Jasmina Bikić rođena je u Sarajevu 5. jula 1975. godine, gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje te Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Još kao učenica osnovne škole pisala je poeziju i prozu za školske časopise, pobjeđivala na državnim takmičenjima, a tokom studiranja pisala je novinske članke na polju književnosti, opće kulture i umjetnosti za dnevne i sedmične novine u Bosni i Hercegovini. Zaposlena je u ICT kompaniji Logosoft d.o.o. Sarajevo, gdje rukovodi pravnim i opštim poslovima. Inspiraciju nalazi u svom poslu i svima i svemu što je okružuje. Udata je i majka jednog sina. Knjiga poezije Tabakera njen je prvijenac.
"Poseban akcent stavljam na posljednji dio knjige u kojem je autorica budni nadzornik novog vremena koji tehnologiju riječi pretvara u oznake, reducirajući govor na kriptograme i digitalne idiome, u kojim njeno oko vidi velike dehumanizirajuće razlike između života sa živom pulsirajućom komunikacijom 'face to face' i ovoga skrivenog, kodiranog, razlomljenog u paramparčad emotikona i igrica. Rime na duhovit način kreiraju stav o ljudima nove ere, i čine kao da se i čitatelji bude iz programirane virtualnosti u koju su upali kao dobri i poslušni padobranci trendseteri."
Indira Kučuk Sorguč
"Jasmina Bikić je jako dobro poentirala sa ovim sretanjima modernog i prolaznog, gdje rješava zagonetku života. Sve je u službi čovjeka, kao zabava ili putokaz ka patnji. Jasnu nam poruku upućuje: da su i život i smrt poruka, i jedno i drugo, životni pratioci čovjeka koji ne mogu odgoditi kraj. Upečatljivo, koncizno, ritmično i demaskirajuće ispisivanje autorice u knjizi Tabakera poziv je čitaocu da se sretne sa istinom života."
Fahrudin Kučuk
Ko je dostojan jednog crnog reda
taj je dostojan i reči,
ko je dostojan reči
taj je dostojan i prostora beline,
ko je dostojan beline
taj je dostojan iskustva
da godinama krotio je samo
između redova male praznine
i da nema knjige
kojom bi zimi obložio
unutrašnju stranu kaputa.
Što više čitam, o poeziji znam
sve manje...
Sve lošiji sam gonič malih zebri
niz blage padine kolena i stola.
Ja sam proša sito i rešeto,
ovaj grdni svijet ispitao,
otrovi mu čašu iskapio,
poznao se s grkijem životom.
Sve što biva i što može biti,
meni ništa nije nepoznato;
što god dođe ja sam mu naredan.
Zla pod nebom što su svakolika
čovjeku su prćija na zemlju.
Gorski vijenac, jedno od najznačajnijih dela srpske književnosti, istoričesko sobitije kroz čije se stihove prostire ideja o nepokorenoj Crnoj Gori, poslednjem utočištu slobode, čija je sudbina da kao izviiskra raspali plamen borbe za oslobođenje od Turaka, nastao je iz pera poete, državnika, duhovnika, mislioca Petra II Petrovića Njegoša.
U ovom delu neprolazne vrednosti Njegoš je iskoristio epizodu iz prošlosti kako bi opevao ključne istorijske događaje s kraja XVII veka, prikazao herojsko poimanje života i moralna načela patrijarhalnog čoveka, opisao ondašnje prilike na geopolitičkoj sceni i svakodnevicu tadašnjeg stanovništva, to jest njegove običaje, kulturu, verovanja i tradiciju.
Petar II Petrović Njegoš napisao je izuzetnu tvorevinu, u koju se, prema rečima istoričara književnosti Jovana Deretića „sleglo svekoliko iskustvo, istorijsko, filosofsko i poetsko, čitavih epoha u životu pojedinih razdoblja i civilizacija“.
Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!
Ako sablju poljubiš krvavu
i zaploviš u noćne valove,
sljeduje ti prahu svetkovanje.
SAVREMENA KNJIGA NA STAROM BOSANSKOM PISMU – BOSANČICI
Knjiga o životu, ljubavi, nadi, propuštenim prilikama, melanholiji, radosti, srednjovjekovnoj Bosni i njenim ljudima….ispričana kroz epitafe u prvom licu jednine pokojnika koji nakon višestoljetnog ležanja ponovno progovaraju iz autorove fikcije ili njegovog istinskog svjedočenja.
