Romani

Koliko je žena u sjeni muškaraca koji su bili potpisani na njihova djela? Nakon hit-knjige Žene koje kupuju cvijeće Vanessa Montfort napisala je još jedan nevjerojatan roman koji se čita u dahu, ovoga puta o prešućenoj ženskoj povijesti, pisanju, žrtvi i upornosti. Žena bez imena maestralna je knjiga o prvoj španjolskoj dramatičarki Maríji Lejárragi, koju je povijest zametnula, da bi se tek nedavno otkrilo kako je bila suautorica, a nerijetko i jedina autorica djela koja je potpisivao njezin suprug, jedan od najvećih španjolskih dramatičara. Prateći dvije paralelne radnje, Maríjin nepredvidiv život s početka prošlog stoljeća i mladu redateljicu Noeliju koja u sadašnjosti pokušava postaviti predstavu za koju vjeruje da je djelo Maríjina muža, Čini, raspleće se velika priča o ljubavi, književnosti i kazalištu, ali i o ženskom stvaralaštvu i njegovu nepriznavanju. Priča je to i o Madridu s početka dvadesetog stoljeća, o velikim književnim imenima koja prvi put izlaze na scenu, poput Garcíje Lorce ili Jimeneza, o velikim glazbenicima poput Falle i Stravinskog. Uz bok najvećima, María je pisala povijest, boreći se tada i za pravo glasa žena, nikad ne pristajući na političke ucjene. Vanessi Montfort bit ćemo kroz cijeli roman zahvalni na hrabrosti da u Ženi bez imena ispriča ovu izvanrednu priču o nepravedno zaboravljenoj spisateljici. “Žena bez imena jedno je od najambicioznijih djela Vanesse Monfort u kojemu nam autorica s velikim književnim umijećem i dokumentarističkom pouzdanošću približava lik jedne od najplodnijih spisateljica iz sjene u 20. stoljeću. Roman proniče u odgovore koji leže iza misterija što ga predstavljaju mnogobrojna Maríjina imena – obiteljsko María de la O Lejárraga García, pa María Martínez Sierra po suprugu, da bi pokušala vratiti vlastito autorstvo i vidljivost svojih djela postajući María Lejárraga. Upoznat ćemo njezinu kreativnost i duh koji su je vodili u osvajanje svjetova i s kojima je napisala ponajbolja djela onog doba ne potpisujući ih. Montfort nam u toj romansiranoj biografiji donosi umjetnički Madrid dvadesetih godina i likove epohe s kojima je María prijateljevala ili surađivala, od kazališne impresarije Maríje Guerrero do slavnog pisca Benita Péreza Galdósa.” – Manuela Vicente Fernández, Moon Magazine “Izvanredna priča o ženi koja je iz sjene napisala neka od najvažnijih djela španjolske književnosti 20. stoljeća. Od autorice Žena koje kupuju cvijeće stiže fascinantna pustolovina o ženi koju je povijest prešućivala... sve dosad.” – Casa del libro “Vanessa Montfort uzela je gotovo nepoznat lik iz naše kulturne povijesti kako bi napisala strastven i prekrasan roman.” – Julia Navarro O AUTORU: Vanessa Montfort (1975.) španjolska je spisateljica, dramatičarka i novinarka. Za svoj prvi roman El Ingrediente Secreto dobila je 2006. nagradu za mlade pisce XI Ateneo de Sevilla. Autorica je scenarija Quijote Show (2000.), Paisaje Transportado (2003.), Estábamos destinadas a ser ángeles (2006.), eseja De Galatea a Barbie: autómatas, robots y otras figuras de la construcción femenina (2009.) i više nagrađivanih romana: Mitología de Nueva York (2010.), La leyenda de la isla sin voz (2014.) i El sueño de la crisálida (2019.), Žene koje kupuju cvije­­će (Mujeres que compran flores, 2016.) i Žena bez imena (La mujer sin nombre, 2020.). Svjetsku slavu stekla je romanom Žene koje kupuju cvijeće, a najnovijim romanom Žena bez imena potvrđuje se kao jedna od najzanimljivijih španjolskih spisateljica. Intenzivno se bavi držanjem radionica za pisce u Španjolskoj i diljem svijeta. Dio je umjetničkog kolektiva Djeca Mary Shelley koji se bavi odavanjem počasti feminističkoj pionirki Mary Wollstonecraft, a osnovala je i producentsku kuću.

