Pretraga
Prikaži sve 7 rezultate
Novo
100,00 KM
PRSTEN ‘TVRTKOV VELIKI ZLATNIK’ (srebro)
Za kralja Tvrtka I veže se jedan sasvim neobičan i fantastičan nalaz zlatnog novca koji je otkriven između dva svjetska rata. Prema nekim navodima zlatnik je pronađen 17. decembra 1935. godine, u šumi na desnoj obali rijeke Mileševke kod Prijepolja. Navodno su ga pronašli seljaci uz niz drugih srebrenjaka i zlatnika ugarskog kralja Ludovika I. Sud u Prijepolju donio je odluku da zlatnik mora biti zadržan u njihovim prostorijama dok se ne provede postupak oko ustanovljenja vlasništva. Šta se dalje desilo sa njim nije poznato, ali po nekim kazivanjima zlatnik je kupljen od nekog kujundžije u Livnu, a po drugim je kupljen na sarajevskoj pijaci nakon što ga je tamo donio jedan seljak iz Prijepolja. Kupac je bio ugledni sarajevski kolekcionar i direktor Narodne banke Aleksandar Poljanić u čijem je vlasništvu zlatnik ostao sve do 1945. godine. Pošto je Poljanić po završetku Drugog svjetskog rata bio zarobljen, a njegova zbirka zaplijenjena, zlatniku se gubi svaki trag.
Prve vijesti o zlatniku pojaviće se tek nakon pola stoljeća. U maju 1995. godine, dok je u Bosni i Hercegovini trajao rat, tadašnjem direktoru Zemaljskog muzeja stigla je vijest od njegovih zagrebačkih kolega da će u Zagrebu biti održana međunarodna aukcija umjetnina, među kojima će se naći i zlatnik kralja Tvrtka. Zahvaljujući razumijevanju tadašnjih vlasti, na aukciju je poslan historičar i arheolog prof. Enver Imamović, kojemu je osigurano 60 000 DM (njemačkih maraka) – koliko se tada moglo osigurati za njegovu kupovinu. Početna cijena bila je 5 000 DM, da bi se svaki put povećavala za dodatnih 5 000. Kako je rasla cijena tako su odustajali brojni natjecatelji da bi na kraju ostao prof. Enver Imamović i nepoznati kolekcionar. Kada se došlo do cijene od 50.000 maraka, prof. Imamović navodi da mu je bilo jasno da je konkurent odlučan u namjeri da zlatnik dobije po svaku cijenu. Nakon što je konkurent ponudio 65.000 DM za zlatnik, Imamović je odustao od daljne licitacije. Time je neuspješno okončan pokušaj da se Tvrtkov zlatnik vrati u našu domovinu. Kasnije saznanja otkrivaju da je zlatnik nakon licitacije odnesen u Ameriku, gdje se po svemu sudeći još uvijek nalazi. Zbog nejasnih okolnosti svoga nalaza, kao i zbog činjenice da predstavlja jedini sačuvani primjerak zlatnog novca kojeg je kovao jedan bosanski vladar, taj jedinstveni zlatnik izazivao je brojne nedoumice u historiografiji i numizmatici. Najviše neslaganja izazivala je njegova atribucija, ali je u pitanje dovođena i njegova autentičnost.
Kad se zlatnik tek pojavio smatralo se da ga je kovao kralj Stjepan Tomašević, a taj zaključak je potkrepljivan pozivom na određene heraldičke elemente prikazane na reversu kovanice. Međutim, kasnija arhivska istraživanja ukazala su na veću vjerovatnoću da se radi o zlatniku kralja Tvrtka, koji je kao specijalna emisija kovan i dijeljen u vrijeme njegove krunidbe 1377. Naime, u dubrovačkom arhivu se 1393. godine spominje “četrnaest velikih dukata gospodina kralja Bosne” (lat. Ducatos domini regis Bosne magnos quatordecim). Iz konteksta cjelokupne informacije jasno je da se ne radi o “velikim dukatima” koji su bili kraljevo vlasništvo, nego da su u pitanju bili zlatnici s oznakama Bosanskog kraljevstva. Ovaj podatak također bi značio da bosanski zlatnici nisu bili samo prigodna kovanica dijeljena kao spomen dar prilikom krunidbe ili neke druge svečanosti, nego da se radilo o kovanicama koje su bile puštane u platni promet.
Veliki bosanski zlatnik u struci se često naziva i četverostrukim dukatom pošto je s 14,05 grama težine više od četiri puta masivniji od savremenog mletačkog dukata koji je smatran monetarnim standardom u mediteranskoj trgovini još od kraja 13. stoljeća. Pločica dukata debela je jedan milimetar a široka 30, dok je finoća zlata od kojeg je kovan procijenjena na 980/1000.
