A možda i nije prava ljubav kada kažem da si moje najmilije; ljubav je to što si moj nož kojim kopam po sopstvenoj duši.
Franc Kafka je upoznao novinarku Milenu Jesensku u Pragu 1920. godine. Bio je u društvu zajedničkih prijatelja i tokom razgovora ona je predložila da prevede dve njegove priče na češki. Milena je živela u Beču, Kafka u Pragu. Mnogo toga ih je razdvajalo: ona je bila nesrećno udata i mlada, a on stariji, bolestan i još uvek veren. Prva pisma su kurtoazna: njih dvoje pišu o svom zdravlju, okolini, književnim člancima, prevodu Kafkinih priča. Malo-pomalo, ton se menja, potreba da razmenjuju vesti jedno o drugom potpiruje patnju zbog razbuktale strasti.
Kafkini dnevnici su predočili istinsku dubinu tog prijateljstva, ali je u njima samo nagovešteno ono što nam otkrivaju pisma, koja se čitaju kao ljubavni roman, ali i izliv očajanja, blaženosti, samooptuživanja i samoponiženja. Zahvaljujući njihovoj izrazitoj neposrednosti i intimnom tonu, ova knjiga pruža uzbudljiv čitalački doživljaj.
Povodom sto godina od Kafkine smrti, Pisma Mileni u novom prevodu Maje Anastasijević, otkrivaju nam ličnost pisca čija je proza utisnula dubok trag u književnost XX veka.
„Po neumoljivosti s kojom otkriva ljudsku veličinu i slabost, strast i kukavičluk, ovo životno svedočanstvo može da se svrsta u red s Rusoovim Ispovestima.“
– Die Welt
„Osim lepote samih pisama, ovo je najznačajniji ključ koji imamo za razumevanje Kafkinih romana i priča.“
– New York Times
„Pisma Mileni Franca Kafke spadaju u najlepše domete književnosti.“
– Die Zeit
Jednom rečju, dragi moj, tajna bogatstva u književnosti ne leži u radu, nego u tome da se iskoristi tuđi rad.
Puna dva sata u Lisjenovim ušima sve se uređivalo novcem. U pozorištu kao u knjižarstvu, u knjižarstvu kao u uredništvu lista, o umetnosti i o slavi nije bilo govora. To kretanje velikog klatna, koje se zove Novac, udaralo ga je po glavi i po srcu razbijajući ih u komade (...) Setivši se večeri provedenih sa drugovima iz Ulice četiri vetra, jedna suza zablista u pesnikovim očima.
– Šta vam je? – upita ga Ejen Lusto.
– Vidim poeziju u blatištu – reče on.
– E, dragi moj, vi još imate iluzija.
Kroz priču o Lisjenu Šardonu, mladom pesniku iz Angulema koji očajnički pokušava da uzgradi ime u Parizu, Balzak maestralno prikazuje pogubnost provincijskih ideala i dvoličnost aristokratskog društva. Zgodan i ambiciozan, ali naivan, Lisjen u prestonicu dolazi s velikim očekivanjima da bi ga ubrzo porazila surova pariska realnost.
Uskraćen za društveni položaj za koji misli da mu pripada, Lisjen će ubrzo svoje težnje ka visokoparnoj poeziji zameniti lešinarskim novinarstvom, a njegov sve dublji moralni pad zapretiće da mu ugrozi život...
Napisan između 1837. i 1843, roman Izgubljene iluzije možda bolje od bilo kog drugog od preko devedeset autorovih romana otkriva prirodu i veličinu Balzakovog genija.
„Izgubljene iluzije tragikomičan su herojski spev o tome kako kapitalizam prožima duh. Tema romana je ovo: književnost postaje roba (a s njom zajedno i svaka ideologija).“
– Đerđ Lukač
Knjiga Lovac u žitu američkoga pisca J. D. Salingera (1919. – 2010.), prvi put objavljena 1951., roman je o buntovnoj mladosti, licemjerju svijeta odraslih i egzistencijalnoj strepnji poslijeratnoga društva.