Spisateljsko umijeće proslavljene glumice možda je najbolje vidljivo u njezinoj kolumni koju je jednom tjedno nekoliko godina početkom tisućljeća pisala za Feral Tribune. Izabrane kolumne objavljene su prvi put 2009. pod naslovom Totalna rasprodaja u Beogradu, a sada se prvi put nalaze i pred hrvatskim čitateljima. I sasvim svejedno pripovijeda li Mira Furlan o sebi ili svojoj generaciji, o emigrantima, Hollywoodu ili prijateljima glumcima, ona uvijek besprijekorno pogađa srž problema i, što je još važnije, emociju, koju prenosi jednako moćno kao što je to činila u glumi. Totalna rasprodaja nije samo sakupljena zbirka kolumni već je to i uvid u naš svijet koji se pred nama raspada bez obzira na to govorimo li o ekologiji, politici ili kulturi, a taj je raspad Mira Furlan ulovila u svim detaljima i naizgled sporednim pojavama te vidjela naš svijet savršeno čisto i aktualno i danas, gotovo dva desetljeća poslije. “Ispostavilo se, dakle, da je moja slika o Ženi Heroju, o Malom Čovjeku protiv Velikog Sistema, apsolutno pogrešna. Ispostavilo se da je istina, kao i uvijek, mnogo kompliciranija nego instant-kaša koju nam nudi svijet i koju smo, svatko prema svojim vlastitim, crnim ili bijelim, predrasudama, tako objeručke spremni prihvatiti, u želji da svijet bude jednostavan, shvatljiv, objašnjiv i da nam u njemu, takvom jasnom i zato prihvatljivom, bude moguće živjeti.” O AUTORU: Mira Furlan rodila se u Zagrebu 7. rujna 1955., a preminula je u Los Angelesu 20. siječnja 2021. godine. U Zagrebu je završila osnovnu školu i XVI. gimnaziju u Mesićevoj ulici te je diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1978. Kao najtalentiranija glumica u klasi već za vrijeme studija počela je dobivati uloge u raznim zagrebačkim kazalištima i u filmovima, a ubrzo je dobila i stalni angažman u zagrebačkom HNK-u. Slavu je stekla ulogom Kate u seriji Velo misto. Nedugo zatim postala je jedna od najtraženijih glumica u Jugoslaviji te snimila brojne filmove i TV serije. Nagrađena je Zlatnom arenom za ulogu u filmu Kiklop 1983. i za najbolju glumicu 1986. u filmu Lepota poroka. Svjetska ju je javnost upoznala ulogom u filmu Otac na službenom putu. U drugoj polovini 1980-ih imala je brojne angažmane diljem Jugoslavije, posebno u zagrebačkim i beogradskim kazalištima, te živjela između dva grada, a 1990. dobila je najvažniju hrvatsku kazališnu nagradu Dubravko Dujšin. Svojim angažmanom nije se uklapala u poželjnu sliku rastućih nacionalizama, te je optužena da je izdajica, a početkom rata doživjela je rijetko viđen medijski napad, politički i institucionalni progon. Sa suprugom redateljem Goranom Gajićem 1991. odlazi u emigraciju u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostvarila zavidnu glumačku karijeru, a posebno se istaknula ulogama u serijama Babylon 5 i Izgubljeni. Glumila je u brojnim američkim predstavama i filmovima te predavala na New York Film Academy. Od početka novog tisućljeća glumila je i u filmovima i kazalištima u zemljama bivše Jugoslavije. Bila je angažirana i u riječkom HNK-u, gdje je odigrala i svoju posljednju ulogu, u predstavi Vježbanje života – drugi put. Autorica je drame Dok nas smrt ne razdvoji i knjige kolumni koje je objavljivala u Feral Tribuneu Totalna rasprodaja.  

