume«, ponajprije zbog stajališta koje autorica zastupa i načina na koji o glumi razmišlja. Također, u nekoj nesagledivoj budućnosti oni će nedvojbeno biti dragocjen teatrologijski dokument koji će pomoći da se sagleda prošli trenutak, ne samo kad je riječ o njezinu obolu hrvatskom teatru nego i o tom teatru uopće, o stranputicama i zabludama, ali i o trenucima kad je u potpunosti ispunjavao svoju funkciju.