Po svom dizajnu, gotičkim lukovima, rasporedu likova i legendi, u potpunosti podsjeća na zlatni novac francuskih i engleskih kraljeva kovan početkom 14. stoljeća. Na njegovom aversu prikazan je potpuni grb Bosanskog kraljevstva okružen na obje strane s po jednim većim heraldičkim ljiljanom. Cijela kompozicija je uokvirena u krug s dvanaest gotičkih lukova oko kojeg teče natpis: “Gloria tibi Deus. Spes nostra” (Slava Tebi Bože, nado naša). Na reversu je prikazan propnuti lav u kružnici s šest gotičkih lukova sa natpisom uokolo: “Moneta Aurea Regis Stephani” (Zlatni novac kralja Stjepana).
PRSTEN ‘TVRTKOV ZLATNIK’
Za kralja Tvrtka I veže se jedan sasvim neobičan i fantastičan nalaz zlatnog novca koji je otkriven između dva svjetska rata. Prema nekim navodima zlatnik je pronađen 17. decembra 1935. godine, u šumi na desnoj obali rijeke Mileševke kod Prijepolja. Navodno su ga pronašli seljaci uz niz drugih srebrenjaka i zlatnika ugarskog kralja Ludovika I. Sud u Prijepolju donio je odluku da zlatnik mora biti zadržan u njihovim prostorijama dok se ne provede postupak oko ustanovljenja vlasništva. Šta se dalje desilo sa njim nije poznato, ali po nekim kazivanjima zlatnik je kupljen od nekog kujundžije u Livnu, a po drugim je kupljen na sarajevskoj pijaci nakon što ga je tamo donio jedan seljak iz Prijepolja. Kupac je bio ugledni sarajevski kolekcionar i direktor Narodne banke Aleksandar Poljanić u čijem je vlasništvu zlatnik ostao sve do 1945. godine. Pošto je Poljanić po završetku Drugog svjetskog rata bio zarobljen, a njegova zbirka zaplijenjena, zlatniku se gubi svaki trag.
Prve vijesti o zlatniku pojaviće se tek nakon pola stoljeća. U maju 1995. godine, dok je u Bosni i Hercegovini trajao rat, tadašnjem direktoru Zemaljskog muzeja stigla je vijest od njegovih zagrebačkih kolega da će u Zagrebu biti održana međunarodna aukcija umjetnina, među kojima će se naći i zlatnik kralja Tvrtka. Zahvaljujući razumijevanju tadašnjih vlasti, na aukciju je poslan historičar i arheolog prof. Enver Imamović, kojemu je osigurano 60 000 DM (njemačkih maraka) – koliko se tada moglo osigurati za njegovu kupovinu. Početna cijena bila je 5 000 DM, da bi se svaki put povećavala za dodatnih 5 000. Kako je rasla cijena tako su odustajali brojni natjecatelji da bi na kraju ostao prof. Enver Imamović i nepoznati kolekcionar. Kada se došlo do cijene od 50.000 maraka, prof. Imamović navodi da mu je bilo jasno da je konkurent odlučan u namjeri da zlatnik dobije po svaku cijenu. Nakon što je konkurent ponudio 65.000 DM za zlatnik, Imamović je odustao od daljne licitacije. Time je neuspješno okončan pokušaj da se Tvrtkov zlatnik vrati u našu domovinu. Kasnije saznanja otkrivaju da je zlatnik nakon licitacije odnesen u Ameriku, gdje se po svemu sudeći još uvijek nalazi. Zbog nejasnih okolnosti svoga nalaza, kao i zbog činjenice da predstavlja jedini sačuvani primjerak zlatnog novca kojeg je kovao jedan bosanski vladar, taj jedinstveni zlatnik izazivao je brojne nedoumice u historiografiji i numizmatici. Najviše neslaganja izazivala je njegova atribucija, ali je u pitanje dovođena i njegova autentičnost.
Kad se zlatnik tek pojavio smatralo se da ga je kovao kralj Stjepan Tomašević, a taj zaključak je potkrepljivan pozivom na određene heraldičke elemente prikazane na reversu kovanice. Međutim, kasnija arhivska istraživanja ukazala su na veću vjerovatnoću da se radi o zlatniku kralja Tvrtka, koji je kao specijalna emisija kovan i dijeljen u vrijeme njegove krunidbe 1377. Naime, u dubrovačkom arhivu se 1393. godine spominje “četrnaest velikih dukata gospodina kralja Bosne” (lat. Ducatos domini regis Bosne magnos quatordecim). Iz konteksta cjelokupne informacije jasno je da se ne radi o “velikim dukatima” koji su bili kraljevo vlasništvo, nego da su u pitanju bili zlatnici s oznakama Bosanskog kraljevstva. Ovaj podatak također bi značio da bosanski zlatnici nisu bili samo prigodna kovanica dijeljena kao spomen dar prilikom krunidbe ili neke druge svečanosti, nego da se radilo o kovanicama koje su bile puštane u platni promet.
