Priče

Djevojčica ulazi u stan, a iza vrata je riječima Dobro došla dočekuje majka. Njihov komšija, gospodin Kameleon, gaji sumnju jer nikada nije vidio njenu majku, a djevojčica uvijek pronalazi izgovore kada je želi vidjeti. Odlučan je u namjeri da sazna istinu. Ni ne sluti šta se krije iza vrata djevojčicinog stana i da ona slijedi niz pravila kako bi dobro sakrila svoju tajnu. Şebnem İşigüzel nas ovom dirljivom pričom namijenjenom najmlađim čitaocima podjeća na važnost razumijevanja u svijetu u kojem jedni o drugima znamo veoma malo.

Jednog od onih 1.425 dana opsade Sarajeva glavni junak ovog romana bio je dječak i čekao je s kanisterom u redu za vodu kad je na taj red pala jedna iz onog prosjeka od 329 granata dnevno što su tada padale na opkoljeni grad. Dječak je tu granatu preživio, ali je vidio mnoge koji nisu.Na početku romana Do boljeg jučer Nedim, dječak iz reda za vodu, ima 42 godine – sve dok se jednog jutra ne probudi na klupi na kojoj prethodne noći nije zaspao. Klupa je na mjestu zgrade u kojoj je zaspao, ali zgrade više nema. Nema zapravo ničega iz svijeta od jučer, ali sve mu je jako dobro poznato iz nekog drugog svijeta i vremena. Dok nije u trafici vidio datum na dnevnim novinama, 5. 9. 1987., mislio je da je ušetao na maskenbal ili na ulični retro party za koji su znali svi osim njega. No nije bio u pitanju retro party – bila je prava 1987., ona godina kad je Nedim imao sedam i kad se ništa od svega ružnog što će uslijediti još nije dogodilo.Tako odjednom prošlost u bivšoj sadašnjosti Nedimu postaje potencijal željene budućnosti. Rat još nije počeo, nikoga još nije ubio snajper ni granata, nitko još nije poginuo u redu za vodu ili na tržnici, a njemu je – to je jedino objašnjenje – povjerena uloga vremenskog putnika da bi sve to spriječio i promijenio onu prošlost koja se sad ima priliku ne dogoditi. Da bi to postigao, Nedim treba učiniti samo jednu stvar: ubiti Slobodana Miloševića.Emina Žuna majstorski nas vodi kroz Nedimovu traumu i njegov novi smisao života, pa ako treba i smisao smrti koja će spriječiti mnoge druge smrti koje su se u onoj bivšoj budućnosti dogodile. Sve ćemo joj povjerovati i na trenutak živjeti u njezinom boljem jučer za koje ćemo navijati kao da je doista ostvarivo – a vjerovat ćemo joj zato što vlada jezikom i pričom onako kako znaju samo pisci čiju fikciju doživljavamo kao da je prepisana iz naše stvarnosti, ili barem iz našeg kolektivnog boljeg jučer koje još nismo preboljeli.Marina VujčićŽuna je autorica sklona žanrovskoj književnosti, ali tako da žanr u njenom slučaju nije svrha pisanja kako to obično biva kod loših književnika. Za razliku od mnogih “žanrovskih” proza Žunini romani su prije svega živi tekst, prepun živopisnih, uzbudljivih likova. Njene proze će čitatelja na momente nasmijati do te mjere da će se isti zacenuti, a onda, možda već u sljedećoj rečenici, učinit će ga mrtvo ozbiljnim ili čak tužnim.Ono što posebno zadivljuje kod Žune, jeste profiliranje likova koji su, kao malo kad u književnosti, toliko cjeloviti da su uvjerljiviji od samog života. - I da bi za svakim od njih čitatelj moga poći u rukavac priče kao u sam kraj romana. Takve likove nalazimo u seriji Breaking Bad, ili već u Better Call Saul, koji nikada nisu tu da bi upotpunili priču, već su tu zato što im tu jeste mjesto.Almin Kaplan

Pjetlić želi biti paun! Međutim, kad se maskira u pauna, mali pauni mu govore da nije paun već klaun. Veliki je to problem i za njega i za njegove roditelje, ali ga uspješno rješavaju na stranicama slikovnice Perje biserje!

