Ko je dostojan jednog crnog reda
taj je dostojan i reči,
ko je dostojan reči
taj je dostojan i prostora beline,
ko je dostojan beline
taj je dostojan iskustva
da godinama krotio je samo
između redova male praznine
i da nema knjige
kojom bi zimi obložio
unutrašnju stranu kaputa.
Što više čitam, o poeziji znam
sve manje...
Sve lošiji sam gonič malih zebri
niz blage padine kolena i stola.
Kako je sama Rupi opisala knjigu “Sunce i njeni cvjetovi”:
„Sunce i njeni cvjetovi zbirka je pjesama o tuzi prepuštenosti trenutku poštivanju korijena ljubavi i osnaženju sebe podijeljena je na pet dijelova venem, padam, puštam korijenje, rastem, cvatem.
Poezija u ovoj zbirci istražuje teme ljubavi, gubitka, traume, imigracije, iscjeljenja i samootkrivanja. Kaur piše o boli i patnji, ali i o snazi, otpornosti i mogućnosti ponovnog procvata nakon pada. Njezini stihovi su jednostavni, ali duboko emotivni, često popraćeni vlastitim ilustracijama koje pojačavaju značenje riječi.
O autoru:
Rupi Kaur je kanadska pjesnikinja, spisateljica i umjetnica indijskog podrijetla, rođena 4. listopada 1992. u Punjabu, Indija. S roditeljima se preselila u Kanadu kada je imala četiri godine. Kaur je postala poznata po svojim jednostavnim, ali snažnim stihovima, koji se često bave temama ljubavi, gubitka, traume, iscjeljenja i ženstvenosti.
Njezin prvi zbirka poezije, “Milk and Honey” (2014), postigla je ogroman uspjeh i postala međunarodni bestseler, privlačeći milijune čitatelja diljem svijeta. Knjiga je podijeljena u četiri dijela, svaki s fokusom na različite aspekte emocionalnog iskustva. Nakon toga, Kaur je uz ovu objavila još jednu zbirku – “Home Body” (2020). Obje su također bile vrlo uspješne.
Rupi Kaur je poznata po minimalističkom stilu pisanja i ilustracija koje prate njezine pjesme, a njezina djela često istražuju osobne i univerzalne teme kroz introspektivan i emotivan pristup. Kao jedna od najpoznatijih suvremenih pjesnikinja, Kaur je doprinijela popularizaciji poezije među mlađim generacijama i nastavlja utjecati na globalnu književnu scenu.
Ja sam proša sito i rešeto,
ovaj grdni svijet ispitao,
otrovi mu čašu iskapio,
poznao se s grkijem životom.
Sve što biva i što može biti,
meni ništa nije nepoznato;
što god dođe ja sam mu naredan.
Zla pod nebom što su svakolika
čovjeku su prćija na zemlju.
Gorski vijenac, jedno od najznačajnijih dela srpske književnosti, istoričesko sobitije kroz čije se stihove prostire ideja o nepokorenoj Crnoj Gori, poslednjem utočištu slobode, čija je sudbina da kao izviiskra raspali plamen borbe za oslobođenje od Turaka, nastao je iz pera poete, državnika, duhovnika, mislioca Petra II Petrovića Njegoša.
U ovom delu neprolazne vrednosti Njegoš je iskoristio epizodu iz prošlosti kako bi opevao ključne istorijske događaje s kraja XVII veka, prikazao herojsko poimanje života i moralna načela patrijarhalnog čoveka, opisao ondašnje prilike na geopolitičkoj sceni i svakodnevicu tadašnjeg stanovništva, to jest njegove običaje, kulturu, verovanja i tradiciju.
Petar II Petrović Njegoš napisao je izuzetnu tvorevinu, u koju se, prema rečima istoričara književnosti Jovana Deretića „sleglo svekoliko iskustvo, istorijsko, filosofsko i poetsko, čitavih epoha u životu pojedinih razdoblja i civilizacija“.
Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!
Ako sablju poljubiš krvavu
i zaploviš u noćne valove,
sljeduje ti prahu svetkovanje.
Antun Gustav Matoš znatno je modernizirao hrvatsku književnost, nametnuo se kao uzor mnogim mlađim piscima i uspostavio umjetničke kriterije kao glavni element literarnoga djela te se danas općenito smatra jednim od najboljih hrvatskih književnika. Izbor iz djela sačinila je i pogovorom popratila dr. sc. Julijana Matanović.
O autoru:
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. Lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.) bio je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Najznačajnija su mu djela Iverje (1899.), Novo iverje (1900.), Vidici i putovi (1907.), Umorne priče (1909.), Naši ljudi i krajevi (1910.), i Pečalba (1913.). Velik je broj njegovih djela objavljen i poslije smrti, kao i sabrana djela te više izbora iz djela.
Ostale knjige iz kategorije Poezija potražite ovdje.