U neimenovanom dalmatinskom gradiću u staroj kamenoj kući stotinu godina sjećanja prenose žene koje sve nose ime Marija ili neku od inačica tog imena – Mare, Marijola, Maša, Mara... U nizu epizoda, prije svega ljeti, pred nama se kao u kaleidoskopu otvaraju slike povijesti i promjena, prvih menstruacija, ratnih godina, zaljubljivanja, prijateljevanja, obiteljskih okupljanja, radosti, tragedija, putovanja, nerazumijevanja… Ova velika ženska povijest naših obitelji pokazuje snagu ženskoga, moć i nemoć u patrijarhalnom svijetu, odrastanje i starenje, dolaske i odlaske, brakove i prevare, ali nadasve ljubav koja se kroz generacije žena grana i raste poput nepokorenog stabla bugenvilije uz obiteljsku kuću u dalmatinskom gradiću. Sve supruge, majke, djevojke, kćeri, bake, unuke, sve žene predaka i sadašnjosti u moćnome romanu Ljeta s Marijom postaju ne samo Marije jedne konkretne obitelji već i obitelji općenito. Olja Savičević Ivančević ispisala je suptilnu posvetu i snažan krik žena, sustavno prešućivanih i zanemarivanih, koje su bolji dio naših porodica i života. Ljeta s Marijom nezaboravno su štivo i rodoslovno stablo svake familije naših krajeva, ono stablo koje živi i opstaje u svakom vremenu i nevremenu. “Bugenvila koju sam početkom devedesetih posadila s ocem već dugo je ono najljepše na kući. Mama je obožava i ponosi se njome. Pretpostavljamo da se žila probila do nekog izvora hrane i vode, možda kanalizacije pa je izrasla tako velika i prekrasna. Purpurni cvjetovi pojavili bi se s početkom ljeta, na tisuće njih, i sve do zime davali bi raskoš meni dragoj, ali nimalo raskošnoj i objektivno ne baš prelijepoj ulici koja se zove kako se zove, iako u njoj nema murtile ni zelenila osim u pokojem pitaru. Bugenvila je obgrlila čitavu kuću svojim dramatičnim bokorima, pa kuća kamena i bijela sa zelenim škurama, izgleda kao dom nekih sretnih ljudi bez problema. Ali, mi i jesmo bile ti ljudi, samo s problemima. Sretni ljudi s problemima, pomislila sam da je to moguće, taj tren.” O AUTORU: Olja Savičević Ivančević rođena je 16. rujna 1974. u Splitu. Pjesnikinja i spisateljica, uvrštena je u mnoge domaće i međunarodne antologije poezije i proze. Knjige su joj prevedene na jedanaest svjetskih jezika te objavljene u Europi i SAD-u. Pojedinačne pjesme i priče prevedene su i objavljene na tridesetak jezika. Piše književne kolumne, surađuje s kazalištima kao autorica dramskih tekstova, songova i adaptacija, a prema njenim pričama snimljeni su nagrađivani kratkometražni igrani filmovi (Balavica, Sedam neodgovorenih poziva, Trešnje). Prema priči “Pederi” iz zbirke Nasmijati psa objavljena je grafička novela Ljeto (Žeželj/Paljan). Za rukopis Nasmijati psa nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču te nagrade Kiklop za zbirku poezije Kućna pravila. Roman Adio kauboju nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman u Hrvatskoj 2011., kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan. Prema romanu je postavljen istoimeni kazališni komad u režiji Ivice Buljana. Za adaptaciju lutkarske predstave Čudnovate zgode Šegrta Hlapića dobila je nagradu Mali Marulić 2013. godine. Istu nagradu dobila je i za dramske tekstove Moj prijatelj Mačkodlak (2014.) i Som na cilome svitu (2015.). Roman Pjevač u noći dobio je nagradu Libar za vajk Pulskog sajma knjige (2016.), kao i English Pen Award (2018.). Dobitnica je i regionalne nagrade festivala Druga prikazna iz Skopja 2018. Objavila: Bit će strašno kada ja porastem (pjesme, 1988.), Vječna