ZELENI OBLAK

Izabranome pjesničkome, pripovjednome i dramskome korpusu Galovićev je priređivač dodao i četiri autorova kritička priloga (nažalost, bez eksplikacije, koju nećemo naći ni u ranijih priređivača!) te nekoliko pisama. Na kraju je bibliografija izdanja Galovićevih djela koja završava s onim u Stoljećima hrvatske književnosti otprije četiri godine, a s kojim izdanjem Kuzmanovićeva redakcija pokazuje podosta sličnosti, ali i dozu potrebne razlike; štoviše, Mozaikov je priređivač time na svoj način stekao prednost da prema Galoviću postupi i selektivnije, čime mu posve sigurno ne bi naškodio!

Posebnu pažnju, međutim, svraća naslov Galovićeva najnovijega izbora. Riječ je o dijelu stiha “jedne od najljepših njegovih pjesama Mjesečina”, koja, prema Kuzmanovićevim riječima, sažimlje “sve što je Galovića fasciniralo”. Uvažavajući s jedne strane ponuđeno priređivačevo tumačenje, s druge, Galovićevu poetičku polimorfnost, naslov Zeleni oblak u isto je vrijeme i težište cijele knjige koje upućuje na autorovu ekspresivnost usmjerenu na koncept osporavanja dotadašnje poetičke paradigme, ali taj koncept u Galovićevu slučaju objektivno nije se stigao i realizirati.

Razlog: jer te prijelomne 1914, na samu početku Prvoga svjetskog rata, mladi je Galović poginuo. U onoj periodizacijskoj shemi novije hrvatske književnosti koja u ovoj godini nalazi razloga postavljanja gornje granice moderne nenadano se pojavio još jedan razlog. Provocirajući i ovakva pitanja, najnoviji izbor iz Galovićeva djela pravi je povod da se ponajprije još jednom aktualizira posebnost jednoga opusa, koji je i pokraj svoje iznimne kolikoće i kakvoće bio tek njegov torzo.