RAMON

Moj školski sastavak na temu Preobražaj naše općine ne samo što je prije nekoliko godina stekao priznanje u obliku velike petice od raske Nadvornikove nego je bilo nade da će pokupiti bodove i najednom književnom natjecanju učenika os-maša i devetaša.

Uzeo sam to tada do znanja zdravo za gotovo, ne razbijajući previše time glavu, jer od stanovita vremena jako dobro znam kako zapravo umjesto mene piše netko drugi, pa neka onda on brine brigu. Eto, tako sam ja u tom sastavku zaigrao na foru kako u jednom trenutku zastanem iznad panja i tobože zagledan u njegove godove osluškujem Što mi Šapuću o svojim sjećanjima i to je Nadvornikovoj bilo više nego dovoljno, ne govoreći o tome kako su se i ostale moje školske kolege očito pouzdale u neke druge, pa su jadnici nadrapali jer nisu poznavali moju fintu kako se pišu školski sastavci, a ta se temelji na činjenici kako ne valja previše prekoračiti granice dometa učenika osmoga razreda, ali ni pridržavati ih se, i tad je dovoljna tek sitnica što će vas katapultirati iznad ostalih. I kad me dakle gospodična Nadvornikova obavijestila kako ću predstavljati školu u pisanju sastavaka, otišao sam kupiti bilježnicu formata A4, rekavši sam sebi: Pazite, tek sada dolazi ono pravo! I strahovito sam dugo razmišljao kako je nasloviti, dok napokon nisam odlučio da ću to ostaviti za kasnije i kako ne bi bilo loše da najprije u bilježnicu nešto i napišem. Ali bilježnica bez naslova izgledala je prilično otužno, a ja sam je ionako namjeravao kasnije poslati u kakvu fakat značajniju književnu redakciju, pa sam izmislio naslov Napisano za New York Times, jer – znate li vi možda koju slavniju adresu? U početku sam pisao pjesme, i stvarno sam ih dosta sklepao, ali nisam ih imao komu recitirati, jerbo moja poezija bijaše naglašeno intimna…