Veliki bosanski zlatnik u struci se često naziva i četverostrukim dukatom pošto je s 14,05 grama težine više od četiri puta masivniji od savremenog mletačkog dukata koji je smatran monetarnim standardom u mediteranskoj trgovini još od kraja 13. stoljeća. Pločica dukata debela je jedan milimetar a široka 30, dok je finoća zlata od kojeg je kovan procijenjena na 980/1000.
Po svom dizajnu, gotičkim lukovima, rasporedu likova i legendi, u potpunosti podsjeća na zlatni novac francuskih i engleskih kraljeva kovan početkom 14. stoljeća. Na njegovom aversu prikazan je potpuni grb Bosanskog kraljevstva okružen na obje strane s po jednim većim heraldičkim ljiljanom. Cijela kompozicija je uokvirena u krug s dvanaest gotičkih lukova oko kojeg teče natpis: “Gloria tibi Deus. Spes nostra” (Slava Tebi Bože, nado naša). Na reversu je prikazan propnuti lav u kružnici s šest gotičkih lukova sa natpisom uokolo: “Moneta Aurea Regis Stephani” (Zlatni novac kralja Stjepana).
HISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE S PRSTENOM
ZGOŠĆANSKI PRSTEN SA MOTIVOM LJILJANA
Vjerni svjedok raskoši i dostojanstva bosanske vladarske dinastije i srednjovjekovne bosanske države
U neposrednoj blizini Kaknja, u selu Donja Zgošća, na lokalitetu Crkvina, nalazila se jedinstvena nekropola srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika – stećaka. Od 1888. godine i trenutka kada je prvi put o njoj pisano u stručnoj literaturi, nekropola nije prestajala da zaokuplja pažnju kako naučnika, tako i svih zaljubljenika u prošlost srednjovjekovne Bosne. Do 1913. godine ovdje su se nalazila dva najljepša i najpoznatija od svih stećaka – zgošćanski sljemenjak i stub. Od tada se nalaze u novoformiranom botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Veliki sljemenjak je prije prenošenja u Sarajevo je bio razbijen na dva dijela. Prema zabilježenoj predaji razbili su ga željeznim klinovima neki ljudi iz Vareša jer je „zvečao“ te je izgledalo da u njemu ima zlata. I grobovi ispod stećaka su prema predaji otvarani. Navodno, osim skeleta, ništa nije pronađeno.
Mnogo naučnika pokušavalo je da odgonetne ko je pokopan ispod ovih jedinstvenih spomenika. Pokušavalo se obznaniti kojem velikaškom rodu je pripadalo ovo groblje. Đorđe Stratimirović sljemenjak veže uz bana Stjepana II Kotromanića. Ćiro Truhelka nekropolu pripisuje rodu Kotromanića – bosanske vladarske dinastije. Marian Wenzel je smatrala da stub sa nekropole pripada Vuku ili Vojislavu, braći velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića. Bilo je i drugih i drugačijih mišljenja ali zagonetka zgošćanske nekropole samo na osnovu stećaka nije mogla biti razriješena. To je bio razlog za pokretanje arheoloških istraživanja. Obavljena su 2010, 2012. i 2015. godine.
Nažalost, nekropola je u velikoj mjeri stradala okolnom gradnjom. Osim toga, veoma teško je bilo ustanoviti preciznu lokaciju gdje su nekad stajali prelijepi sljemenjak i stub. Bez obzira na sve, rezultati arheoloških istraživanja su bili veoma interesantni. Osim srednjovjekovnih nalaza otkriveni su i tragovi starijih antičkih aglomeracija. U prve dvije istraživačke kampanje otkriveno je 28 grobova. Pokazalo se da je sahranjivanje obavljano u više horizonata ali i da je nekropola prekopavana, a dobar dio grobova znatno ranije otvaran ili uništen.
Vjerovatno se nikad neće saznati koliko je tačno grobova i stećaka bilo na nekropoli. Međutim, u blizini mjesta gdje su nekada stajali čuveni zgošćanski sljemenjak i stub, otkriven je grob „broj devet“. Grobna raka mu je bila obložena kamenim pločama, a pokojnik položen u drvenom sanduku. Grob je bio razrovan, većim dijelom uništen, a kosti skeleta ispremetane. Pa ipak, značajni nalazi iz groba srećom su bili sačuvali: dva prstena, 4 mala srebrena dugmeta te ostaci skupocjene brokatne tkanine.