Imao sam tu čast doći u Faizovo mjesto rođenja, tačnije posmatrati ga sa jednog brda od strane Godijeva, mjesta koje sa Beranama i Rožajama čine mitsko mjesto Bihor; magični realizam je tamo postojao i prije nego što je tim terminom u književnosti opisano nešto što je nadnaravno, a u šta se može povjerovati. Tu sve leti i ništa ne pada na zemlju jer se ona neprestano izmiče.U Faizovom pripovijedanju dramsku radnju često preuzimaju priviđenja i nadnaravne pojave: u prvoj priči to je žena u crnoj haljini sa crvenim šalom, u drugoj mentalno zaostali Salun, u trećoj bijela mačka Bjelica, u četvrtoj hrže nepostojeći konj Đogin, zatim Hule-efendija, pas pretvoren u čovjeka itd. Faiz Softić govori jezikom u kojem je, prema onoj Borhesovoj, na početku svaka riječ bila metafora. Želja da se oslika viđeni prizor, da se opiše i da se unutarnje stanje uporedi sa nečim što ti se čini istinitijim je postupak pričanja priča jezikom prapočetka. Bez obzira da li ga poznajete, kad čitate Faiza, prozu, poeziju, bilo šta, imate osjećaj da ga ne čitate već da vam on svojim glasom priča uživo.„Teško da sam ikada mogao izdržati da sjedim blizu nekog a da ćutim, da ne započnem priču“, reći će Faiz u ovoj knjizi priča koju je urednik spretno podijelio u tri ciklusa. Primjerenim mi se čini opisati svaki ciklus nekim Faizovim citatom, pa bi pred prvim stajalo: „Svako mora čuti da razgovaramo, ali o čemu – niko”. Pred drugim naprimjer: “Ništa se na zemlji više nije crnilo, sem taze iskopanih mezara” i pred trećim: “Ne poznajem nijednog tumača snova u Luksemburgu”.Na kraju, u jednoj od najboljih priča u ovoj izvanrednoj knjizi – „Ispod kućne strehe“, ovaj bosanskosandžački pisac koji neodoljivo podsjeća na velikog meksičkog pisca Juana Rulfa, daje inventuru svoga zavičaja i završava rečenicama: „A kada se sjetim da je sve to bilo i prošlo, podlakticom pokrijem oči i zaplačem. I nije me stid!“I ne čini vam se, pokrivate i vi svoje, plačete, a da to niko ne vidi.Damir Uzunović

Velibor Čolić već nekoliko decenija živi u egzilu, u međuvremenu svoje je knjige počeo pisati i objavljivati na francuskome jeziku kod najuglednijih tamošnjih izdavača. U toku 2023. godine boravio je u Vijetnamu i na svome putovanju u Moleskine bilježnicu ispisivao dnevnik „O ljudima, hrani i bogovima“ „Prošao sam kroz ovu zemlju, kroz sela i gradove, kroz mirne i mudre živote ovih ljudi. Pazio sam koliko sam znao i mogao da ne poremetim njihov raspored stvari i tvari“, kaže. Čolić je putnik, ali nije turist, nije otputovao u Vijetnam da bi vidio, već da mu se dogodi taj svijet, da u njemu učestvuje. Lucidan je posmatrač, ima dar lakog prelaska iz duhovitih komentara u melankolične opise. Dolazeći sa Zapada, on se ispisujući stranice ovog dnevnika opire ustaljenom zapadnom doživljaju Vijetnama formiranom na američkom filmu. Kaže da je „u japankama tabanao niz masne ulice Hanoia“, kaže da je „bezuspješno fotografirao Budin osmijeh na oltarima u selima na kineskoj granici“, kaže da je „tronuto gledao komunističku srp i čekić zastavu na jednom mostiću koji je vodio prema drevnim, tamno zelenim gorama Laosa.“ Snimio je stotine fotografija na tom putu, ali kaže da „još uvijek više vjerujem u riječ nego u sliku. Oni koji ne pišu žive i putuju samo jednom. A oni koji pišu, prođu svoje putovanje više puta.Semezdin Mehmedinović

Ono o čemu smo ovdje razgovarali nikada neću zaboraviti. Možda ću sada malo više voljeti sebe."Djevojka na prozoru" potresna je i emotivna priča inspirisana stvarnim iskustvima u kojoj poznata turska psihijatrica i autorica kroz ispovijesti svojih pacijenata otkriva kako rane iz djetinjstva oblikuju naš život. U središtu priče je Nalan, djevojka rođena u raskoši, ali zarobljena sudbinom od koje ne može pobjeći. Njen put isprepliće se s mladićem s društvene margine, a njihova ljubav prerasta u krhku, ali snažnu potragu za razumijevanjem, iscjeljenjem i osjećajem pripadanja. Kroz priču o ljubavi, gubitku i naslijeđenim traumama, ovaj roman podsjeća nas koliko dom u kojem odrastamo oblikuje našu sudbinu, ali i da nas upravo rane ponekad vode do ljudi koje smo oduvijek trebali pronaći.