Mozda upravo oni leže pod kamenim vječnim kućama rasutim ili utonulim u bosansku zemlju koju smo naslijedili
Epitafi bosanskih duša knjiga je o životu, ljubavi, nadi, propuštenim prilikama, melanholiji, radosti, srednjovjekovnoj Bosni i njenim ljudima….ispričana kroz epitafe u prvom licu jednine pokojnika koji nakon višestoljetnog ležanja ponovno progovaraju iz autorove fikcije ili njegovog istinskog svjedočenja.
Mozda upravo oni leže pod kamenim vječnim kućama rasutim ili utonulim u bosansku zemlju koju smo naslijedili.
Epitafe bosanskih duša zapisao Nenad Azizin Tanović. https://youtu.be/uC4IX9Z1e6g
Sadržaj:
Knjiga je podijeljena u sedam ciklusa: Suočenja, Majka, Vječnici, Bdijenja, Jesen ‘94, Vjera, Početak početka i kroz teme stradanja, progone (pjesme o izbjeglicama), smrt, gubitak, bol, rat i život u ratu, teme koje su definirale mladića i znatno utjecale na njegov život, propituju se i opisuju vlastita iskustva, susreti s ljudima i svjedoči jednom vremenu u kojem zlo postaje dominantna odrednica, te nastojanje da se od zla i zločinca spasi i život i grad i zemlja. Upravo zbog svega navedenog Mičijević ne piše rekonstrukciju prošlosti, nego bilježi sadašnji trenutak (riječ je o vremenu nastanka knjige 1991-1996) i čitatelj danas ima uvid u sve što se dešavalo, on donosi hronologiju stradanja, ali ne na klasični način, on život, sebe i ljude oko sebe posmatra u trenutku rata kroz različite prizme.
Posebno je važno za tumače književnog teksta to što je ispod pjesama najčešće napisan datum nastanka i u posebnom ciklusu, središnjem dijelu knjige donosi se, možemo kazati, dokumentarna poezija. U njegovim pjesmama poginuli imaju (poetski) spomenik i oni na taj način žive vječno, njihovi životi pretvoreni su u Riječ, oni su postojali i postojat će, oni žive U srcima // U sjećanjima // U nadama // U snima// (pjesme Vječnici).
Sadržaj:
SOFRA BOSANSKE LJEPOTE - A Banqueting table of Bosnian beauty
tekst na bos. i eng. jeziku
U svom desetstoljetnom trajanju Bosna i Hercegovina je svojim
raznovrsnim ljepotama privlacila pažnju stranaca. Jer, to je zemlja u kojoj se
vidi nevideno i otkriva neotkriveno. I tamo gdje još uvijek ljudska ruka nije
ništa taknula, sve je prilagodeno ljudskom osjecanju za lijepo.
Interes stranaca za Bosnu i Hercegovinu zapoceo je vrlo rano. Oni su putujuci
Bosnom zapisivali svoje utiske, doživljaje i u razlicitim povodima pisali
putopise, bilješke i skice, prikaze ljudi, dogadaja, arhitekture i šarolikosti
Bosne, svekolikih njenih ljepota što su vijekovima narastale i svojom
razlicitošcu iskazivale univerzalnost. U tim pismenima nisu izmakli pažnji
autohtoni bosanski jezik i pismo bosancica.
Neki od njih su to svoje bilježenje, kao ovjencani trenutak jave, uoblicavali u
stihove i pjesme. I to je ostalo kao svjedocenje arhaicnih naziva gradova i
krajolika, raskošne ljepote bosanskog šara, što odolijeva vremenu i svim
zloslutnim osvajanjima ove naše lijepe zemlje, u njenom trajanju.
Od nadolaženja vizije i osjecanja koje narastaju poput jezerske i rijecne
vode, poput covjekove nasušne potrebe za lijepim za dušu i oko, nastajali su
stihovi sa obala Miljacke, Bosne, Drine, Une, Sane, Neretve, Bregave, Plive i
nerijetko arhaicnih kutaka gradskih i seoskih cetvrti, sokaka i mahala s
nazivima koji govore o slikovitosti domaceg jezika i njegovoj specificnosti.