Prilozi iz groba br. 9 govore u prilog da je pokopana osoba bila izuzetno visokog društvenog statusa. Posebno je značajano otkriće bogato ukrašenog prstena pečatnjaka napravljenog od srebra sa pozlatom. Na pločici prstena se nalazi duboko ugravirani ljiljan. U njemu se ogleda prepoznatljivi bosanski stil u metalu koji u sebi obuhvata domaću narodnu tradiciju uokvirenu elementima srednjovjekovne evropske kulture i umjetnosti. Može se kazati i to da se u njemu zrcali prefinjenost likovnih ornamenata i umjetnosti, kako zgošćanskog tako i sveukupne umjetnosti stećaka.
Prsten u srednjem vijeku nije bio samo puki ukrasni detalj. On je često oznaka istaknutog statusa njegovog nositelja, pokazatelj plemićkog ili viteškog staleža. Samim svojim prisustvom na ruci govorio je o osobi koja ga je nosila, njenom položaju na društvenoj ljestvici. Ponekad je prstenju pridavana i magična moć. Vjerovalo se da se u njemu nalazi snaga koja može zaštititi nositelja. Smatran je simbolom snage, autoriteta i zaštite.
Prsten sa motivom ljiljana iz Donje Zgošće korišten je kao pečatnjak ali je ujedno bio i heraldička oznaka. Bijeli ljiljan simbolizira nevinost i čistoću. Osim toga simbol je ljepote i vladarskog dostojanstva. U Svetom pismu simbol je ljepote, bezgriješnosti i odabranosti. U srednjovjekovnom bosanskom kraljevstvu ljiljan je bio simbol vladarske porodice Kotromanića. Nalazio se na njihovom grbu, na vladarskoj kruni, kraljevskom žezlu, novcima i pečatima. Sasvim je jasno da je ljiljan bio najkarakterističnija oznaka i simbol srednjovjekovne Bosne, njenih vladara i vladarske dinastije. Upravo zbog toga zgošćanski prsten se može pripisati vladarskoj dinastiji Kotromanića. U ovom kontekstu on može biti jedan od posljednjih dijelova slagalice i odgovor na pitanje čija je nekropola u Donjoj Zgošći kod Kaknja.
Poslije arheoloških iskopavanja prsten se jedno vrijeme nalazio u Muzeju grada Zenice. Nakon što je osnovan Muzej Kaknja vratio se blizu mjesta pronalaska. Danas je to jedan od rijetkih predmeta koji se mogu vezati uz Bosansku vladarsku porodicu. Osim prstenja iz kraljevske grobnice otkrivene u Milima kod Visokog, prsten iz Donje Zgošće je vjerni svjedok vladarskog dostojanstva i raskoši kako vladarske dinastije tako i srednjovjekovne bosanske države.
Zgošćanski prsten najvjerovatnije je nosio neki od muških pripadnika vladarske dinastije Kotromanića. Za sada se ne može sa sigurnošću reći o kome je tačno riječ. Možda je pripadao Stjepanu II Kotromaniću ili opet nekom drugom istaknutom članu naše najznačajnije srednjovjekovne porodice. Nažalost, rezultati savremenih DNK analiza skeleta uz koji je prsten pronađen nisu objavljeni tako da se prsten još ne može vezati uz tačno određeno ime. Zbog toga nekropola u Donjoj Zgošći kod Kaknja još uvijek će ostati djelomično zaogrnuta velom tajne. Prsten je otkrio jednu tajnu ali druga će ostati, za sada, neotkrivena.
Prof. Edin Bujak
SREBRNE ŽENSKE NAUŠNICE – “KOVANICE POSLJEDNJEG BOSANSKOG KRALJA”
Mladinska knjiga Sarajevo
Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević je po svemu u kovanju novca nadmašio svoje prethodnike. Iako je vladao svega dvije godine, njegovi novci imaju drugačije i daleko bolje otiske. Dizajn je skoro u potpunosti promijenjen u odnosu na ranije kovanice. Na aversu je prikazan standardni potpuni grb Kraljevstva s krunom koja je nešto drugačije stilizirana u odnosu na ranije novce. Oko grba se javljaju različiti znakovi, slovo “R”, zvijezda ili ljiljan, te slavenska legenda ispisana latinskim slovima: “Stefan Cragl”. Na reversu je konstantno prikazivan lik sv. Grgura Pape što znači da su kalupi za ove novce izrađeni prije nego je papa Pio II za zaštitnika Kraljevstva potvrdio sv. Grgura Čudotvorca.
PRSTEN VELIKOG BOSANSKOG KNEZA PRIBISALIĆA
Mladinska knjiga Sarajevo
PRSTEN BOSANSKOG KNEZA
Na lokalitetu Brdanjak, u Zabrđu kod današnje Lepenice, u općini Kiseljak, nalazi se nekropola na kojoj je pokopan veliki knez bosanski Radoje Radosalić Pribinić.
