Romani

To je najpopularnija ljubavna priča. Najraširenija varijanta priče o Lejli i Medžnunu ima sljedeći sadržaj: Lejla i Medžnun iz plemena Benu Amir su se upoznali i zavoljeli kao djeca, dok su odvodili na ispašu devčad. Prema drugoj predaji, Kajs kao mladić čuje priču o Lejlinoj ljepoti. Odlazi vidjeti svoju dragu Lejlu koja je povremeno priređivala zabave u kući žene po imenu Kerime iz plemena Ukajl, i za gozbu djevojkama daruje devu. Pojavljuje se njegov suparnik Munazil. Međutim, i Lejla se zaljubljuje u Medžnuna. Jedanput će Lejla, kako bi iskušala Kajsa, izazvati Kajsovu ljubomoru i utvrditi kako se njih oboje pred drugima pokazuju ravnodušnim, a zapravo je njihova ljubav obostrana; kazat će kako se razumiju pogledima i kako jedno drugome pripovijedaju o svojoj zaljubljenosti. Reći će: U našim srcima je zakopana ljubav. Kada Kajs to čuje, on gubi razbor, i svaki dan njegova zaljubljenost biva veća. Pjesme koje pjeva Lejli šire se među svijetom. Otac koji uviđa Kajsovu patnju odlazi prositi Lejlu, međutim, Lejlin otac, srdit što se preko Kajsovih pjesama pročulo časno ime njegove kćeri, ne da njezinu ruku. Štaviše, Lejlino pleme tuži Kajsa Halifi, koji im zabranjuje susrete, te šalje naredbu da Kajs bude ubijen, ukoliko se nastave viđati. Lejlino pleme seli na drugo mjesto, međutim, Kajs ih prati, kleči i plače. Na preporuku prvaka svog plemena, Kajsov otac šalje sina na hadž, ne bi li se ovaj izbavio patnje. Međutim, kada Kajs na Mini začuje glas koji zove Lejli, on gubi svijest; potom govori: Svom srcu sam kazao da se strpi, a srce mi odgovori da se prestanem nadati, jer mi strpljenje neće učiniti prijateljem. Reče mi da za me nema ništa bolje od smrti ukoliko me moja voljena napusti. Umjesto da pred Kabom zamoli Svevišnjega da ga izbavi patnje, on moli Boga da mu pojača ljubav. Lejlu udaju za mladića po imenu Verd, a Kajs na tu vijest potpuno gubi razbor. Naziva se Medžnunom - ludim, opsjednutim, i odlazi u pustinje, komunicira samo sa divljim životinjama. Razbor mu se vraća samo u kratkim trenucima kad čuje Lejlino ime. Osobito je slab prema gazelama, voli ih jer ga podsjećaju na Lejlu, i nastoji ih sačuvati od lovaca. Otac i rođaci ga pronalaze u pustinji i pokušavaju ga vratiti doma, međutim, on nikog ne želi poslušati, već kada ga vežu i pokušaju silom odvesti doma, on si nanosi povredu, tako da njegovi bližnji odustaju od pokušaja da ga vrate u njihov svijet. Medžnun se hrani onim što mu ko donese, ni od kog ništa ne traži. Prema jednoj drugoj predaji, prikupljači zekata Omer b. Abdurrahman b. Avf i Nevfel b. Musahik ga susreću i sažale se na njeg, te odlaze u prošnju kod Lejlina oca, koji ni na traženje državnih namještenika neće popustiti i dozvoliti Lejli da se uda za Kajsa. Radoznalci koji su čuli za Kajsove pjesme odlaze u pustinju kako bi ih prikupili. Lejla umire od boli zbog odvojenosti od svoga voljenog. Medžnunova porodica u pustinji pronalazi i mrtvoga Medžnuna. Prema drugoj predaji Medžnun umire na Lejlinu grobu, i ukopavaju ga do nje.

Autor (Enver Čolaković) je u knjizi opisao događaje, izgradio upečatljive likove i autentične dijaloge, s dokumentarnim ambijentom, radnjom i dramskom dinamikom, s obiljem mozaičnotematske raznovrsnosti u kojoj druge teme s ratnim nisu ni u značenjskom ni u žanrovskom dodiru. Nakon prvog iščitavanja i čak površne analize, neće se pogriješiti ako se kaže da su univerzalne teme ovog književnog štiva ljubav, humanost, dobrota i čak - ljepota. Ovo je književno štivo o ljubavi i to onoj najplemenitijoj - ljubavi Majke. Uprkos tome što su u njezinu literarnoznačenjskom ozračju teme kao što su rat, bolesti, borba za pravdu i puko preživljavanje, ova knjiga je - TO. Naprosto, ona govori o autorovoj majci i samome autoru i oni su glavni junaci sa svojim idealnim, zajedničkim mikrokosmičkim svijetom. Zato ona i nije mogla biti ništa drugo, bez obzira na sve krajnosti, pogotovo tematske raznolikosti.