Reinterpretacija mita, titanizam lirskih protagonista i dimenzije njihove pobune protiv svih negativnosti u zbilji, s jedne strane, i tretman pjesničke imaginacijekao sposobnosti koja otvara prostor poetske vizije, s druge strane, čine Silvija Strahimira Kranjčevića prvim hrvatskim radikalnim romantičarom u europskom smislu i istodobno prvim velikim domaćim socijalnim pjesnikom.
O autoru:
Silvije Strahimir Kranjčević hrvatski je pjesnik (Senj, 18. veljače 1865. – Sarajevo, 29. listopada 1908.). Autor je zbirki Bugarkinje (1885.), Izabrane pjesme (1898.), Trzaji (1898.) i Pjesme (1902.). Danas se općenito smatra najvećim hrvatskim pjesnikom 19. stoljeća i mostom prema pjesništvu moderne, kojemu ipak nije pripadao.
SAVREMENA KNJIGA NA STAROM BOSANSKOM PISMU – BOSANČICI
Knjiga o životu, ljubavi, nadi, propuštenim prilikama, melanholiji, radosti, srednjovjekovnoj Bosni i njenim ljudima….ispričana kroz epitafe u prvom licu jednine pokojnika koji nakon višestoljetnog ležanja ponovno progovaraju iz autorove fikcije ili njegovog istinskog svjedočenja.
Mozda upravo oni leže pod kamenim vječnim kućama rasutim ili utonulim u bosansku zemlju koju smo naslijedili
Epitafi bosanskih duša knjiga je o životu, ljubavi, nadi, propuštenim prilikama, melanholiji, radosti, srednjovjekovnoj Bosni i njenim ljudima….ispričana kroz epitafe u prvom licu jednine pokojnika koji nakon višestoljetnog ležanja ponovno progovaraju iz autorove fikcije ili njegovog istinskog svjedočenja.
Mozda upravo oni leže pod kamenim vječnim kućama rasutim ili utonulim u bosansku zemlju koju smo naslijedili.
Epitafe bosanskih duša zapisao Nenad Azizin Tanović. https://youtu.be/uC4IX9Z1e6g
Uz knjigu PJESME uživajte u bezvremenim stihovima barda hrvatske poezije Dobriše Cesarića!
Pjesnički biseri unutar korica knjige Pjesme svjedoče o otpornosti jedne poezije vremenu i govore u ime njezine snage i protočnosti, odjeka i suptilnosti. Svjedoče o poeziji koja nije izgubila svoj sjaj, naročito kada njome uvijek iznova upravlja jedan od najvećih – Dobriša Cesarić. Toj se svečanosti primanja stihova trebamo vraćati i puštati je da prožima naše emocije, misli, živote – što češće.
O AUTORU:
Dobriša Cesarić jedan je od najvažnijih i najomiljenijih hrvatskih pjesnika svih vremena. Zbog svoje spontanosti i jednostavnosti, misaonosti te univerzalnih tematskih preokupacija, Cesarić je pjesnik koji je desetljećima čitan, uglazbljivan i često citiran, osvajajući iznova nove generacije ljubitelja poezije. Doživljaj seoskog i gradskog pejzaža, okrenutost simbolizaciji i alegorizaciji, socijalna tematika, nenadmašna muzikalnost stiha… Samo su neke od odlika ovog nezaboravnog pjesnika kojeg podjednako vole mladi i stari.
Autor ilustracija je poznati hrvatski ilustrator Marko Jovanovac.
Smrt Smail-age Čengića epski je spjev Ivana Mažuranića koji se sastoji od 1134 stiha. Djelo je podijeljeno na pet pjevanja, a svako pjevanje ima podnaslov. Prvo pjevanje je Agovanje, drugo pjevanje je Noćnik, treće je Četa, četvrto Harač koje je najduže, s 623 stiha i posljednje pjevanje je Kob, najkraće, s 34 stiha. U djelu se povremeno pojavljuje rima, a napisano je štokavskim epskim osmercem i desetercom.
Boj se onoga tko je viko
Bez golema mrijet jada!
Snagom svoje pjesničke riječi, koja predstavlja uspjesnu sintezu jezičnog bogatstva starijih dubrovačkih pjesnika i jednostavne ljepote narodne pjesme, Mažuranićevo djelo nadraslo je svoju početnu inspiraciju postavši potresna slika krvave povijesti južnih Slavena. Korakom, po putu na kojem nikada neće slomiti nogu.
Ovaj izbor iz poezije Antuna Branka Šimića donosi autorovu jedinu zbirku poezije Preobraženja, objavljenu 1920. godine. Drugi ciklus čini izbor iz pjesama koje je autor objavljivao po raznim časopisima (1913. – 1924.), a treći pjesme koje su pronađene i objavljene nakon autorove smrti.
Izbor iz poezije Antuna Branka Šimića pogovorom je popratila Majda Bekić Vejzović.