Na nekropoli se prije četrdesetak godina nalazilo 17 stećaka u okviru katoličkog groblja nastalog znatno kasnije, zbog čega je određeni broj spomenika stradao. Danas ih je moguće evidentirati tek 14. Krajem 50-ih godina prošlog stoljeća nestalo je još 16 stećaka koji su se nalazili izvan groblja, oko lokalnog puta koji vodi za Toplicu. Nažalost, ovo je još jedan primjer toga da su stećci u velikoj mjeri ugroženi i izloženi rapidnom nestanku.
Unutar same nekropole od ostalih stećaka je izdvojena skupina od četiri sljemenjaka poredana u nizu jedan do drugog. Prvi među njima je visoki sljemenjak s postoljem izuzetno lijepo i proporcionalno oblikovan. Odmah pored njega nalazi se jedinstveni visoki sljemenjak s postoljem, danas djelimično oštećen. Sve ivice spomenika su ojačane ili običnom ili tordiranom vrpcom, a na sastavu sljemena nalazile su se, danas odbijene, tri jabuke. Na sljemenima se nalazi vrpcom spuštena po jedna reljefno izvedena rozeta. Na zapadnoj čeonoj strani spomenika nalazi se reljefni prikaz grba velikaške porodice Pribinić. Heraldička predstava je okružena valovitom linijom na kojoj iz udubljenih prijeloma izlaze po tri listića. U sredini je prikazan, okrenut nalijevo, vuk koji ima rastvorena usta s naglašenim zubima i snažno isplaženim dugačkim jezikom. Prednje noge su mu snažne i ispružene. Ispod gornjeg dijela tijela vuka je „jastučić“ predstavljen tordiranom vrpcom, a ispod njega je dio kacige ili dio grba s plaštom čiji je kraj kitnjast i izvijen nagore. Iznad grba se nalazi natpis Se zlamenije kneza, koji se nastavlja na južnoj bočnoj strani i u potpunosti glasi:
Se zlamenie kneza – Radoe velikoga kneza bosanskoga, a postavi sin
negoj knez Radič z božiom pomoćju i svoih viernih a sinom ni sd(rug)
om inom pomoćiju nego sam on.
Iz natpisa, koji je ukrašen još i dvjema rozetama, može se iščitati da je ispod ovog velikog stećka sahranjen veliki knez bosanski Radoje. Stećak mu podiže njegov sin Radič uz Božiju i pomoć svojih vjernih sluga i prijatelja. Radoje Radosalić je na početku bio župan, a kasnije je napredovao u rang velikog kneza bosanskog. Javlja se na šest povelja od 1392. do 1408. godine. Pripada velikaškom rodu Pribinića, odnosno sin je župana Radoslava Pribinića. Osim njega, u prvu generaciju ovog roda ubrajaju se i župan Brajko i knez Vukota. Sin kneza Radoja bio je knez Radič Radojević, koji je najvjerovatnije umro između 1420. i 1426. godine. Poznat je još njegov sin Dragić Radičević, koji se javlja na jednoj povelji kralja Tvrtka II iz 1426. godine. Pribinići su očigledno bili nosioci nasljedne županske i kneževske vlasti. O njihovom istaknutom položaju govori i činjenica da je prsten pečatnjak s grbom Pribinića pronađen u grobnici u krunidbenoj i grobnoj crkvi bosanskih vladara u Milima kod Visokog, u kojoj je bio sahranjen i bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić. Teško je reći koji od Pribinića je pokopan u Milima. Prema određenim pretpostavkama, možda je riječ o županu Brajku. Nažalost, stećak je u dobroj mjeri oštećen. Posebno sa zapadne čeone i sjeverne bočne strane. Moguće je da su manja oštećenja nastala i kad je između dva svjetska rata visočki advokat Vinko Mikolji kopao ispod stećka. Inače, grobnica je i ranije bila otvarana te su navodno pronađeni ostaci „srmali čohe“, odnosno brokatnog platna. Sam Mikolji je pronašao prsten koji je sa sobom ponio prilikom preseljenja u Zagreb. Od njegovih nasljednika 1951. godine Narodni muzej iz Beograda kupio je tri prstena. Nakon toga prsten iz Zabrđa je dugo godina bio u potpunosti zaboravljen. Jedna tek slučajna zabilješka Marian Wenzel bila je dovoljna autoru ovih redova da konačno otkrije koji prsten pripada velikom knezu Radoju.
