Knjige za djecu i mlade

Knjiga Priče za dječake koji se usuđuju biti drugačiji donosi istinite priče o iznimnim dječacima koji su promijenili svijet a da pritom nisu ubijali zmajeve. Princ na bijelom konju, neustrašivi lovac, nestašni zafrkant… To su vrlo često uzori s kojima se dječaci susreću u današnjim filmovima i knjigama koji uglavnom propagiraju stereotipnu ideju muževnosti. No što ako si introvertirano dijete? Ako ti je knjiga draža od mača? Ako želiš zaplakati kad se osjećaš tužnim ili ljutim? Ako se želiš odijevati drugačije? Knjiga Priče za dječake koji su se usudili biti drugačiji nudi ti alternativu. Čudesna je to zbirka stotinu sjajno ilustriranih priča o poznatim i manje poznatim muškarcima i dječacima, povijesnim likovima ili tvojim suvremenicima, kojima je svima zajednička osobina da su suočeni s nevoljama i predrasudama izašli kao pobjednici te da su kršeći pravila uspjeli postići nezamislive nove stvari. Između ostalih, među njima ćeš pronaći Daniela Radcliffa, Galilea Galileija, Nelsona Mandelu, Louisa Armstronga, Louisa Braillea, Lionela Messija, Jamieja Olivera, Beethovena, Baracka Obamu, Jesseja Owensa, Mahatmu Gandhija – različite heroje iz svih područja života i sa svih strana svijeta. „Želim pomoći dječacima da postanu bolji, sretniji muškarci te pokrenuti razgovor o tome što smatramo muževnim. Želim preispitati ideju da biti emocionalno otvoren znači biti slab, pokazati da i muškarci smiju biti ranjivi i nježni te ukazati na to koliko hrabrosti treba da bi bio različit.“ Ben Brooks, autor Prevela: Selma Muftić Pustički Ostale priručnike za djecu i mlade potražite ovdje.