djeca (pjesme, 1993.), Žensko pismo (pjesme, 1999.), Puzzlerojc (pjesme, 2006.), Nasmijati psa (priče, 2006.), Kućna pravila (pjesme, 2007.), Adio kauboju (roman, 2010.), Mamasafari (i ostale stvari) (pjesme, 2012.), Pjevač u noći (roman, 2016.), Šporki Špiro i Neposlušna Tonka (slikovnica, u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem, 2017.), Adrijana se vratila (slikovnica u suradnji s Imeldom Ramović, 2019.), Sami na cilome svitu (ilustrirana priča za djecu u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem, 2020.) i Divlje i tvoje (pjesme, 2020.). Živi i radi kao slobodna umjetnica na relaciji Zagreb – Split – Korčula. Više na: https://oljasavicevic.com/

U jeku još jednog rata na europskom tlu, i mnogih drugih ratova diljem svijeta, knjiga Rat je svugdje isti poznate novinarke i spisateljice Slavenke Drakulić donosi niz eseja o ratu koji su uglavnom u stranim publikacijama izlazili od 1991. do danas. Ovi će vas eseji izložiti cijeloj paleti emocija i natjerati vas da razmišljate kako je moguće da, uz toliki tehnološki i znanstveni napredak, nikako ne možemo iskorijeniti rat i ubijanje. Dinamično i literarno napisani, ovi tekstovi otvaraju niz ratnih situacija viđenih iz tzv. žablje perspektive, iz vizure običnih ljudi. Tu su izbjeglice koje se nakon rata pokušavaju snaći u stranoj zemlji u kojoj i nisu dobrodošle, majke izjedene iščekivanjem jer ne znaju jesu li im sinovi poginuli ili će se ipak vratiti, silovane žene koje ne žele šutjeti, okolnosti koje obične ljude pretvaraju u okrutne zločince, uloga medija u shvaćanju ratnih zbivanja… Nakon zbirki eseja Balkan Express i Oni ne bi ni mrava zgazili Slavenka Drakulić još jednom pokazuje da sukobi započinju riječima, indoktrinacijom, sijanjem nacionalističkih podjela – i da se to stalno ponavlja, poput noćne more. Društvene podjele i sukobe nije lako razumjeti. Ali dužni smo razmišljati kako ne bismo stalno ponavljali iste pogreške. Knjiga Rat je svugdje isti Slavenke Drakulić idealno je štivo za to – vrtlog emocija nakon čitanja nagnat će vas da poželite mijenjati svijet. O AUTORU: Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica (1949.), piše knjige na hrvatskom i engleskom, a neke su prevedene na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Penguin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavila svakodnevicom u socijalizmu, ratovima u bivšoj Jugoslaviji i Europom. Njezina prva publicistička knjiga Smrtni grijesi feminizma (1984.), jedan od prvih priloga feminizmu u Istočnoj Europi, nedavno je u proširenom izdanju ponovno objavljena u Frakturi. Uslijedili su publicistički naslovi Kako smo preživjeli, Oni ne bi ni mrava zgazili, Cafe Europa, Balkan Express, Tijelo njenog tijela i Basne o komunizmu, a Cafe Europa dobila je i nastavak Cafe Europa Revisited. Posljednja autoričina zbirka eseja Rat je svugdje isti okuplja tekstove o ratnoj stvarnosti, objavljene od 1991. do današnjih dana u većinom stranim publikacijama. U književnim djelima Slavenka Drakulić okrenuta je ženskom tijelu, bolesti i traumi, a pisala je i o životima kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima. Objavila je romane Hologrami straha, Mramorna koža, Kao da me nema, Božanska glad, Frida ili o boli, Optužena, Dora i Minotaur, Mileva Einstein, teorija tuge i knjigu priča Nevidljiva žena i druge priče. Živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Objavljuje članke, kolumne i političke komentare u domaćim i stranim novinama i časopisima. Više na www.slavenkadrakulic.com

