Roman koji se ne čita – nego preživi
Rijetko koja knjiga u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti izazove ovakvu reakciju čitalaca. Ne tek pohvale, nego potres. Ne tek simpatiju, nego lični potres savjesti.
Komentari koji prate Bijele Cigane nisu književni klišei. Oni su svjedočanstva.
„Čitala sam i plakala.“
„Knjiga mijenja pogled na historiju, sadašnjost i budućnost.“
„Jedna od pet najboljih knjiga koje sam pročitao u životu.“
„Otvorila mi je oči.“
„Čita se bez daha.“
„Zgrožena sam opisanim događajima.“
„Bošnjače, pamti!“
Dehumanizacija kao konstanta
Ovo nisu marketinške formulacije. Ovo je recepcija romana koji je pogodio nerv kolektivnog iskustva.
Iz čitalačkih osvrta jasno se iščitava da roman nije doživljen samo kao historijska fikcija. On je prepoznat kao priča o kontinuitetu stradanja. Kao prikaz patnje jednog naroda kroz generacije — ali ne kroz patetiku, nego kroz konkretne sudbine.
Jedan čitalac piše da su se „sve kockice složile“. Drugi kaže da se „sramotno malo znalo“. Treći naglašava da je roman „opomena da se Zlu ne dopusti da prevlada“.
U tim reakcijama vidi se ono što je srž knjige: prikaz procesa u kojem se kolektivni identitet prvo osporava, zatim delegitimizira, a naposljetku pretvara u metu.
Stradanje u romanu nije epizoda. Ono je konstanta.
Historija bez zaborava
Čitaoci posebno ističu vjerodostojnost. Roman je prepoznat kao djelo koje se oslanja na svjedočanstva i historijske činjenice, ali ih literarno uobličava tako da postaju lično iskustvo.
„Knjiga se ne čita, nego živite živote likova“, stoji u jednom komentaru.
Ta rečenica možda najbolje opisuje efekat romana. On briše distancu između čitaoca i događaja. Prošlost prestaje biti arhivska kategorija i postaje emotivna realnost.
Zato mnogi naglašavaju da im se utisci nisu slegli. Da se vraćaju pojedinim stranicama. Da su ostali pod dojmom.
To je znak da knjiga nije samo ispričala priču — nego je otvorila prostor suočavanja.
Bol i dostojanstvo
U pojedinim reakcijama prisutan je ton ponosa. Ne nacionalističkog, nego egzistencijalnog. Ponos opstanka uprkos pokušajima brisanja. Ponos na dostojanstvo koje se plaćalo krvlju.
Jedna čitateljica piše da je zahvalna što je narod opstao uprkos pokušajima iskorjenjivanja. Druga poziva na pamćenje i zapisivanje.
U tom spoju bola i dostojanstva krije se emocionalna snaga romana.
Bijeli Cigani ne nude osvetu. Ne nude trijumf. Nude pamćenje.
Knjiga koja je probila granicu anonimnosti
Zanimljivo je i to što više čitalaca poredi autora sa etabliranim imenima svjetske književnosti. Spominju se Malouf, Tarik Ali, Koeljo, Sidran, Ibrišimović. Bez obzira na literarne paralele, ta poređenja govore o intenzitetu doživljaja.
Roman je prešao granicu „prvog romana“. Prešao je u sferu iskustva koje čitalac doživljava kao važno, lično i trajno.
Roman kao opomena
U više osvrta pojavljuje se ista riječ: opomena.
To je možda ključna riječ recepcije Bijelih Cigana.
Ne kao politički pamflet. Ne kao historijska lekcija. Nego kao podsjetnik šta se dešava kada se zlo normalizira. Kada se ljudima oduzme ime. Kada se njihovo postojanje počne tretirati kao problem.
Roman je očito dotakao ono što je i danas osjetljivo — pitanje sjećanja, kolektivne ranjivosti i straha od ponavljanja.
Zaključak
Bijeli Cigani – Čuvarica ljudskih duša nisu roman koji izaziva blagu simpatiju. Oni izazivaju reakciju. Suze. Šutnju. Preispitivanje.
Ako se suditi po čitalačkim svjedočanstvima, riječ je o knjizi koja ostavlja trag — ne samo estetski, nego i moralni.
I možda je upravo to razlog zašto se čita bez daha.