Riječ je o prstenu s inventarnim brojem 2170. Radi se o masivnom srebrenom prstenu pečatnjaku izrađenom tehnikom livenja. Na pločici prstena je heraldička predstava grba identična onoj sa stećka: u donjem dijelu je kaciga s čelenkom, iznad koje je glava vuka s raširenim čeljustima, okrenuta nalijevo, kao na stećku. Oko grba ide oštećen natpis, koji možda glasi prstn mrd... Na bogato ukrašenoj karici se također nalazi znatno oštećen natpis na latinskom, koji bi mogao glasiti: Ave mani toracia, što u prijevodu znači: Zdravo, ukrasu ruke. Na ovaj način konačno je riješeno pitanje prstena kneza Radoja Radosalića. Ovo je jedan od rijetkih prstenova koji se može direktno vezati za određenog člana srednjovjekovnog bosanskog plemstva, pa prema tome i jedan od najznačajnijih srednjovjekovnih bosanskih prstenova.
(Stećkopedija – Kameno blago stare bosanske države, Edin Bujak, Mladinska knjiga Sarajevo 2018.)
Replika prstena pečatnjaka iz Zgošće (zlato)
Mozaik knjiga
ZGOŠĆANSKI PRSTEN SA MOTIVOM LJILJANA
Vjerni svjedok raskoši i dostojanstva bosanske vladarske dinastije i srednjovjekovne bosanske države
U neposrednoj blizini Kaknja, u selu Donja Zgošća, na lokalitetu Crkvina, nalazila se jedinstvena nekropola srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika – stećaka. Od 1888. godine i trenutka kada je prvi put o njoj pisano u stručnoj literaturi, nekropola nije prestajala da zaokuplja pažnju kako naučnika, tako i svih zaljubljenika u prošlost srednjovjekovne Bosne. Do 1913. godine ovdje su se nalazila dva najljepša i najpoznatija od svih stećaka – zgošćanski sljemenjak i stub. Od tada se nalaze u novoformiranom botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Veliki sljemenjak je prije prenošenja u Sarajevo je bio razbijen na dva dijela. Prema zabilježenoj predaji razbili su ga željeznim klinovima neki ljudi iz Vareša jer je „zvečao“ te je izgledalo da u njemu ima zlata. I grobovi ispod stećaka su prema predaji otvarani. Navodno, osim skeleta, ništa nije pronađeno.
Mnogo naučnika pokušavalo je da odgonetne ko je pokopan ispod ovih jedinstvenih spomenika. Pokušavalo se obznaniti kojem velikaškom rodu je pripadalo ovo groblje. Đorđe Stratimirović sljemenjak veže uz bana Stjepana II Kotromanića. Ćiro Truhelka nekropolu pripisuje rodu Kotromanića – bosanske vladarske dinastije. Marian Wenzel je smatrala da stub sa nekropole pripada Vuku ili Vojislavu, braći velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića. Bilo je i drugih i drugačijih mišljenja ali zagonetka zgošćanske nekropole samo na osnovu stećaka nije mogla biti razriješena. To je bio razlog za pokretanje arheoloških istraživanja. Obavljena su 2010, 2012. i 2015. godine.
Nažalost, nekropola je u velikoj mjeri stradala okolnom gradnjom. Osim toga, veoma teško je bilo ustanoviti preciznu lokaciju gdje su nekad stajali prelijepi sljemenjak i stub. Bez obzira na sve, rezultati arheoloških istraživanja su bili veoma interesantni. Osim srednjovjekovnih nalaza otkriveni su i tragovi starijih antičkih aglomeracija. U prve dvije istraživačke kampanje otkriveno je 28 grobova. Pokazalo se da je sahranjivanje obavljano u više horizonata ali i da je nekropola prekopavana, a dobar dio grobova znatno ranije otvaran ili uništen.
Vjerovatno se nikad neće saznati koliko je tačno grobova i stećaka bilo na nekropoli. Međutim, u blizini mjesta gdje su nekada stajali čuveni zgošćanski sljemenjak i stub, otkriven je grob „broj devet“. Grobna raka mu je bila obložena kamenim pločama, a pokojnik položen u drvenom sanduku. Grob je bio razrovan, većim dijelom uništen, a kosti skeleta ispremetane. Pa ipak, značajni nalazi iz groba srećom su bili sačuvali: dva prstena, 4 mala srebrena dugmeta te ostaci skupocjene brokatne tkanine.
Prilozi iz groba br. 9 govore u prilog da je pokopana osoba bila izuzetno visokog društvenog statusa. Posebno je značajano otkriće bogato ukrašenog prstena pečatnjaka napravljenog od srebra sa pozlatom. Na pločici prstena se nalazi duboko ugravirani ljiljan. U njemu se ogleda prepoznatljivi bosanski stil u metalu koji u sebi obuhvata domaću narodnu tradiciju uokvirenu elementima srednjovjekovne evropske kulture i umjetnosti. Može se kazati i to da se u njemu zrcali prefinjenost likovnih ornamenata i umjetnosti, kako zgošćanskog tako i sveukupne umjetnosti stećaka.