Mahala kojima je uvijek bio svojstven kult komšiluka, svojevrsnog hadžiluka
ljubavi što je velicinom duha pretvarala poraz u pobjedu, a zlo u ljubav.
Tradicija Bosne i Hercegovine je raznovrsna, bogata i protivrjecna. Po
mišljenju mnogih putopisaca, neki gradovi, kao Sarajevo, Jajce, Mostar… i
mnogi drugi, gradovi su muzeji pod otvorenim nebom. Bogatstvo doživljaja
ljepote ovih gradova predstavljaju i specijalizirani muzeji, u kojima se nalaze
zbirke vezane za pocetke i razvoj civilizacije i kulture s autohtonim nazivima.
Mnogo toga ostalo je u pjesmama koje donosi ova knjiga.
Roman Pepeo autora Ibrahima Efendića je zbirka pjesama koja istražuje duboke emocionalne i filozofske teme kroz lirski izraz. Efendić, poznat po svom bogatom književnom opusu, u ovoj zbirci spaja osobnu refleksiju s univerzalnim pitanjima postojanja, ljubavi, gubitka i duhovnosti.
Iako konkretni detalji o sadržaju zbirke nisu široko dostupni, Efendić je poznat po tome što u svojim djelima često koristi bogat jezik i simboliku kako bi istražio unutarnje svjetove svojih likova i reflektirao društvene i kulturne realnosti.
Ako ste zainteresirani za poeziju koja se bavi dubokim pitanjima ljudskog postojanja i koristi bogat jezik i simboliku, zbirka Pepeo može biti vrijedno štivo.
Postoji u poeziji Ibrahima Efendića izvjestan dosluh sa poezijom Abdulaha Sidrana, i u topografiji (Venecija) i u emotivnom izboru tema (Majka, San), ali dok kod Sidrana svaki stih vibrira u svim pravcima, kod Efendića je iskaz pravolinijski, kakav je bivao u ranijoj poeziji.
Međutim, u Efendićevoj poeziji ima specifičnih vrijednosti, među kojima su na prvom mjestu opsti sklop, njen tok u prostoru i vremenu koji joj daje karakter epa. To je čudna i značajna vrlina. Imena mjesta i datumi ispod pjesama nisu puka informacija, nego značajno vezivno tkivo pomoću kojeg se oblikuje knjiga...
Tvrtko Kulenović
Kratki sinopsis zbirke Hrid
Zbirka Hrid (Connectum, 2021) donosi snažne, lirski oblikovane pjesme u kojima autor gradi unutrašnji svijet između intime i društvenog iskustva. Sam naslov – hrid (stijena što izranja iz mora) – simbolizira čvrstinu, otpor i postojanost pred valovima života i historije.
Kolarova poezija u ovoj zbirci oscilira između ličnog i kolektivnog pamćenja, spajajući motive svakodnevice, ljubavi, nostalgije i egzistencijalnog traganja sa refleksijama o vremenu, gubicima i identitetu. Jezik je istovremeno precizan i emotivan, često obojen slikama prirode i urbanog pejzaža, stvarajući kontrast između nježnosti i grubosti, lomljivosti i trajanja.
Na tematskom planu, zbirka se može čitati kao mapa unutrašnjih bujica i vanjskih lomova, ali i kao svjedočanstvo o čovjekovoj potrebi da opstane – poput hridi – usred nesigurnosti i promjena.
Mlijeko i med uspješnica je s liste bestselera New York Timesa, spoj poezije i proze koji govori o temama preživljavanja, nasilja, zlostavljanja, ljubavi, gubitka i ženstvenosti. Svako od četiri poglavlja ima svoju svrhu, liječi drugačiju bol. Mlijeko i med vodi čitatelja na putovanje najgorčim trenucima života i u njima pronalazi nešto slatko, jer nešto slatko može se pronaći kamo god pogledali.