Život najveće filmske i kazališne dive naših prostora Mire Furlan bio je više od života, prepun uzbuđenja, veličanstvenih uspjeha, padova, ljubavi i izdaja. U autobiografskoj knjizi dovršenoj pred preranu smrt Mira Furlan pripovijeda, literarno moćno, svoj život i živote svojih bližnjih – od sudbine majke Branke i oca Ivana te bake Ljube do supruga Gorana i sina Marka, kojem je knjiga i posvećena. Bez zadrške Mira Furlan čitatelja uvodi u vlastiti svijet, u svoje intimne drame, razmišljanja i karijeru. Voli me više od svega na svijetu oživljava vrijeme koje je nestalo u ratu, generaciju i pojedince koji su vjerovali u bolji i sretniji svijet te zbog toga, pogotovo ako su bili nadnacionalni poput autorice, početkom sukoba u bivšoj Jugoslaviji za njih više nije bilo mjesta u novim državama. Emotivna, moćna proza u kojoj pratimo život mlade intelektualke koja odrasta u disfunkcionalnoj obitelji te se odlučuje za glumu, gdje se smjenjuju sreća i nesreća, proza u kojoj vidimo i lice i naličje slave, urezuje nam se svakim zarezom, svakom rečenicom pod kožu. Ne izostavljajući ništa i nikoga, ne štedeći nikoga, a najmanje sebe, Mira Furlan napisala je autobiografiju koja se čita kao roman. U njoj se ostvaruje “američki san”, ali, naposljetku, najvažnija je ljubav, koja joj je pomogla da lakše brodi karijerom. Voli me više od svega na svijetu knjiga je koja s puno sentimenta i osjećaja, a uvijek beskompromisno, s mnogo suza i smijeha, evocira ne samo Miru Furlan već i cijeli jedan svijet, poput Atlantide potopljen, ali ne i zaboravljen. “Da li pišem ovu knjigu za tebe? Da bi ti mogao razumjeti što se dešavalo prije tebe? Kako bi mogao proviriti u daleki, davno nestali svijet iz kojeg su potekli tvoji roditelji? Da li uopće želiš znati nešto o tome? Da li ti treba ta teška prtljaga, prtljaga koju tvoja majka vuče sa sobom cijeli svoj život, ne nalazeći načina da je bar načas odloži? Ili pišem za sebe, sebi? Zašto? Da li zato da ‘bolje razumijem samu sebe’ pokušavajući detektirati skrivenu ‘priču’ u raštrkanom, nelogičnom, kaotičnom narativu svojega života? Dok sam pokušavala odgovoriti na ta pitanja na koja odgovor nije moguć, boreći se s riječima jezika koji nije moj (iako se drsko pretvaram da jest), desilo se nešto jako čudno: odrastao si. Ne samo to: Amerika je postala drugačija zemlja, zemlja zlokobno slična mjestu koje smo nekoć napustili s užasom i u očaju. Više nema sumnje da su sile koje su nas istjerale iz naših domova izvojevale globalnu pobjedu. Već smo se jednom borili s tim silama. Sada smo umorni. Iscrpljeni ponavljanjem. Usto, prilično neobično, ova knjiga postaje drugačija knjiga. To više nije knjiga sjećanja na daleko mjesto i daleko vrijeme. Ona postaje nešto puno drugačije: molba Americi i svijetu.” O AUTORU: Mira Furlan rodila se u Zagrebu 7. rujna 1955., a preminula je u Los Angelesu 20. siječnja 2021. godine. U Zagrebu je završila osnovnu školu i XVI. gimnaziju u Mesićevoj ulici te je diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1978. Kao najtalentiranija glumica u klasi već za vrijeme studija počela je dobivati uloge u raznim zagrebačkim kazalištima i u filmovima, a ubrzo je dobila i stalni angažman u zagrebačkom HNK-u. Slavu je stekla ulogom Kate u seriji Velo misto. Nedugo zatim postala je jedna od najtraženijih glumica u Jugoslaviji te snimila brojne filmove i TV serije. Nagrađena je Zlatnom arenom za ulogu u filmu Kiklop 1983. i za najbolju glumicu 1986. u filmu Lepota poroka. Svjetska