„Siguran iza objektiva“ i „nevidljiv poput pristojnog voajera“ najprecizniji je opis pripovjedača (a ima ih više) u zbirci priča Skriveno, koja ne krije namjeru da je se čita i kao labavo povezan roman. Priče su, naime, ulančane i svjedoče o potrebi da se barem u književnom tekstu sve nekako zaokruži, kad je to već nemoguće u stvarnom životu kojim dominiraju nered i slučajnost. No nije li i život, ne samo Majerićevih likova, zapravo uvezana zbirka fragmenata za koje se ponekad čini da jedan s drugim nemaju veze?
Ozren Majerić profesionalno se bavi fotografijom i dobro zna kako zumirani kadar obično, ako je promatrač pažljiv, rezultira prikazom na prvi pogled nevidljivih detalja. Likovi su zumirani, stalno iz drugih kutova i u drukčijim situacijama, od prve priče koja predstavlja zajednički, široki kadar, do posljednje koja prvoj daje okvir, a čitavoj zbirci obrise romana. Između su se smjestile one u kojima likovi vole i mrze, rađaju se i umiru, bježe i vraćaju se, donose pogrešne i manje pogrešne odluke, pa opet ispočetka.
Sloj po sloj, kadar po kadar, skriveno postaje razotkriveno, krug se zatvara i ponovo otvara, a Majerićevi likovi, isprva prikriveni iza zatamnjenog stakla, postaju punokrvni i živi, sa svim svojim manama i ishitrenim potezima, strastima i nadama. Njihova univerzalnost proizlazi iz toga što vremenska ili prostorna određenost ovdje jednostavno ne ulazi u kadar - sve je u doživljaju, „crno-bijelom negativu gdje su granice čiste i oslobođene svih daljnjih pitanja“.