„Ljudi uvijek misle da govore apsolutnu istinu. Meni je to potpuno svejedno, osim što mi ponekad ide na živce kad me počnu upozoravati da se moram ponašati kako i dolikuje mom uzrastu. Ponekad se ponašam kao da sam mnogo stariji nego što jesam, zaista, ali to ljudi nikad ne primjećuju. Ljudi nikad ništa ne primjećuju.” Bliži se Božić, a šesnaestogodišnji Holden Caulfield upravo je po tko zna koji put izbačen iz škole. Odluči pobjeći prije dolaska roditelja i otputi se u rodni New York, lutajući po ulicama i parkovima, tražeći utjehu u usputnim susretima. Grad je i predivan i užasan u svome samotnom neonskom blještavilu, potičući u Holdenu pomiješane osjećaje punine i praznine, ispunjenosti i besmisla, ushićenosti i potištenosti. Mladić se gradom kreće poput sablasti, razmišljajući o svome mrtvom bratu, mlađoj sestri, obitelji i prijateljima, pokušavajući se pomiriti sa sobom i izmiriti sebe s drugima.
Lovac u žitu je svevremeni roman o odrastanju i elegija o otuđenju mladih ljudi i njihovim dubokim potrebama da ih se razumije i prihvati, ali je i nostalgična priča o svim našim tugama za izgubljenom prošlošću i osjećaju gubitka dok za sobom ostavljamo svoja djetinjstva.
O autoru:
J. D. Salinger rođen je 1919. godine u newyorškoj židovskoj obitelji, školovao se u privatnoj gimnaziji McBurney School u New Yorku i na vojnoj akademiji Valley Forge Military Academy u Wayneu u Pennsylvaniji. Studirao je u New Yorku (New York University, 1936–37; Columbia University, 1939) i Collegevilleu u Pennsylvaniji (Ursinus College, 1938–39). Drugi svjetski rat većinom je proveo na europskim bojišnicama kao časnik američke protuobavještajne službe. Salinger je objavio jedan roman i nekoliko zbirki pripovjedaka između 1948. i 1959. godine. Od 1965. nije ništa više napisao i nije intervjuiran od 1980. Najpoznatija djela su mu: “Lovac u žitu” (Catcher in the Rye), “Visoko podignite krovnu gredu, tesari” (Raise high the roof beam, carpenters), “Seymour – uvod” (Seymour – introduction), “Devet priča” (Nine Stories) i “Franny i Zooey” (Franny and Zooey). Preminuo je u siječnju 2010.
Slavni pijanist Ryder na gostovanju u tipičnom Bezimenom srednjoeuropskom gradu susreće mnoštvo bizarnih likova i postupno biva uvučen u seriju zlokobnih događaja, intriga i prijetnji. On polako shvaća kako je sa svakim od tih likova nekako povezan i da su njegovi postupci upravo fatalni za njihove sudbine. Ryderove reminiscencije su eliptične i fragmentarne, a on sam se sakriva iza hladne maske profesionalnog umjetnika, koji se svojevoljno izdvojio od stvarnosti i bilo kakvog angažmana. Njegova artistička introspekcija vodi u sebičnost i izolaciju.
Smješten u (ne)prepoznatljivi ambijent mračnih ili slabo osvijetljenih ulica, tijesnih salona i prostranih šuma, roman Bez utjehe priča je o svijetu protkanom bizarnim strahovima, snovima i noćnim morama, čiji su likovi osuđeni na amneziju. Slično Nabokovu, Kafki ili Thomasu Mannu, i Ishiguro vidi Srednju Europu kao simboličku paradigmu našeg vremena: to je svijet sastavljen od kolopleta apsurdnih snova i noćnih mora kojim plove bunovni likovi, nesposobni da komuniciraju s bliskim osobama, postajući žrtvama opasnog uvjerenja kako umjetnost može biti utočište od kaosa modernog života.
“Fantastično, srdito i zabavno.” THE NEW YORKER
“Bez utjeheje roman neusporedive širine i originalnosti.” ANITA BROOKNER
“Ryder ponekad zvuči kao Kafkin lik uhvaćen u misteriozan, nejasan i mračan zaplet koji nadmašuje njegovu moć shvaćanja.” MICHIKO KAKUTANI, NEW YORK TIMES
O autoru romana Bez utjehe:
Kazuo Ishiguro (1954.) britanski pisac rođen u Nagasakiju, živi u Engleskoj od 1960. godine. Dosad je napisao osam proznih knjiga. Već je njegov drugi roman, An Artist of the Floating World, 1986. odnio nagradu Whitbread za knjigu godine. Ishigurov najpoznatiji nas lov, roman Na kraju dana, osvojio je Booke rovu nagradu godine 1989. Istoimeni popularni film snimio je redatelj James Ivory 1993. godine. Roman Nikada me ne ostavljaj (2005.) književni kritičari časopisa Time uvrstili su među stotinu najboljih romana na engleskom jeziku svih vremena. Godine 2015. objavljen mu je roman The Buried Giant. Kazuo Ishiguro dobio je 2017. godine Nobelovu nagradu za književnost.