ju je javnost upoznala ulogom u filmu Otac na službenom putu. U drugoj polovini 1980-ih imala je brojne angažmane diljem Jugoslavije, posebno u zagrebačkim i beogradskim kazalištima, te živjela između dva grada, a 1990. dobila je najvažniju hrvatsku kazališnu nagradu Dubravko Dujšin. Svojim angažmanom nije se uklapala u poželjnu sliku rastućih nacionalizama, te je optužena da je izdajica, a početkom rata doživjela je rijetko viđen medijski napad, politički i institucionalni progon. Sa suprugom redateljem Goranom Gajićem 1991. odlazi u emigraciju u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostvarila zavidnu glumačku karijeru, a posebno se istaknula ulogama u serijama Babylon 5 i Izgubljeni. Glumila je u brojnim američkim predstavama i filmovima te predavala na New York Film Academy. Od početka novog tisućljeća glumila je i u filmovima i kazalištima u zemljama bivše Jugoslavije. Bila je angažirana i u riječkom HNK-u, gdje je odigrala i svoju posljednju ulogu, u predstavi Vježbanje života – drugi put. Autorica je drame Dok nas smrt ne razdvoji i knjige kolumni koje je objavljivala u Feral Tribuneu Totalna rasprodaja.

Dječak kojeg bole očevi zagrljaji, djevojčica koja muči akvarijske ribice, štreberica kojoj ne ide tjelesni, dječaci koji čekaju da im umre bogata baba-tetka i tinejdžerica kojoj otac ne dozvoljava da odraste samo su neki iz impresivne galerije likova koje je stvorila Lana Bastašić, moćan glas nove generacije, u zbirci priča Mliječni zubi. Svaka pojedina priča bez obzira na to započinje li nevino ili direktno uvijek nas odvodi u strah dostojan onoga koji proizvodi klaun Stephena Kinga. Svi su nam junaci bliski – to su naši susjedi, rođaci, i svatko od njih krije nemalu, duboko sakrivenu tajnu koja otkucava da bi prije ili poslije eksplodirala. Svijet odrastanja natopljen je udarcima kaišem, sramom zbog proljeva, zabranama i prisilama. Djeca i tinejdžeri u Mliječnim zubima suočavaju se s tamnim i jezovitim, jer samo tako mogu odrasti, često i prerano. Ona moraju otvoriti prozor da bi istjerala boga iz svoje sobe i krenula dalje. “Centralna tema ove majstorski napisane, stilski besprijekorne i krajnje dirljive zbirke jest djetinjstvo. Možda bi zbog toga netko očekivao nježniju ili čak sentimentalnu knjigu, ali priče u ovoj zbirci su brutalne, onoliko koliko je brutalno odrastanje u duboko trulom društvu koje stoji nasuprot nevinosti osjetljivog i pronicljivog djeteta. Kao što je i očekivano, Lana Bastašić ponovo dokazuje da je jedna od vodećih prozaista u regiji.” – Rumena Bužarovska “Upečatljive, nerijetko uznemirujuće – na način na koji to svaka dobra književnost naprosto mora biti – priče Lane Bastašić uvlače nas u tegoban, traumatičan posao odrastanja. Zli su roditelji i djeca naizmjenice, kao što su mjestimice i topli, velikodušni, izgubljeni. Uzrok ‘devijantnog ponašanja’ suptilno je lociran u patrijarhalno, ksenofobno, šovinističko i seksističko društvo neimenovanog ali opipljivog Balkana. Imaginarni moto ove knjige bi mogao glasiti: ti sâm si jedini superheroj koji te može spasiti ili, kako bi rekli futuristi: treba tući vlastitu Zubić Vilu dok je još mlada.” – Marko Pogačar O AUTORU: Lana Bastašić rođena je u Zagrebu 1986. godine. Njen roman Uhvati zeca (Buybook, 2019.) dobio je Europsku nagradu za književnost 2020. godine i preveden je na dvanaest jezika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču, poeziju i dramu. Osnovala je Školu književnosti “Bloom” u Barceloni. Ponekad živi u Beogradu.

