Nauka

Potkraj 20. i početkom 21. stoljeća u svijetu je nastalo oko stotinu malih država, samo u tranzicijskoj Europi 25, od čega u raspadu SFR Jugoslavije njih sedam. Sve su htjele emitirati i koristiti vlastiti novac, računajući da će s njime moći bolje upravljati svojom ekonomskom sudbinom i postići "identifikaciju stanovništva s nacionalnom državom na dubljoj političkoj razini", kako je napisao Eric Helleiner. No gotovo sve nove monete novonastalih država brzo su gubile vrijednost, a stanovništvo i poduzetnici su se koristili nekom od svjetskih "čvrstih" valuta. To se dogodilo i državama nastalima raspadom SFR Jugoslavije, najprije Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a potom i Srbiji i Crnoj Gori. I sve su one bile prisiljene poduzeti monetarne reforme kojima će zaustaviti hiperinflaciju i uspostaviti stabilnu nacionalnu valutu. Za tu svrhu malim državama na raspolaganju stoji možda samo pet ili šest glavnih strategija. Slučaj država proizašlih iz bivše SFRJ zato je jedinstven u povijesti: od pet novih država svaka je odabrala drugu strategiju. Ova knjiga donosi otkrića, zanimljivosti i pouke o tome zašto su se nasljednice Jugoslavije, ali i druge male zemlje u svijetu odlučile baš za određeni model monetarne stabilizacije, koliko su u tome uspjele i kakve su posljedice tih odluka. Sve su pritom našle u dramatičnim okolnostima i iskusile goleme operativne probleme, čak i bizarne situacije, ali i postigle epohalne dosege. Slovenija je provela drastičnu deprecijaciju tolara, a ipak je svela inflaciju na jednocifrenu. U Hrvatskoj je od ambicioznog programa stabilizacije iz 1993. ostao samo de facto fiksni tečaj kao krivac za deindustrijalizaciju, deficit i prezaduženost. BiH nije mogla dopremiti svoj "celjski" dinar u Sarajevo pa je ondje uz marku glavna valuta ostala cigareta Sarajevske Drine, a sitne apoene njemačke marke u Travniku emitirala je lokalna banka, sve dok tečajni režim BiH nisu nametnuli Amerikanci u Daytonu. Crna Gora je još pod Srbijom odlučila uzeti njemački novac, a novčanice DEM je navodno preko granice prokrijumčarila u kamionima za prijevoz banana. Srbija se sa svojom hiperinflacijom, trećom najvećom u povijesti, odlučila obračunati jačanjem uloge dinara i u tome je prilično uspjela... Danas Slovenija, Crna Gora i Kosovo koriste supranacionalni euro, a to isto žele Hrvatska, BiH i Srbija, iako na euro neće smjeti utjecati i premda su sve dosadašnje monetarne unije propale.

Načelo suverenosti naroda lebdi nad cijelim političkim sustavom Angloamerikanaca. Svaka će stranica ove knjige pokazati neke nove primjene te doktrine. U nacijama u kojima vlada dogma o suverenosti naroda, svaki je pojedinac u podjednakom dijelu nosilac vrhovne vlasti, te podjednako sudjeluje u upravljanju državom. Smatra se, dakle, da je svaki pojedinac isto toliko prosvjećen, isto toliko pun vrlina, isto toliko jak kao i bilo tko drugi medu njegovim bližnjima. (...) U svemu što se odnosi tek na njega samoga, ostao je gospodarom: slobodan je, a račun o svojim postupcima polaže samo Bogu. – Alexis de Tocqueville Ono prema čemu je zaista moguć taj nezaustavljivi i nepovratni proces nastajanja demokracije Tocqueville definira kao stalno izjednačavanje uvjeta u kojima ljudi društveno žive i grade svoje političke ustanove. Postići jednakost uvjeta znači dosegnuti demokratsko društveno stanje. Jednakost je bit moderne demokracije. Demokratski narodi imaju, doduše, “prirodnu sklonost” prema slobodi, ali za jednakost ih veže žestoka, neutaživa, vječna i neukrotiva strast. “Oni žele jednakost u slobodi, a ako je ne mogu postići oni je žele i u ropstvu. Podnosit će siromaštvo, porobljenost i barbarstvo, ali neće trpjeti aristokraciju”. – dr. sc. Rade Kalanj, iz pogovora Alexis de Tocqueville jedan je od najvećih političkih mislilaca 19. stoljeća i s J. S. Millom presudni teoretičar moderne demokracije kao liberalne demokracije. Tocquevilleova rasprava o demokraciji jedno je najvažnijih djela u zasnivanju i obrani moderne demokracije kao liberalne demokracije u kojoj se spaja individualna sloboda i narodna vladavina. U njoj Tocqueville uvjerljivo dokazuje da je demokracija nastala kao rezultat stalnog izjednačavanja društvenih uvjeta, te je otud neizbježna i vodi vladavini većine koja može biti tiranska prema pojedincu i manjinama. – dr. sc. Slaven Ravlić, iz recenzije