Prevela: Ivana Šojat Kuči
Ostaje naslove iz kategorije drama potražite ovdje.
Uskrsnuće
Uskrsnuće je još jedan značajan roman slavnog ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja, autora “Ane Karenjine” i romana “Rat i mir”. Ovaj roman objavljen je 1899. Godine i posljednje je književni značajno Tolstojevo djelo. Izdana je nakon što je autor već postao slavan zbog svojih ranijih djela, pa je u svijetu dočekana s velikim očekivanjem, ali i oduševljenjem. Zato je ovaj roman svojevremeno ostvario najveći uspjeh od svih njegovih knjiga. Postao je najprodavaniji Tolstojev roman za vrijeme njegova života.
Ipak, kritički gledano, ovaj roman nije toliko književni jak kao njegova najznačajnija djela. U njemu autor idealizira ruskog seljaka, te se kritički odnosi prema privilegiranom položaju vlastelina. Problem je što je Tolstoj previše subjektivno iznosio političke, vjerske i kulturološke stavove unutar radnje romana, pa je izazvao i negativne reakcije Crkve u Rusiji. Roman je također bio i cenzuriran zbog napada na tadašnje društvo i društveno uvjerenje, jer Tolstoj je u njemu govorio o nejednakosti i licemjerju ruskog društva te sve prikazao u vrlo naturalističkom stilu. Roman je u svojem cjelovitom obliku objavljen tek 1934.godine.
Iako je roman u svijetu bolje primljen nego u Rusiji, i ostali kritičarti su smatrali da je estetici priče i naracije naštetilo pripovjedačevo iskazivanje autorovih osobnih stavova i svjetonazora, što je donekle izbjegnuto u njegovim prijašnjim romanima.
Kroz slikovito prikazivanje radnje Tolstoj nam u romanu govori o ljubavi između sobarice Katje Maslove i plemića Dmitrija Ivanoviča Nehljudova. On je ujedno i protagonist radnje. Nakon ljubavne strasti događa se obrat, pa Katja Maslova završi na ulici zbog trudnoće s plemićem Dmitrijem Ivanovičem Nehljudovom. Njezin život tada se mijenja i ona je, iznenađena novonastalom situacijom, bila prisiljena početi se baviti prostitucijom, kako bi se mogla samostalno uzdržavati.
Ideja ovog romana temelji se na Nehljudovoj ustrajnoj želji da se iskupi Maslovoj za svoje grijehe i sebično ponašanje, istovremeno se boreći s prezirom zbog njenog neadekvatnog ponašanja. Roman počinje susretom Maslove i Nehljudina u sudnici, gdje se njoj sudilo za ubojstvo koje nije počinila, ali je svejedno na kraju procesa osuđena na robiju u Sibiru. Priča o ljubavnicima i njihovim životima priča se retrospektivno, te u njoj vidimo snažan utjecaj realizma.
“Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija.” Meša Selimović
Čovjek i smrt, tema koja je izašla iz Selimovićeve vlastite biografije i sudbine, glavna je tema romana Tvrđava. Radnja romana se dešava u XVII vijeku, neposredno poslije Hoćinske bitke, u muslimanskoj sarajevskoj sredini. Glavni lik je Ahmed Sabi, običan čovjek, vojnik koji poslije rata započinje novi život bez porodice, jer su umrli od opake bolesti koja je harala u tom periodu. On želi da nađe most do drugih ljudi, jer zna da nas razdvaja i uništava mržnja. Ljubav je ta koja nas može održati. Selimović je kroz Sabov lik prikazao ono što može da zadesi bilo koga od nas običnih smrtnika. Kroz konfliktne odnose koji se javljaju kod Šabe, Selimović želi da prikaže sposobnost ljudi da odgovore na neka životna pitanja.
Ostrvo je roman koji se sastoji od osamnaest zasebnih cjelina (novela, recimo). To su varijacije na temu običnog života dvoje običnih ljudi, a govore o moralnim i egzistencijalnim problemima, o ljubavi, mržnji, ravnodušnosti, etici, životu starosti, smrti. Svaka novela je jedan vid, jedna mogućnost ljudskog života, života dvoje glavnih ličnosti i svačijeg.
Najvažniji roman Meše Selimovića, jedan od najboljih romana u bosanskohercegovačkoj književnosti uopće.
Derviš i smrt po vrsti je psihološki i filozofski roman, pun introspekcija glavnog lika, kojima on traži smisao života.
Osim psihološke problematike, u romanu su izražena i mnoga filozofska pitanja vezana uz ljudski život, društvo i politiku, a također je izložena i analiza društvenog i političkog stanja u Bosni za vrijeme Osmanskog Carstva. Sličnu tematiku ima i Selimovićev roman Tvrđava.
Rukopisi ne gore.
Tridesetih godina prošlog veka u Moskvu stiže đavo. Ubrzo po dolasku, ovaj neočekivani posetilac sa svojim pomoćnicima, među kojima su i jedan mačor koji govori i prelepa veštica, unosi pometnju kod Moskovljana koji odbijaju da veruju kako u Boga tako i u đavola. U međuvremenu, Majstor, autor neobjavljenog rukopisa o Isusu Hristu i Pontiju Pilatu, očajan leži u psihijatrijskoj bolnici. Njemu odana Margarita toliko ga voli da je zarad njega spremna da đavolu proda dušu.
Po mnogo čemu jedinstven u ruskoj književnosti, ovaj roman obiluje humorom i filozofskom dubinom. Zbog cenzure i aluzija na Staljinovu diktaturu je ovo vrhunsko delo Mihaila Bulgakova u celosti objavljeno bezmalo tri decenije posle piščeve smrti. Danas je osvedočeno blago svetske književnosti.
Knjiga godine po oceni Njujorške gradske biblioteke
Za sve ljubitelje romana Nadije Hašimi
Kada je u Siriji izbio građanski rat Selima Kasab je imala brata i roditelje. Imala je dom. Živela je kao svaka druga tinejdžerka.
Sada je volonterka u bolnici u Homsu. Mesecima ušiva rane i previja ranjene. Sada ima samo Lejlu, bratovljevu trudnu ženu.
Zahvaljujući Lejli, njenom neuništivom vedrom duhu i bebi koju očekuje, život je podnošljiv. Međutim, život nije i bezbedan. Selima je rastrgnuta između odanosti svojoj zemlji pod bombama i odlučnosti da preživi. Iznad svega ulog je život Lejlinog deteta. Rastrzana moralnim pitanjima nakon susreta sa Kenanom mora da odluči da li u tom paklu ima prava i na mrvicu sreće.
Dokle god rastu limunovi je dirljiv, potresan, na trenutke jeziv roman, ali takva je stvarnost u kojoj žive njegovi junaci. Koliko god mračno izgledala Sirija viđena Seliminim očima, autorka nam poručuje: „Nastojala sam da u svaku stranicu, svaki red, svako slovo utkam jednu poruku. Ta poruka je nada.“
„Lirska proza Zulfe Katuh dirljivo oslikava portret prve ljubavi ali i cenu revolucije i snagu koja je potrebna u borbi za lična uverenja.“
– Publishers Weekly
„Zadržaćete se nad brojnim rečenicama ovog izuzetnog i nezaboravnog romana. Snaga ove priče plamti poput vrelog plamena.“
– Kirkus Reviews
Ova knjiga, koja se prvo pojavila u časopisu Bazar gde je izlazila u nastavcima, vraća nas u jedno srećno, čedno vreme, koje nije slutilo na sve ono što nam se dogodilo kasnije.
Novi čitaoci, koji se možda sada prvi put susreću sa prozom Mome Kapora, naći će u njegovim ranim tekstovima neke od odgovora koji će im pomoći da bolje shvate sadašnji trenutak jer Ana nastavlja svoj život, nezavisno od našeg poimanja vremena. Ona je arhetip Beograđanke koju i danas srećemo.
Iz predgovora Ane Kapor
Kada bi trebalo odabrati jedno delo Mome Kapora koje ga najbolje predstavlja, onda bi to svakako bila knjiga Beleške jedne Ane koja je danas ponovo pred nama.
Svet posmatran iz ugla tinejdžerke, ispričan prepoznatljivim beogradskim žargonom i ilustrovan autorovom rukom, u isto vreme je i duhovita ali i nemilosrdna analiza jednog vremena.
Ova knjiga koja je objavljena 1972. godine bitno je uticala na tadašnju jugoslovensku književnu scenu. Svrstana je u kategoriju „džins proze“, čiji je Kapor jedan od najizrazitijih predstavnika.