Koja je najbolja prilika za pospremanje, za bacanje nepotrebnih, nagomilanih stvari, za pronalaženje onih za koje smo smatrali da smo ih davno izgubili, za arhiviranje, za slaganje i preslaganje? Tako opsežan zadatak čovjek si ne može davati često u životu. Najbolja je prilika za to selidba. No često selidbe znaju biti hektična pakiranja u kutije koje će ostati neotvorene. Rijetki su oni koji mogu raditi inventuru, sagledavati stvari i polako o njima odlučivati. Pred nama je upravo jedna takva knjiga, Selidba Miljenka Jergovića. U već mitskome književnome mjestu, na sarajevskom Sepetarevcu, u stanu svoga odrastanja, u kojemu mu je umrla majka, u koji se slila većina ostavštine Stublerovih i Rejcovih, autor prebire po dokumentima, po knjigama, po materijalnim i nematerijalnim ostacima, po povijesti jedne kuferaške obitelji. Predmeti i dokumenti, novčanik, partijska knjižica, češagija, djedovi pokušaji autobiografije i još mnogo toga pripovijedaju priču ne samo jedne obitelji već i jednoga grada, djetinjstva i odrastanja u kojoj autor ne štedi nikoga, a ponajmanje sebe i svoje bližnje. Stan na Sepetarevcu iznova se pred nama materijalizira sobu po sobu, sa svakim komadom namještaja, ali, što je još važnije, i sa svim sudbinama ljudi koji su ga nastanjivali ili pohodili. Selidba nije samo knjiga, ona je mnogo više od toga, ona je istinski muzej, katalogiziran po najstrožim i najgenijalnijim pravilima struke, ali ne muzejske, nego spisateljske. “Stanite kod znaka zabranjenog parkiranja – pokazujem mu prstom mjesto pri vrhu Sepetarevca, odakle može skrenuti niz Kevrin potok. Izlazimo, nosim veliki IKEA ceker, u koji je posloženo još desetak istih takvih IKEA cekera. U njih ćemo spremiti stvari, koje ćemo kasnije, vjerojatno za sljedećeg posjeta Sarajevu, prepakirati u kutije. Ne znam zašto sam tako zakomplicirao stvari. Nisam navikao na ovo. Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti. I onda ne znam kako da se ponašam, nisam siguran što bih trebao da mislim i da osjećam. Pomišljam da je problem u karakteru, u slabosti, nespretnosti i nesposobnosti, u tome što sam, ipak, bio razmažen i nenaviknut na ovakve događaje. Nisu me odgojili i poučili za ovakvu selidbu. Kao da su ikoga ovome učili.” O AUTORU: Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) književnik je i novinar koji živi na selu nedaleko od Zagreba. Prvi novinski tekst objavio je 1983., a prvu pjesničku zbirku Opservatorija Varšava 1988. Kritičari smatraju da njegovom zbirkom priča Sarajevski Marlboro iz 1994. počinje trend tzv. stvarnosne proze. Zatim objavljuje još nekoliko zbirki priča (Mama Leone, Inšallah Madona, Inšallah) te desetak romana, među kojima su Dvori od oraha i Ruta Tannenbaum. Poljski prijevod njegova romana Srda pjeva, u sumrak, na Duhove dobio je 2012. u Wroclawu književnu nagradu Angelus za najbolju knjigu Srednje Europe. Djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika.