Godina je 2084. Svijet je to bliske i nimalo lijepe budućnosti, poharan ratovima, apokaliptičan i beznadan, svijet koji je u svojoj novoj knjizi opisao ponajbolji suvremeni pisac naših prostora Josip Mlakić. Njegov svijet obuhvaća prostor današnje Bosne i Hercegovine u toj budućnosti, nakon niza ratova, čvrstim, opasanim granicama podijeljen na tri države, tri staništa za tri naroda. Svijet kojim lete dronovi, a ljudi najčešće putuju pješice.

O zlatu, ljudima i psima triptih je o beznađu i potrazi za nadom tamo gdje ona ne postoji. U svakom dijelu Mlakić precizno opisuje svijet u kojem čovjek nije čovjeku vuk, već podivljali pas. U njemu nema nade, no ipak je svaki od njegovih junaka traži, bez obzira na to je li riječ o starcu, hrvatskom ratnom veteranu, koji naivno misli kako će njegov vođa, mesija, izliječiti njegova retardirana sina, ili pak o dječaku Mirzi koji slučajno preživljava diverziju kod spomenika velikome muslimanskom vođi i uspijeva se dokopati odavno odbjegla oca koji uzaludno traži i ispire zlato, ili o regrutu Petru koji odbija izvršiti besmisleno ubojstvo, da bi upravo zbog toga bio primljen u vojnu elitnu jedinicu koju vodi Pukovnik.

Svaka slika u knjizi O zlatu, ljudima i psima savršeno ocrtava pesimističan i razoren svijet budućnosti, koji je pak samo alegorija i do krajnjih granica dovedena naša sadašnjost.

“Kratki roman O zlatu, ljudima i psima u mnogo čemu je ona vrsta knjige kojom je Mlakić stekao reputaciju: oslonjena na tradiciju i na poznate modele u svjetskoj književnosti, sa žanrovskom bojom i scenaristički svedenim dijalozima, ona stvara jedan živopisan alegorijski svijet u kojem se oslikava autorova vizija pomjerene stvarnosti.” – Muharem Bazdulj

“Ova crna vizija zapravo je gorka slika sadašnjosti: logikom alegorije ona oslikava današnji populizam, militarizam, društvenu paranoju i nasilje što se šire svijetom uhvaćenim u zamku različitih oblika krize, ekonomske, ideološke, kulturne, zdravstvene, klimatske itd. Otud se na krajnjim rubovima Mlakićeve alegorije raskriva današnji svijet kao predapokaliptično društveno stanje, a etika pisma nije ništa drugo do vapaj da se u takvom svijetu očuva elementarnost ljudske supstance.” – Enver Kazaz

O AUTORU:

Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., Svježe obojeno, 2014., Božji gnjev, 2015., Majstorović i Margarita, 2016., Bezdan, 2016., Crni gavran i bijele vrane, 2018., Skica u ledu, 2018., Evanđelje po Barabi, 2019., i O zlatu, ljudima i psima, 2020., te zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., Obiteljska slika, 2002., i Ponoćno sivo, 2004. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dva puta, za Božji gnjev 2014. i za Crni gavran i bijele vrane 2018. Za roman Skica u ledu dobio je Nagradu Mirko Kovač 2018.