MOGUTI – Zaboravljene priče čuvara turopoljskih lugova Uz bogatu kršćansku tradiciju u narodu još uvijek preživljavaju vjerovanja u nadnaravno, u sile prirode koje je čovjek personificirao, kojih se boji i koje štuje. Te sile nikad nisu sasvim dobre ili sasvim loše, njihova je priroda dvojna, a kako bi se držale u ravnoteži, čovjek im mora udovoljavati. Takvo je vjerovanje u MOGUTA. Lik moguta veže se uz prirodu, uz hrast, uz vremenske prilike, uza životinje. U prvoj polovici 20. stoljeća dr. Drago Chloupek je u sklopu Škole narodnog zdravlja Andrije Štampara mnogo vremena provodio na terenu u Turopolju, zainteresirao se za narodni život i zapisao neke običaje i vjerovanja. Istražio je i vjerovanje u moguta. Mogut je ponajprije seoski zaštitnik. Nitko ga ne poznaje, ali svi znaju da postoji i bdi nad selom kao viša sila. Postoje priče da su Turopoljci tu i tamo znali susresti moguta. Spominjali su da se mogut može pretvoriti u ribu, prasca ili u zmaja. Inače se pojavljuje u svom ljudskom obliku, kao visoki čovjek sa starinskim turopoljskim šeširom, u dugoj čoji, naslonjen na hrast. Za moguta kažu „mogut žir donese i odnese“. Tu se naglašava dvojnost njegova karaktera: on daje, ali i oduzima, nagrađuje i kažnjava. Veže ga se uz dobar ili loš urod, uz munje, vjetrove, grmljavinu. To ovisi o čovjeku. Ako ga se štuje i udovoljava mu, onda će on ljudima biti dobar i brinuti se za njih. Poznata priča vezana je za turopoljsko svinjogojstvo koje je često ovisilo o urodu žira. Ako ga nije bilo dovoljno, Turopoljci su se sa svojim stadima selili sve do Kupe, do Ivanić Grada i Čazme. Na tim putovanjima znali su susresti kakvog nepoznatog čovjeka. Kad bi mu se požalili, rekao bi im: „Ide v redu. Idite zutra pak iskati žira. Samo najte nikak tuči belu svinju.“ Sutradan bi se u stado umiješala bijela svinja i sve ostale pojurile bi za njom, a ona bi ih odvela do žira. Mogut je važan faktor seoskog života. Ne traži drugo nego da su ljudi pošteni i da se s njim dobro postupa. I tu leži njegov smisao. Uzajamno razumijevanje i skladan suživot. Ljudi u Turopolju nekoć su živjeli u velikim obiteljskim zadrugama – samodostatnim cjelinama u kojima je svaki pojedinac imao svoju ulogu i radilo se za dobrobit zajednice. Sve je funkcioniralo po strogo utvrđenim pravilima, godišnje radnje i običaji odvijali su se po unaprijed utvrđenom i naučenom uzorku, a čovjek je živio u skladu s prirodom. Živio je s prirodom i od prirode, od nje je uzimao i učio, objašnjavao si prirodne pojave pridajući im ljudske osobine, pripisujući im čarobnu moć, oblikujući vjerovanja i praznovjerja. Danas je sve to prepušteno zaboravu, a možda ne bi bilo naodmet ponovo ispričati priče, osvijestiti neraskidivu vezu čovjeka i okoliša, prošetati šumom, susresti moguta… HRAST JE KROV, HRANA, LIJEK I HRAM O autoru: Zdenko Bašić r0ođen je 1980. godine u Zagrebu, gdje je završio Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, Odjel grafičkog dizajna. Diplomirao je 2005. godine, uz priznanje za najboljeg diplomanta, na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Pored animiranog filma i režije, bavi se i ilustracijom te je dosad ilustrirao nekoliko autorskih knjiga za koje dobiva mnoga priznanja; nagradu Grigor Vitez za ilustraciju (2009. i 2014.), posebno priznanje za cjelokupnu realizaciju knjige (2011.) te književnu nagradu Kiklop za rad na autorskim knjigama Priča o čokoladi (2006.), Sjeverozapadni vjetar (2012.) i Mjesečeve sjene (2013.). Nagradu za najboljeg mladog umjetnika mu dodjeljuje ULUPUH 2009. godine. Dobitnik je dvije diskografske nagrade Porin; za najbolji videospot Žeđam (2010.) te za najbolje likovno oblikovanje za album Svijet glamura (2012.). Za debitantski film Guliver (2009.) dobiva posebnu diplomu na Animateci u Ljubljani, na Danima hrvatskog filma osvaja glavnu nagradu Grand Prix i nagradu Oktavijan za najbolji animirani film te nagradu za najbolji kratki film na Libertasu – međunarodnom filmskom festivalu u Dubrovniku. Za animirano-igrani film Vesla (2012.) dobiva Zlatnu medalju UNICA-e, svjetskog festivala neprofesijskog filma. Svoje ilustracije izlaže na nekoliko samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i svijetu, među kojima je i Biennale ilustracije u Bratislavi i Zagrebu, First Imam Ali International Painting Symposium održanom u Teheranu 2007, te selekcija BIB u Japanu, a 2017 otvara veliku izložbu “Vjetrove sjene”. U Galeriji Kolvičevi dvori kao rezultat osvojenog Grand prix na 6. hrvatskom biennalu ilustracije – 2016. Godine 2012. upisan je na Časnu listu IBBYja (International Board on Books for Young People Honour List), a 2009. ULUPUH mu dodjeljuje nagradu za najboljeg mladog umjetnika i doprinos ugledu ULUPUHa. Od 2017. U suradnji sa Muzejem turopolja kao umjetnički direktor oblikuje “Perunfest” festival zaboravljenih narodnih priča i predaja. Festival okuplja umjetnike, preformere i stručnjake koje se bave legendama i mitovima koje u izravnnoj interakciji prezentiraju publici. Pritom istražujući suvremene načine i forme oživljavanja tradicionalnog pripovijedanja i prenošenja neverbalne kulturne baštine novim generacijama. U suradnji sa izdavačem Spiritosom izdaje slikovnicu “Zlatarevo Zlato” koja postaje najtraženija slikovnica 2018. 2020. izdaje “Moguti – zaboravljeni čuvari turopoljskih lugova” kojom osniva, u suradnji sa Muzejom turopolja Biblioteku zaboravljenih priča – Perunfest

PRVA KNJIGA U TRILOGIJI O AFGANISTANSKIM DJEVOJČICAMA Jedanaestogodišnja djevojčica Parvana živi s obitelji u jednoj sobi razrušene zgrade u Kabulu, glavnom gradu Afganistana. Parvanin je otac učitelj povijesti. No nakon što je škola u kojoj je radio bombardirana i njegovo zdravlje narušeno, ured mu postaje jedna obična prostirka na tržnici gdje čita pisma nepismenim ljudima. Jednoga dana on je uhićen zbog toga što ima stranu naobrazbu. Njegova je obitelj ostavljena bez ikakvih prihoda i mogućnosti da kupi hranu. Situacija postaje očajna i postoji samo jedna mogućnost za preživljavanje. Budući da je ženama i djevojčicama zabranjeno raditi, Parvana se mora pretvarati da je dječak i na taj način prehraniti obitelj. Djevojčica iz Afganistana predivna je priča o odanosti, borbi za život, obitelji i prijateljstvu u teškim vremenima u zemlji u kojoj žene nemaju prava na jednak život kao muškarci.