Roman pod nazivom: Još jedna pjesma o ljubavi i ratu svojom koncepcijom zanemaruje klasičnu pripovjedačku strategiju i ima relativno difuznu strukturu. U širem hronološkom smislu radnja obuhvata period posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, 1992. – 1995. g., a u užem, vrijeme od trenutka javnog objavljivanja vijesti o postojanju masovnih grobnica pa do prestanka obavljanja političkih i javnih funkcija glavnog lika romana - Radovana Karadžića. Tekst se može shvatiti i kao, dijelom na faktima i dijelom na imaginaciji, napisana biografija ili ispovijest glavnog lika, bez stvarne ambicije da to zaista i bude. Ostali likovi (vojnik – student, žena – ljubavnica, opštinski službenik, general, drugi oficiri i vojnici) javljaju se povremeno i njihova karakterizacija se gradi kroz cjelinu teksta a da pri tome standardan hronološki slijed, bez namjere da to preraste u stilističku vježbu, nije poštovan. Prema riječima Faruka Šehića: ...ovo je prva knjiga u be-ha literaturi koja se ne bavi tragedijom rata gledanom kroz prizmu vlastitog ratnog iskustva ili književne fikcije. Roman je lišen samosažaljevajuće patetike i kompleksa pisanja iz pozicije žrtve, što je odlika nacionalističke književnosti. Koliko god se ovdje radi o kritici jednog fašizma, o njegovoj dekonstrukciji, toliko je ovo i tekst sufijskog razumijevanja zla i pokušaja da se prevaziđe trauma rata kojom se dvadeseti vijek potvrdio kao beskrajni đerdan pomrčina.

Jedinac donosi dirljivu priču o ljudskoj sudbini, ljubavi i borbi, ispričanu kroz stihove koji odišu emocijama, dubokim promišljanjima i poetskom ljepotom. Čolakovićev jedinstveni stil spaja snagu poezije i narativnu složenost romana, stvarajući književno iskustvo koje se pamti. Zašto je Jedinac značajan? Enver Čolaković ostavio je neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj književnosti. Njegov rad obuhvata univerzalne teme koje prelaze granice vremena i prostora. Jedinac je poseban ne samo zbog svog formata - roman u stihovima - već i zbog svoje duboke emotivne poruke, čineći ga nezaobilaznim djelom za sve ljubitelje književnosti.

Roman Iza bijega sastoji se od poetskih fragmenata i književnih refleksija na temu bijega, migracije i egzila. Središnji motiv knjige je iskustvo izbjeglica i duhovna težina bijega, kojeg drži ne samo fizičko preseljenje, već egzistencijalno stanje koje traje – čak i nakon što se bijeg završi. Trojanow koristi fragmentarni, eksperimentalni oblik pripovijedanja koji reflektira haotičnost i razbijenost suvremenog svijeta. Roman nema klasičnu linearno strukturiranu radnju, nego čitatelju posreduje niz misaono-poetskih zapisa koji oslikavaju unutarnja previranja migranata i njihovu egzistencijalnu situaciju. Likovi su prepoznatljivi kao "stranci" — otuđeni, nerazumljeni, u potrazi za pripadanjem, ali i suočeni s trajnim posljedicama bijega. ________________________________________ U nekoliko rečenica • Oblik i stil: Eksperimentalna forma fragmenta i misaonog zapisa, bez klasične narativne koherentnosti, čime se reflektira unutarnji nemir i razbijenost bijega. • Tematski fokus: Analiza bijega kao trajnog stanja – fizičkog, ali i duhovnog – koje ne prestaje završetkom migracije. • Egzistencijalni ton: Stranac kao centralni motiv – pripadnost se gubi, a izbjeglištvo postaje temeljno stanje bića

U bazar sam uglavnom išla sama i ne kupujući ništa. Još uvijek mi je teško padalo orjentisati se. Prepoznavala sam glavnu ulicu i nekoliko prodavnica, ali baš nikako nisam shvatala sistem natkrivenih ulica, sokaka i malih trgova. Bojala sam se požara, a slika vatre koja se širi u meni je izazivala paniku... Bazar se osjećao prije no što se mogao vidjeti. Ne znam zbog čega je bilo tako, zbog sve većeg broja nosača koje si morao izbjegavati, zbog čekićanja kazandžija, zbog brojnih prodavaca vode i šerbeta ili zbog pogleda ljudi u kojima se mogao prepoznati neki pravac. Ali bilo je tu još nešto što se teško da formulirati, kao kada bih nešto rekla kada bih govorila o trbuhu ovog grada, kojeg bi bilo neumjesno porediti sa nečim tjelesnim. Grad je grad, govorim sebi, i bilo bi pogrešno poistovjećivati ga sa nečim na način koji bi zbog pretpostavljenog općeg razumijevanja izazvao nesporazum. No, otkada govorim ovaj jezik, koji dušu vidi kao pticu, takve me slike prate...