O autoru:
Antun Branko Šimić (Drinovci, BiH, 1898. – Zagreb, 1925.) hrvatski je pjesnik, esejist, kritičar, polemičar; pokretač, izdavač i urednik triju književnih časopisa (Vijavica 1917. – 1919.; Juriš 1919; Književnik 1924.). Pisao je poeziju, likovnu i književnu kritiku te prozne fragmente, no najvažniji je kao pjesnik. Isprva je pisao impresionističku liriku, poslije se okreće ekspresionizmu koji zastupa i kao urednik časopisa, te u poeziju uvodi slobodni stih. Za života objavio je samo jednu zbirku pjesama – Preobraženja (1920.).
Ostale knjige iz kategorije Poezija potražite ovdje.
Poezija prvog dobitnika nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama Hrvoja Marka Peruzovića, inače slikara, skupljena u ovoj pozamašnoj, a s obzirom na autorovu plodnost opet tananoj zbirci, pokazuje da čista, dobra, stara poezija itekako živi i u novim medijima i vremenima i da autor nikako nije webizodist naše književne scene. Peruzović piše običnim vokabularom o svojoj svakodnevici, o svakodnevici kompleksnog čovjeka: pjesnika, slikara, prijatelja, poštovatelja, promatrača, vjernika…
Njegovi stihovi su nešto kao umjetnička dnevnica i dnevnik kojima se slavi intenzitet življenja. U poeziju je osim širom otvorenih čula nenametljivo ugrađeno iskustvo i naobrazba, a ovaj put od autorovih favoritesa ističemo Zvonimira Baloga i Ivana Slamniga. Dominantan ton je ležeran, najčešće u stihovima kojima se prozi bliski zapisi ritmiziraju, pa se u njima sretno spajaju razgovjetnost i iznenađenje-očuđenje, najčešće dano kroz jezičnu igru i poentu. K tomu Peruzović voli kombinirati humor i lucidnost, a voli se dotaći i paradoksa.
On je ludist koji se ne ludira, nego je naprosto takav, aforističar sa zrelom ironijskom distancom bez koje su aforizmi nepodnošljivi. Zbirka "Nekoga moramo voljeti (kako na webu tako i na zemlji)", siguran sam, trajat će dugo i na webu i na zemlji, jer poezija živi samo i jedino u svojim čitateljima, a ovaj naslov bi zbog svoje izravnosti i jednostavnosti pisanja o složenom mogao postati mali poetski bestseler.
Kruno Lokotar
Poznat najširoj čitalačkoj i kazališnoj javnosti kao uspješan prozaik i dramatičar, Miro Gavran je proteklih tridesetak godina, pisao i poeziju, povremeno je objavljujući u periodici. I tek u pedeset i drugoj godini života, odlučio se napraviti strogi izbor svoga pjesničkog stvaralaštva i pred književnu javnost izići s prvom pjesničkom zbirkom.
Rezultat je zbirka PJESME, pravo malo književno iznenađenje. Riječ je o knjizi sugestivnih jasnih pjesama u kojima se lijepota izričaja isprepliće s dubokom misaonošću, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, niti u nedoumici „što je pjesnik želio reći“.
Promatrajući te pjesme na prvi pogled samo u tematskoj ravni, primjetit ćemo da njegovi stihovi govore o ljubavi, prijateljstvu, duhovnim nemirima i potrazi za smislom života, čak i o tjeskobnom ratu. Ali o čemu god pisao pjesnik Gavran, kao da nam svakim stihom pokazuje koliko je ovaj život lijep, uzvišen, tajnovit i neponovljiv. Kao da nas poziva da u njegovim pjesmama doživimo ljepotu našeg trajanja na ovome svijetu. Knjiga za istinske književne sladokusce.
Ostale naslove Mire Gavrana potražite ovdje.
Poezija Ivana Šamije je doista nešto sasvim drugačije od svega što se danas na domaćoj sceni piše, a to vjerojatno treba zahvaliti činjenici da je Šamija po struci diplomirani molekularni biolog pa je manje kontaminiran modama i trendovima. Njegova poezija na lirski način obrađuje temeljna filozofska pitanja, ali se pritom služi znanstvenom i popularno-znanstvenom paradigmom i motivikom. To otprilike znači da je slobodna i neortodoksna, sklona klizanju očišta, ironična, pa je i njezin Bog Kombinator ili Matematičar, svakako manjak autoriteta, budući da se s njim, između ostalog, lijepo čavrlja i lako mu se obraća. Uz to, to je poezija koja ne preza od izmjene makro i mikro planova i svjetova, podrazumijevajući njihovu ontološku različitost ? ali i njihovo supostojanje ? pretpostavljajući valjda jedinstvenu silu, teoriju svih teorija, koja mora obuhvatiti sve pojave. Zemlja je onda zeleni ili plavi planet, ?na tufnice kad ju gledaš izdaleka?, ali jednako uzbuđenje se krije i u mikroskopiranju; jer kao da je između slike modela atoma i Sunčeva sustava nešto više od analogije. Itinerar je takvog intelektualca i slobodnjaka širok, neomeđen, nomadski, a ugođajem često melankoličan. Ivan Šamija je biolog zagledan u kaleidoskop za kojega jamči nešto više od teorije vjerojatnosti. Teorija kaosa.
