OČE, AKO JESI

Kada se 1965. mladi rezervist Damjan Knežević prilikom spašavanja ljudi iz potopljenog sela domogne vrijednoga ručnog sata iz Drugoga svjetskog rata i hrpe dokumenata, vjeruje da je pronašao trag svoga oca. Slijedeći više od dvadeset godina tragove iz dnevnikā i papirā, tragat će za svojim ocem, a zapravo slagati priču Pala Nađa. Priču koja je mogla biti i sudbina njegova, njemu nepoznata oca. Vojvođanski Mađar Nađ imao je tri sina s tri različite žene – Švabicom, Mađaricom i Hercegovkom, sva su trojica na ovaj ili onaj način nosila ime Tomo, a za sebe je sanjao velike snove, koje nikad nije ostvario. Sudbina Pala Nađa, njegovih žena, majke i djece sudbina je onih kojima se vihor povijesti poigrava, onih koji vjeruju u bolju budućnost koja traje do sljedećeg rata, sljedeće revolucije. Julijana Adamović ispisala je veličanstven roman o Panoniji – crnoj zemlji koja rađa i pokapa. Oče ako jesi atipična je obiteljska saga, velik roman o ženama i muškarcima, o političkim funkcionarima, o običnim ljudima, no nadasve o sinovima koji ostaju bez očeva i cijeli ih život traže umjesto da krenu svojim, drugačijim, putem.

“Nije prošlo ni punih osam godina prije malerozne košnje, prije očeve izdaje jer, mislio je Pal, kako drugačije nazvati taj kukavičluk i sebični bijeg – pakost kojom te rođeni otac i mrtav pokušava ujarmiti, motikom vezati za puste redove kukuruza – otišao je ne samo konj već i oni što ga upravo vlastitim izostankom uporno pribadaju uza strništa i oranice: Miško i Jani. Samo tako: pali i sagnjili. Ali, on će im se oteti. Otimao se i jačima. Tako je bilo i u aprilu ’41., kad ga je rat zatekao pred sam kraj roka u staroj vojsci, pretrpio ranjavanje – ruka i lice, i od strane Švaba zarobljen kod Krupnja. ‘Nemojte da mi se obraćate na srpskom’, rekao je dvojici kolega. Jer, sve troje su švapski znali, a on najbolje: šegrtovao kod Klug Otta, što ih je – švapski jezik i Palovo pozivanje na Kluga – spasilo logora. Ostali tamo završili. Njih na kamare. Daljnje vrijeme rata proveo je on pod zaštitom gazde Otta, daleko od metaka i rovova, računajući da će tako do kraja.”