NOĆNO NEBO S PROSTRIJELNIM RANAMA

”’S neočekivane strane’Prostor kojim nikada neću proći. Vrijeme u kojem se nikada neću probuditi. Nešto što nadilazi moje melankolije, što ne iziskuje bol sjećanja, ili ponesenost nade, na tren mi povrati vjeru u moj nesuđeni pogled na svijet.‘Med i pelin utjehe’Uvijek kad pomislim na one male, neznatne, koji iza sebe ostaviše tek nečije nesigurno sjećanje, s kojim će utrnuti i posljednji dokaz da su se i oni nekada nečemu nadali, da sve, ipak, nije bilo uzalud, samo što ne zaplačem.    Možda bih i očajavao da nije moje sklonosti ka apokaliptičkim vizijama, koje me uvijek urazume.    Jer, kada u posljednjem uzdahu univerzuma, u otrovnim parama zgasnu sunca našeg zavičaja iz sjećanja će nestati i najdojmljivija pamćenja, neće se više imati ko koga sjećati, pojam čovječanstva postat će bespredmetan. I najdublja ostvarenja ostat će nedorečena.    Samo me ova živa slika naše budućnosti izvlači iz plačnog udubljivanja u potankosti, odagnava sitničav prigovor i daje nešto bodrosti mojoj nemoći.”