Ovaj izbor iz poezije Antuna Branka Šimića donosi autorovu jedinu zbirku poezije Preobraženja, objavljenu 1920. godine. Drugi ciklus čini izbor iz pjesama koje je autor objavljivao po raznim časopisima (1913. – 1924.), a treći pjesme koje su pronađene i objavljene nakon autorove smrti.
Izbor iz poezije Antuna Branka Šimića pogovorom je popratila Majda Bekić Vejzović.
O autoru:
Antun Branko Šimić (Drinovci, BiH, 1898. – Zagreb, 1925.) hrvatski je pjesnik, esejist, kritičar, polemičar; pokretač, izdavač i urednik triju književnih časopisa (Vijavica 1917. – 1919.; Juriš 1919; Književnik 1924.). Pisao je poeziju, likovnu i književnu kritiku te prozne fragmente, no najvažniji je kao pjesnik. Isprva je pisao impresionističku liriku, poslije se okreće ekspresionizmu koji zastupa i kao urednik časopisa, te u poeziju uvodi slobodni stih. Za života objavio je samo jednu zbirku pjesama – Preobraženja (1920.).
Ostale knjige iz kategorije Poezija potražite ovdje.
Poezija prvog dobitnika nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama Hrvoja Marka Peruzovića, inače slikara, skupljena u ovoj pozamašnoj, a s obzirom na autorovu plodnost opet tananoj zbirci, pokazuje da čista, dobra, stara poezija itekako živi i u novim medijima i vremenima i da autor nikako nije webizodist naše književne scene. Peruzović piše običnim vokabularom o svojoj svakodnevici, o svakodnevici kompleksnog čovjeka: pjesnika, slikara, prijatelja, poštovatelja, promatrača, vjernika…
Njegovi stihovi su nešto kao umjetnička dnevnica i dnevnik kojima se slavi intenzitet življenja. U poeziju je osim širom otvorenih čula nenametljivo ugrađeno iskustvo i naobrazba, a ovaj put od autorovih favoritesa ističemo Zvonimira Baloga i Ivana Slamniga. Dominantan ton je ležeran, najčešće u stihovima kojima se prozi bliski zapisi ritmiziraju, pa se u njima sretno spajaju razgovjetnost i iznenađenje-očuđenje, najčešće dano kroz jezičnu igru i poentu. K tomu Peruzović voli kombinirati humor i lucidnost, a voli se dotaći i paradoksa.
On je ludist koji se ne ludira, nego je naprosto takav, aforističar sa zrelom ironijskom distancom bez koje su aforizmi nepodnošljivi. Zbirka "Nekoga moramo voljeti (kako na webu tako i na zemlji)", siguran sam, trajat će dugo i na webu i na zemlji, jer poezija živi samo i jedino u svojim čitateljima, a ovaj naslov bi zbog svoje izravnosti i jednostavnosti pisanja o složenom mogao postati mali poetski bestseler.
Kruno Lokotar
Poznat najširoj čitalačkoj i kazališnoj javnosti kao uspješan prozaik i dramatičar, Miro Gavran je proteklih tridesetak godina, pisao i poeziju, povremeno je objavljujući u periodici. I tek u pedeset i drugoj godini života, odlučio se napraviti strogi izbor svoga pjesničkog stvaralaštva i pred književnu javnost izići s prvom pjesničkom zbirkom.
Rezultat je zbirka PJESME, pravo malo književno iznenađenje. Riječ je o knjizi sugestivnih jasnih pjesama u kojima se lijepota izričaja isprepliće s dubokom misaonošću, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, niti u nedoumici „što je pjesnik želio reći“.
Promatrajući te pjesme na prvi pogled samo u tematskoj ravni, primjetit ćemo da njegovi stihovi govore o ljubavi, prijateljstvu, duhovnim nemirima i potrazi za smislom života, čak i o tjeskobnom ratu. Ali o čemu god pisao pjesnik Gavran, kao da nam svakim stihom pokazuje koliko je ovaj život lijep, uzvišen, tajnovit i neponovljiv. Kao da nas poziva da u njegovim pjesmama doživimo ljepotu našeg trajanja na ovome svijetu. Knjiga za istinske književne sladokusce.
Ostale naslove Mire Gavrana potražite ovdje.