Beleške jedne Ane će nas nasmejati, ali i podstaknuti da razmišljamo o večitim pitanjima, koja kao i generacije pre nas, svakodnevno sebi postavljamo.
Kultna knjiga XX veka.
„Slabi ili jaki, pametni ili priprosti, svi smo mi braća. Nijedna životinja nikad ne sme ubiti neku drugu. Sve životinje su jednake.
A sada, drugovi, ispričaću vam šta sam prošle noći sanjao. Ne mogu vam opisati taj san. Bio je to san o tome kako će zemlja izgledati pošto Čovek sa nje iščezne. Ali podsetio me je na nešto što sam odavno već zaboravio.“
Povod za nastanak Životinjske farme nalazio se u Orvelovoj analizi posledica Ruske revolucije koja je prerasla u totalitarni režim i diktaturu stvorenu oko kulta ličnosti, kao i u njegovom iskustvu stečenom tokom Španskog građanskog rata. Iako je javnost često insistirala na momentu kritike sovjetske vlasti, Orvel je uvek naglašavao da se Životinjska farma iako prvenstveno satira o Ruskoj revoluciji, odnosi na svaku nasilnu revoluciju koju predvode nemarni ljudi gladni vlasti. „Hteo sam da naravoučenije bude da revolucije donose radikalno poboljšanje samo kada su mase budne i znaju kako da zbace svoje vođe čim ovi obave svoj posao. Trebalo je da prekretnica u priči bude trenutak kada svinje zadrže mleko i jabuke za sebe“, isticao je Orvel razočaran što je čitaocima možda promakao ovaj ključni momenat teksta.
I pored piščeve bojazni, ova alegorijska antiutopija odmah je privukla veliku pažnju. Danas se smatra jednim od najboljih romana XX veka, postala je neizostavna lektira svakog savremenog čitaoca, a 1996. godine dobila je nagradu Hugo. Danas je možda više nego ikad pre potrebno da ovo delo čitamo i razumemo.
„Sve životinje su jednake,
ali neke životinje su jednakije
od drugih.“
Post scriptum
Orvel je za prvo izdanje napisao predgovor pod naslovom Sloboda štampe. Izdavač je odbio da ga štampa. Tekst je bio gotovo zaboravljen do 1972. godine, kada je objavljen u Književnom dodatku Timesa. Sada se prvi put pojavljuje na srpskom jeziku.
„Glavni značaj Dostojevskog nije toliko u filozofiji, psihologiji ili mistici koliko u otvaranju nove, zbilja genijalne stranice u istoriji evropskog romana.“
– Leonid Grosman
Ubeđen sam da je u tome bilo pedeset posto moje sujete; želeo sam da gledaoce zadivim bezumnim rizikom, i – čudno osećanje – jasno se sećam kako me je, bez ikakvog izazova samoljublja, obuzela jeziva želja da rizikujem. Može biti da se duša, prolazeći kroz tolika osećanja, ne zasićuje, nego se samo razdražuje i traži sve jača i jača osećanja, do konačnog zamora.
U imaginarnom gradiću Ruletenburgu zatičemo skromnog učitelja Alekseja Ivanoviča u društvu stranaca koji se kockaju. Zaljubljen u svoju učenicu Polinu, usvojenicu starog generala kome preti finansijska propast, Aleksej učestvuje u vrtoglavim događajima koji se pletu oko ovog društva omamljenog mirisom novca.
Tokom petnaest godina Dostojevski je patio od iste zavisnosti, strastveno se kockajući od Moskve do Baden-Badena, a ovaj roman je napisao za samo dvadeset sedam dana kako bi ispunio obavezu prema svom izdavaču.
„Ja uzimam neposrednu prirodu, no ipak veoma razuđenog čoveka, ali u svemu nedovršenog! Čoveka koji je izgubio veru i koji ne sme da ne veruje, koji ustaje protiv autoriteta i koji ih se plaši... Glavna stvar je u tome što su svi njegovi životni sokovi, snaga, vitalnost, smelost otišli na rulet. On je kockar, ali ne običan kockar, kao što Puškinov vitez tvrdica nije običan cicija...“
– Fjodor Dostojevski u pismu 1863. godine
Jedna zavera i pravosudna greška načinili su od plemenitog Edmona Dantesa neumoljivog osvetnika. Opsednut odmazdom i moći kojom ga je obdarilo proviđenje, grof se sveti onima koji su ga bacili u tamnicu na četrnaest dugih godina. Da li ga u tome vodi strast da se ispravi počinjena nepravda ili njegova gordost? Uzbudljiva saga u kojoj se prepliću intrige i izdaje, mnoštvo preokreta i neočekivanih rukavaca sudbine iznosi na svetlo dana univerzalnu borbu između dobra i zla.