O autorici:
Rupi Kaur autorica je i ilustratorica dviju pjesničkih zbirki. Crtanjem se počela baviti u petoj godini, kad joj je majka dala kist i rekla: “Crtaj koliko ti srce želi!” Rupi na život gleda kao na umjetničko istraživačko putovanje. Nakon studija retorike, 2014. objavljuje svoju prvu zbirku poezije, Mlijeko i med. Ta međunarodna uspješnica prodana je u više od milijun primjeraka i godinu se dana zadržala na top-listi New York Timesa. Dugoočekivana druga zbirka, The sun and her flowers, objavljena je 2017. Kaur i u njoj istražuje bolne teme ljubavi, traume, zacjeljenja, ženstvenosti, raseljenja i revolucije. Rupi nastupa kao govornica diljem svijeta. Prepoznata je i kao fotografkinja i umjetnička direktorica i nada se da će se i u tom području uspješno izražavati.
Kako je sama Rupi opisala knjigu “Sunce i njeni cvjetovi”:
„Sunce i njeni cvjetovi zbirka je pjesama o tuzi prepuštenosti trenutku poštivanju korijena ljubavi i osnaženju sebe podijeljena je na pet dijelova venem, padam, puštam korijenje, rastem, cvatem.
Poezija u ovoj zbirci istražuje teme ljubavi, gubitka, traume, imigracije, iscjeljenja i samootkrivanja. Kaur piše o boli i patnji, ali i o snazi, otpornosti i mogućnosti ponovnog procvata nakon pada. Njezini stihovi su jednostavni, ali duboko emotivni, često popraćeni vlastitim ilustracijama koje pojačavaju značenje riječi.
O autoru:
Rupi Kaur je kanadska pjesnikinja, spisateljica i umjetnica indijskog podrijetla, rođena 4. listopada 1992. u Punjabu, Indija. S roditeljima se preselila u Kanadu kada je imala četiri godine. Kaur je postala poznata po svojim jednostavnim, ali snažnim stihovima, koji se često bave temama ljubavi, gubitka, traume, iscjeljenja i ženstvenosti.
Njezin prvi zbirka poezije, “Milk and Honey” (2014), postigla je ogroman uspjeh i postala međunarodni bestseler, privlačeći milijune čitatelja diljem svijeta. Knjiga je podijeljena u četiri dijela, svaki s fokusom na različite aspekte emocionalnog iskustva. Nakon toga, Kaur je uz ovu objavila još jednu zbirku – “Home Body” (2020). Obje su također bile vrlo uspješne.
Rupi Kaur je poznata po minimalističkom stilu pisanja i ilustracija koje prate njezine pjesme, a njezina djela često istražuju osobne i univerzalne teme kroz introspektivan i emotivan pristup. Kao jedna od najpoznatijih suvremenih pjesnikinja, Kaur je doprinijela popularizaciji poezije među mlađim generacijama i nastavlja utjecati na globalnu književnu scenu.
Poezija prvog dobitnika nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama Hrvoja Marka Peruzovića, inače slikara, skupljena u ovoj pozamašnoj, a s obzirom na autorovu plodnost opet tananoj zbirci, pokazuje da čista, dobra, stara poezija itekako živi i u novim medijima i vremenima i da autor nikako nije webizodist naše književne scene. Peruzović piše običnim vokabularom o svojoj svakodnevici, o svakodnevici kompleksnog čovjeka: pjesnika, slikara, prijatelja, poštovatelja, promatrača, vjernika…
Njegovi stihovi su nešto kao umjetnička dnevnica i dnevnik kojima se slavi intenzitet življenja. U poeziju je osim širom otvorenih čula nenametljivo ugrađeno iskustvo i naobrazba, a ovaj put od autorovih favoritesa ističemo Zvonimira Baloga i Ivana Slamniga. Dominantan ton je ležeran, najčešće u stihovima kojima se prozi bliski zapisi ritmiziraju, pa se u njima sretno spajaju razgovjetnost i iznenađenje-očuđenje, najčešće dano kroz jezičnu igru i poentu. K tomu Peruzović voli kombinirati humor i lucidnost, a voli se dotaći i paradoksa.
On je ludist koji se ne ludira, nego je naprosto takav, aforističar sa zrelom ironijskom distancom bez koje su aforizmi nepodnošljivi. Zbirka "Nekoga moramo voljeti (kako na webu tako i na zemlji)", siguran sam, trajat će dugo i na webu i na zemlji, jer poezija živi samo i jedino u svojim čitateljima, a ovaj naslov bi zbog svoje izravnosti i jednostavnosti pisanja o složenom mogao postati mali poetski bestseler.
Kruno Lokotar