Prsten u srednjem vijeku nije bio samo puki ukrasni detalj. On je često oznaka istaknutog statusa njegovog nositelja, pokazatelj plemićkog ili viteškog staleža. Samim svojim prisustvom na ruci govorio je o osobi koja ga je nosila, njenom položaju na društvenoj ljestvici. Ponekad je prstenju pridavana i magična moć. Vjerovalo se da se u njemu nalazi snaga koja može zaštititi nositelja. Smatran je simbolom snage, autoriteta i zaštite.
Prsten sa motivom ljiljana iz Donje Zgošće korišten je kao pečatnjak ali je ujedno bio i heraldička oznaka. Bijeli ljiljan simbolizira nevinost i čistoću. Osim toga simbol je ljepote i vladarskog dostojanstva. U Svetom pismu simbol je ljepote, bezgriješnosti i odabranosti. U srednjovjekovnom bosanskom kraljevstvu ljiljan je bio simbol vladarske porodice Kotromanića. Nalazio se na njihovom grbu, na vladarskoj kruni, kraljevskom žezlu, novcima i pečatima. Sasvim je jasno da je ljiljan bio najkarakterističnija oznaka i simbol srednjovjekovne Bosne, njenih vladara i vladarske dinastije. Upravo zbog toga zgošćanski prsten se može pripisati vladarskoj dinastiji Kotromanića. U ovom kontekstu on može biti jedan od posljednjih dijelova slagalice i odgovor na pitanje čija je nekropola u Donjoj Zgošći kod Kaknja.
Poslije arheoloških iskopavanja prsten se jedno vrijeme nalazio u Muzeju grada Zenice. Nakon što je osnovan Muzej Kaknja vratio se blizu mjesta pronalaska. Danas je to jedan od rijetkih predmeta koji se mogu vezati uz Bosansku vladarsku porodicu. Osim prstenja iz kraljevske grobnice otkrivene u Milima kod Visokog, prsten iz Donje Zgošće je vjerni svjedok vladarskog dostojanstva i raskoši kako vladarske dinastije tako i srednjovjekovne bosanske države.
Zgošćanski prsten najvjerovatnije je nosio neki od muških pripadnika vladarske dinastije Kotromanića. Za sada se ne može sa sigurnošću reći o kome je tačno riječ. Možda je pripadao Stjepanu II Kotromaniću ili opet nekom drugom istaknutom članu naše najznačajnije srednjovjekovne porodice. Nažalost, rezultati savremenih DNK analiza skeleta uz koji je prsten pronađen nisu objavljeni tako da se prsten još ne može vezati uz tačno određeno ime. Zbog toga nekropola u Donjoj Zgošći kod Kaknja još uvijek će ostati djelomično zaogrnuta velom tajne. Prsten je otkrio jednu tajnu ali druga će ostati, za sada, neotkrivena.
Prof. Edin Bujak
Replika prstena pečatnjaka iz Zgošće (srebro)
Mladinska knjiga Sarajevo
PRSTEN VLADARSKE DINASTIJE KOTROMANIĆA S LJILJANOM
U neposrednoj blizini Kaknja, u selu Donja Zgošća, na lokalitetu Crkvina, nalazila se jedinstvena nekropola srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika – stećaka. Od 1888. godine i trenutka kada je prvi put o njoj pisano u stručnoj literaturi, nekropola nije prestajala da zaokuplja pažnju kako naučnika, tako i svih zaljubljenika u prošlost srednjovjekovne Bosne. Do 1913. godine ovdje su se nalazila dva najljepša i najpoznatija od svih stećaka – zgošćanski sljemenjak i stub. Od tada se nalaze u novoformiranom botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Veliki sljemenjak je prije prenošenja u Sarajevo je bio razbijen na dva dijela. Prema zabilježenoj predaji razbili su ga željeznim klinovima neki ljudi iz Vareša jer je „zvečao“ te je izgledalo da u njemu ima zlata. I grobovi ispod stećaka su prema predaji otvarani. Navodno, osim skeleta, ništa nije pronađeno.
Mnogo naučnika pokušavalo je da odgonetne ko je pokopan ispod ovih jedinstvenih spomenika. Pokušavalo se obznaniti kojem velikaškom rodu je pripadalo ovo groblje. Đorđe Stratimirović sljemenjak veže uz bana Stjepana II Kotromanića. Ćiro Truhelka nekropolu pripisuje rodu Kotromanića – bosanske vladarske dinastije. Marian Wenzel je smatrala da stub sa nekropole pripada Vuku ili Vojislavu, braći velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića. Bilo je i drugih i drugačijih mišljenja ali zagonetka zgošćanske nekropole samo na osnovu stećaka nije mogla biti razriješena. To je bio razlog za pokretanje arheoloških istraživanja. Obavljena su 2010., 2012. i 2015. godine.