Sadržaj: San o sretnijem životu i nadi imanentam je u poetici života, ali i filozofiji i umjetnosti. Tom sanjarenju bili su skloni i veliki umovi. Kao sanjar o idealnom društvenom poretku i sretnom narodu pridružuje se, evo, svojom književnoumjetničkom sanjarijom i autor Duge noći Ibrahim Efendić. I piše svoju knjigu mudrosti i pouke.

Kratki sinopsis U knjizi Čitanje Parryjeve zbirke, Mirsad Kunić istražuje značaj i sadržaj zbirke usmene epske tradicije koju je prikupljao američki naučnik Milman Parry — a koja je, zanimljivo, fokusirana na usmenu književnost sa prostora Bosne i Sandžaka. Građa Parryjeve zbirke, koja uključuje audio i grafičke zapise starih epskih pjevača poput Avde Međedovića i drugih, donijeta je u Bosnu zahvaljujući Kunićevom radu tokom stipendije na Harvardu. Autor je dio materijala kopirao i doveo sa sobom, čime je omogućio dalje proučavanje u domaćem akademskom kontekstu. U fokusu knjige su ne samo tehnički aspekti zbirke, već i epistemološki okvir: Kunić propituje paradigme usmenosti i pismenosti, naročito u slojevitom kontekstu bosanske i bošnjačke kulturne tradicije. Posebno naglašava pojmove poput „krajiška epika“ i „bosanskobosanska tradicija“, analizirajući njihov nastanak, širenje i ideološke implikacije. ________________________________________ Šta donosi knjiga? • Historiografski i metodološki kontekst: Objašnjava Parryjev rad, njegove metode prikupljanja epske usmene poezije, i, u tom okviru, ulogu Kunića kao mosta između Harvardovih arhiva i bosansko-hercegovačke akademske zajednice. • Kulturni i epistemološki značaj: Knjiga stavlja bosansku usmenu tradiciju u globalni kontekst (preko Parryjeve slavne zbirke) i preispituje način na koji je ona tretirana unutar nacionalnih i ideoloških narativa. • Identitet i usmenost: Kritički osvrt na to zašto i kako su određeni epiteti i ideje, poput „krajiška epika“, oblikovali percepciju bosanske kulture kroz prizmu usmenog nasljeđa. ________________________________________ Zaključak Čitanje Parryjeve zbirke je znanstvena studija koja pomiruje temeljno filološko-istorijsko istraživanje sa kulturnom refleksijom, tragajući za dubljim razumijevanjem načina na koji se kolektivni identitet – kroz usmenu književnost – formira, interpretira i prenosi u vremenu i kroz nacionalne okvire. Želiš li da nastavim s analizom: možda o samim likovima (poput Avde Međedovića), stilistici, ili utjecaju knjige u današnjoj akademiji? Rado ću!

Radnja se odvija u futurističkom, alternativnom svijetu narednog stoljeća (oko 2124. godine), na autocentričnom, jedinstvenom afričkom kontinentalnom entitetu zvanom Katiopa, koji je postao poput Sjedinjenih Afrčkih Država . U ovom svijetu, Europa je pretvorena u nezrelu, "primitivnu" kulturu — potpuno suprotno historijskim realnostima. U središtu priče je ljubavna veza između Boye, sveučilišne profesorice, i Illunga, državnog poglavara. Njihova ljubav je zabranjena – ne samo zbog razlika u društvenom statusu, nego i zbog političkih okolnosti, te prijeti da se pretvori u ozbiljan državni problem. . Paralelno s ljubavnom dramom, fokus je na Fulasima – potomcima francuskih imigranata koji su u 21. stoljeću pobjegli iz Europe u Afriku da bi sačuvali svoj identitet, ali danas su osiromašeni i marginalizirani. . Vladajući režim, predvođen Illungom i njegovim resornim ministrima, želi deportovati te neasimilirane grupe na svaki mogući način. Boya se svojim istraživanjima i angažmanom pokušava približiti tim zajednicama, ali to je dovoljno da je učini prijetnjom “tvrdom režimu”. Ključno pitanje koje roman postavlja jest: može li Crvena kraljica — tj. Boya, koja je osvojila srce bivšeg heroja borbe za oslobođenje — dokinuti raskid između osobnog i političkog, i hoće li njena ljubav raspršiti mržnju i nasilje koje prijete patrti od političke represije? Ili će “tvrdi” politički režim učiniti sve da ih razdvoji?

Bonaca je tuga uznemirujući je i uzbudljiv roman koji nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Black Soul is the riveting tale of one mans journey from the battle - torn hills of Sarajevo to the bustling, windblown streets of Chicago. Hamzas story describes the amazing resilience of a human being who has visited the depths of hell and has lived to tell about it. Susan Bertuglia Black Soul is a novel that cannot be put down, and grabs the reader from page one. It is a story of love and war, of tenderness and brutality. Mugdim Karabeg, Journalist