Francusku s kraja 18. i prve polovine 19. veka odlikuju dotad neviđeni događaji: u Revoluciji narod zbacuje kralja i monarhiju uspostavljajući svoju vlast, da bi usledio nezamislivi trijumf vojskovođe, osvajača i cara koji je pod svoju vlast stavio velike komade Evrope. Ova turbulentna epoha pronašla je u Diminom romanu izraz svojih osujećenih snova o slobodi, društvenoj moći, sveznanju i nadvladavanju nemogućeg kroz prikaz čoveka koji deli pravdu. Inspirisana stvarnim slučajem nezakonitog zatvaranja, ova priča je doživela veliku popularnost čim je objavljena, i ne prestaje da oduševljava čitaoce već skoro dva veka.
„Ne verujem da postoji još jedno ovakvo delo u kojem se može osetiti jedinstvena atmosfera romantike. Savršeno ispričana priča.“
– Robert Luis Stivenson
Jedna zavera i pravosudna greška načinili su od plemenitog Edmona Dantesa neumoljivog osvetnika. Opsednut odmazdom i moći kojom ga je obdarilo proviđenje, grof se sveti onima koji su ga bacili u tamnicu na četrnaest dugih godina. Da li ga u tome vodi strast da se ispravi počinjena nepravda ili njegova gordost? Uzbudljiva saga u kojoj se prepliću intrige i izdaje, mnoštvo preokreta i neočekivanih rukavaca sudbine iznosi na svetlo dana univerzalnu borbu između dobra i zla.
Francusku s kraja 18. i prve polovine 19. veka odlikuju dotad neviđeni događaji: u Revoluciji narod zbacuje kralja i monarhiju uspostavljajući svoju vlast, da bi usledio nezamislivi trijumf vojskovođe, osvajača i cara koji je pod svoju vlast stavio velike komade Evrope. Ova turbulentna epoha pronašla je u Diminom romanu izraz svojih osujećenih snova o slobodi, društvenoj moći, sveznanju i nadvladavanju nemogućeg kroz prikaz čoveka koji deli pravdu. Inspirisana stvarnim slučajem nezakonitog zatvaranja, ova priča je doživela veliku popularnost čim je objavljena, i ne prestaje da oduševljava čitaoce već skoro dva veka.
„Ne verujem da postoji još jedno ovakvo delo u kojem se može osetiti jedinstvena atmosfera romantike. Savršeno ispričana priča.“
– Robert Luis Stivenson
Napustio sam zavičaj, založio imanje, ostavio udobnosti i predao se u ruke sudbini da me ponese kuda joj bude po volji. Poželeo sam da uskrsnem već umrlo lutajuće viteštvo, i već odavno sam, i ako se ovde sapletem, tamo padnem, onamo strmoglavim a ovamo pridignem, velikim delom ispunio svoju želju, pomažući udovicama, štiteći device i braneći udate žene, siročad i beskućnike, što je služba svojstvena i prirodna vitezima lutalicama; i tako sam svojim srčanim, mnogim i hrišćanskim podvizima zaslužio da se već pojavim u štampi u bezmalo svim, ili u većini naroda na svetu.
U ovom remek-delu španske i svetske književnosti dirljivi zanos jednog plemića iz Manče, strastvenog čitaoca viteških priča, nagoni ga da se upusti u najraznovrsnije podvige i diskusije na temu rata i mira, književnosti i umetnosti, vaspitanja i ljubavi. U društvu vernog štitonoše Sanča Panse, on jezdi pod suncem vrelog španskog neba, utire suze nevoljnima i vraća slobodu potčinjenima. Branilac čovekove slobodne volje, don Kihote je često i revolucionar, koji se u više mahova i otvoreno buni protiv društvenog poretka, neodoljiv u svojoj srčanosti i nepokolebljivom stremljenju ka najvišim idealima.
„Kakav je spomenik ova knjiga! Kako se njegov stvaralački genije, kritičan, slobodan i ljudski, uzdiže iznad svog vremena!“
– Tomas Man
„Don Kihote je izašao u svet koji se pred njim široko prostirao. Mogao je u njega slobodno da zakorači i da se vrati kući kad god bi poželeo. Prvi evropski romani su hodočašća preko sveta, za koji se činilo da nema granica.“
– Milan Kundera
