Historijski romani

Knjiga Grčke tragedije sadrži: dvije Sofoklove drame – Kralj Edip i Antigona dvije Euripidove drame – Bakhe i Medeju Sofoklo,  grčki tragički pjesnik (Kolon, predgrađe Atene, oko 496. pr. Kr. – Atena, oko 406. pr. Kr.). Sofoklo je po ideološkoj i književnoj usmjerenosti pjesnik Periklova, ili atenskoga zlatnoga doba. Bio je miljenik atenske publike i u dramskim natjecanjima osvojio je velik broj prvih nagrada. U antici je bilo poznato više od 130 njegovih tragedija i satirskih igara. Od nama poznatih 111 naslova, sačuvano je samo 7 cjelovitih tragedija i polovica jedne satirske igre. Sačuvane tragedije imaju sadržaj iz mita, i to iz tebanskoga, trojanskoga i Heraklova ciklusa. Prema kronološkomu redu to su: Ajant, Antigona, (oko 441. pr. Kr.),  Kralj Edip (oko 429. pr. Kr.), Elektra, Trahinjanke, Filoktet  i Edip na Kolonu. Od njih je već u antici najglasovitija bila Kralj Edip, koju Aristotel u djelu O pjesničkoj umjetnosti navodi kao savršen model tragedije, a Sofoklu pripisuje izjavu kako on sâm prikazuje ljude onakvima kakvi bi trebali biti, a Euripid onakvima kakvi jesu. Euripid,  grčki tragički pjesnik (Atena,  oko 485. pr. Kr. –  Pela, 406. pr. Kr.). Suvremene vijesti o njemu oskudne su, često nepouzdane. Za života nije bio osobito omiljen, na dramskim natjecanjima pobijedio samo četiri puta, od toga jednom posmrtno. Oko 408. pr. Kr., navodno ogorčen, povukao se  na dvor makedonskoga kralja Arhelaja, gdje ga je zatekla smrt. Zasluženo priznanje dobio je kasnije. Prema antičkim izvorima, Euripid je napisao 92 drame. Sačuvalo ih se u cijelosti 19, među kojima drama Res vjerojatno nije autentična. Očuvani korpus dvojakog je podrijetla: u prvu skupinu pripada 10 kronološki poredanih tragedija: Alkestida,  Medeja (431. pr. Kr.), Hipolit, Andromaha, Hekaba, Trojanke,  Feničanke, Orest,  Bakhe (prikazane 405. pr. Kr.) i Res . Drame iz druge skupine slučajno su sačuvani dio nekoga izdanja sabranih djela: Helena, Elektra, Heraklova djeca, Heraklo, Pribjegarke,  Ifigenija u Aulidi, Ifigenija na Tauridi,  Ion  i satirska igra  Kiklop. Aristotel je Euripida smatrao najtragičnijim od pjesnika.

Zbirka kratkih priča „Cesta knezova Bribirskih“ Tomislava Šovagovića prirodni je nastavak prve, nagradom „Josip i Ivan Kozarac“ ovjenčane zbirke „Rudnik čvaraka“. Autor piše o odrastanju u Šibeniku krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća na manganskim ulicama rodne Crnice. Izmjenjuju se intimne obiteljske pripovijesti s vizurama najstarijega hrvatskog grada – katedralom sv. Jakova, Poljanom, Goricom – uz neizbježno tematiziranje društvenih i političkih okolnosti u Jugoslaviji. Djed Iviša u stalnom je verbalnom obračunu s doživotnim predsjednikom Titom, baka Kata jedinstvena je pratiteljica svih sportova, a kada povremeno u šibenske kale pristignu i slavonski gosti, događa se niz komičnih situacija. Na stranicama Šovagovićeve knjige žive mali, najveći ljudi, s cjelodnevnom pjesmom na usnama, blokovima autobusnih karata u džepu i morem svježih pidoća na dvorištu. Djelo je posvećeno Gradu, obitelji i najboljim godinama „Šibenke“ s neponovljivim umjetnikom košarke Draženom Petrovićem.