Najvažnija knjiga koju sam pročitao u dugo vremena. Daniel Kahneman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i autor bestselera Misliti, brzo i sporo Stvaranje nadljudski inteligentnih strojeva mogla bi biti dosad najveća prekretnica u ljudskoj povijesti, no prema jednom od vodećih stručnjaka na tom području, mogla bi istodobno biti i posljednja. Zato je pitanje kako ćemo pristupiti razvoju opće umjetne inteligencije potrebno ispravno postaviti sada, jer bi poslije moglo biti prekasno. Stuart Russell, ugledni britanski znanstvenik i jedan od najcjenjenijih stručnjaka za umjetnu inteligenciju briljantnim analogijama i lucidnom prozom objašnjava kako nam umjetna inteligencija može nemjerljivo unaprijediti život, ali i koje prijetnje se u njoj kriju ako čvrsto ne postavimo nadzor kako bismo bili sigurni da strojevi neće ispunjavati svoje, umjesto naših ciljeva. Duboko, aktualno i vizionarsko djelo za sve one koji žele razumjeti budućnost koja je već pred vratima. O AUTORU: Stuart Jonathan Russell (rođen 1962.) britanski je znanstvenik najpoznatiji po svojem radu i doprinosu na području istraživanja umjetne inteligencije. Diplomirao je s pohvalama fiziku na Oxfordu 1982. i doktorirao na području računalstva na Stanfordu 1986. Redoviti je profesor na University of California, u Berkeleyu predaje računalno inženjerstvo i računarsku znanost, te je pomoćni profesor na odsjeku neurokirurgije u San Francisco, a bio je gostujući predavač na Stanfordu i Chaire Blaise Pascal u Parizu; potpredsjednik je vijeća World Economic Foruma za umjetnu inteligenciju i robotiku. Autor je nekoliko knjiga, a s kolegom Peterom Norvigom napisao je najpopularniji udžbenik na polju umjetne inteligencije Artificial Intelligence: A Modern Approach, koji se koristi na više od 1400 sveučilišta u 135 zemalja. Dobitnik je brojnih uglednih nagrada i jedan od najcjenjenijih stručnjaka na području svog rada. Njegova istraživanja pokrivaju široki raspon tema, a trenutno se najviše bavi prijetnjom koju za čovječanstvo predstavlja nesmotreni razvoj autonomnog oružja i umjetne inteligencije.

Autor u ovoj zabavnoj znanstveno-popularnoj knjizi daje pedeset mogućih odgovora na poznato pitanje nastalo 1950. godine u nacionalnom laboratoriju u Los Alamosu razgovorom četvorice znanstvenika. Jedan od njih, Fermi, ga je formulirao i otada je poznato kao Fermijev paradoks: vjerojatnost da postoje druge vanzemaljske civilizacije i nedostatak materijalnih dokaza. Odgovori su svrstani u tri cjeline: „tu su među nama“, a dokaz je da su sagradili Stonehenge i kipove na Uskršnjim otocima; „postoje ali se još nisu javili“ i „oni ne postoje“.