Nažalost, nekropola je u velikoj mjeri stradala okolnom gradnjom. Osim toga, veoma teško je bilo ustanoviti preciznu lokaciju gdje su nekad stajali prelijepi sljemenjak i stub. Bez obzira na sve, rezultati arheoloških istraživanja su bili veoma interesantni. Osim srednjovjekovnih nalaza otkriveni su i tragovi starijih, antičkih, aglomeracija. U prve dvije istraživačke kampanje otkriveno je 28 grobova. Pokazalo se da je sahranjivanje obavljano u više horizonata ali i da je nekropola prekopavana, a dobar dio grobova znatno ranije otvaran ili uništen.
Vjerovatno se nikad neće saznati koliko je tačno grobova i stećaka bilo na nekropoli. Međutim, u blizini mjesta gdje su nekada stajali čuveni zgošćanski sljemenjak i stub, otkriven je grob br. 9. Grobna raka mu je bila obložena kamenim pločama, a pokojnik položen u drvenom sanduku. Grob je bio razrovan, većim dijelom uništen, a kosti skeleta ispremetane. Pa ipak, značajni nalazi iz groba srećom su bili sačuvali: dva prstena, 4 mala srebrena dugmeta te ostaci skupocjene brokatne tkanine.
Prilozi iz groba br. 9 govore u prilog da je pokopana osoba bila izuzetno visokog društvenog statusa. Posebno je značajano otkriće bogato ukrašenog prstena pečatnjaka napravljenog od srebra sa pozlatom. Na pločici prstena se nalazi duboko ugravirani ljiljan. U njemu se ogleda prepoznatljivi bosanski stil u metalu koji u sebi obuhvata domaću narodnu tradiciju uokvirenu elementima srednjovjekovne evropske kulture i umjetnosti. Može se kazati i to da se u njemu zrcali prefinjenost likovnih ornamenata i umjetnosti kako zgošćanskog, tako i sveukupne umjetnosti stećaka.
Prsten u srednjem vijeku nije bio samo puki ukrasni detalj. On je često oznaka istaknutog statusa njegovog nositelja, pokazatelj plemićkog ili viteškog staleža. Samim svojim prisustvom na ruci govorio je o osobi koja ga je nosila, njenom položaju na društvenoj ljestvici. Ponekad je prstenju pridavana i magična moć. Vjerovalo se da se u njemu nalazi snaga koja može zaštititi nositelja. Smatran je simbolom snage, autoriteta i zaštite.
Prsten sa motivom ljiljana iz Donje Zgošće korišten je kao pečatnjak ali je ujedno bio i heraldička oznaka. Bijeli ljiljan simbolizira nevinost i čistoću. Osim toga simbol je ljepote i vladarskog dostojanstva. U Svetom pismu simbol je ljepote, bezgriješnosti i odabranosti. U srednjovjekovnom bosanskom kraljevstvu ljiljan je bio simbol vladarske porodice Kotromanića. Nalazio se na njihovom grbu, na vladarskoj kruni, kraljevskom žezlu, novcima i pečatima. Sasvim je jasno da je ljiljan bio najkarakterističnija oznaka i simbol srednjovjekovne Bosne, njenih vladara i vladarske dinastije. Upravo zbog toga zgošćanski prsten se može pripisati vladarskoj dinastiji Kotromanića. U ovom kontekstu on može biti jedan od posljednjih dijelova slagalice i odgovor na pitanje čija je nekropola u Donjoj Zgošći kod Kaknja.
Poslije arheoloških iskopavanja prsten se jedno vrijeme nalazio u Muzeju grada Zenice. Nakon što je osnovan Muzej Kaknja vratio se blizu mjesta pronalaska. Danas je to jedan od rijetkih predmeta koji se mogu vezati uz Bosansku vladarsku porodicu. Osim prstenja iz kraljevske grobnice otkrivene u Milima kod Visokog, prsten iz Donje Zgošće je vjerni svjedok vladarskog dostojanstva i raskoši kako vladarske dinastije tako i srednjovjekovne bosanske države.
Zgošćanski prsten najvjerovatnije je nosio neki od muških pripadnika vladarske dinastije Kotromanića. Za sada se ne može sa sigurnošću reći o kome je tačno riječ. Možda je pripadao Stjepanu II Kotromaniću ili opet nekom drugom istaknutom članu naše najznačajnije srednjovjekovne porodice. Nažalost, rezultati savremenih DNK analiza skeleta uz koji je prsten pronađen nisu objavljeni tako da se prsten još ne može vezati uz tačno određeno ime. Zbog toga nekropola u Donjoj Zgošći kod Kaknja još uvijek će ostati djelomično zaogrnuta velom tajne. Prsten je otkrio jednu tajnu ali druga će ostati, za sada, neotkrivena.
Edin Bujak, Filozofski Fakultet Univerziteta u Sarajevu/Katedra za Arheologiju