O knjizi
• Žanr i izdanje: To je drama — dio Sidranovog opusa, objavljena kao printano izdanje 2024. godine u izdanju Connectum d.o.o. u Sarajevu, sa 143 stranice u mekom uvezu.
• Tematski kontekst: Uvrštena je među Sidranova izabrana filmska scenaristička djela.
Kratki sinopsis
• Vrijeme radnje: Smještena je u 1966. godinu, u period kad se glavni lik, mladi Dino, nalazi na pragu punoljetstva i sanja da postane umjetnički fotograf.
• Glavni likovi i konflikti:
o Dino – tinejdžer koji sanja kreativnu budućnost i čava radnju kroz njegovu perspektivu.
o Otac Meša – suočen je s administrativnom zabranom uz koju ne zna kako izaći na kraj; tvrdi da je nevin i pokušava razriješiti situaciju.
o Dinin prijatelj Mišo – stalno se sukobljava s policijom, što donosi i humoristične momenate u drami.
• Dramaturgija: Sukobi između zakona i običnog života prožeti su humorom i emocijama, a drama istražuje granicu između bola i smijeha — tipičan Sidranov dramaturški pečat.
• Režija i izvođenje: Kada je adaptirana za scenu, dramu je režirao Sulejman Kupusović, poznat po emotivnoj i duhovitoj inscenaciji Sidranovih tekstova. Glumci poput Izudina Bajrovića opisali su priču kao o mladima koji sanjaju o nekim boljim životima, o očevima koji ostavljaju djecu i o želji za slobodom.
Zašto je drama značajna
• Autentično vrijeme i mjesto: Priča je ukorijenjena u realnim historijskim okolnostima bivše Jugoslavije 1960-ih — prijelaznom dobu između represivne vlasti i nade u promjene.
• Dublji slojevi: Drama odražava emocionalni jaz između generacija, nesigurnosti mladih i nepopustljivosti sistema — sve to s dozom crnog humora i duboke empatije.
• Stilski Sidran: Njegov talent za spajanje tuge i humora reflektiran je kroz likove koji su istovremeno komični, turobni, ali i iznimno ljudski
Sadržaj:
Porodična sreća je Tolstojev roman koji je prvi put objavljen 1859. godine. Za pisanje ga je madahnula veza sa djevojkom kojom se mislio oženiti, no to se nije dogodilo.
Autorica se prevashodno opredjelila za priče iz života muslimanskih porodica jer se u toj sredini najviše kretala. Opravdanje za ovakav postupak mogla bi biti i odluka i želja autorke da napiše zbirku upravo o životu muslimana u BiH, dakle u žanru koji je kroz istoriju zapostavljen i omalovažavan. Ali i u tom slučaju ne treba gubiti iz vida da je i čisto muslimanski mentalitet i njihova bh. tradicija pored ostalog i rezultanta multikulturnog miješanja i uzajamno povratnog uticaja i djelovanja raznih kultura i vjera. Izostavljanje tog elementa otkida od duhovnosti bh. muslimana jedan dobar dio cijele istine i cijele priče. To bi, po mome mišljenju, mogao biti i jedan od nedostataka ove zbirke.
Sadržaj:
Nagrade za najbolji roman u Nemačkoj i Švajcarskoj 2010. godine.
Lirska saga o porodici vojvođanskih Mađara, koja dijeli sudbinu rijeke Jugoslovena što su sedamdesetih godina prošlog vijeka pohrlile u pečalbu na Zapad. Otac, majka i dvije kćeri Kočiš nose u inostranstvo nepomirljivu gorčinu zbog neke skrivene nepravde, ali i čežnju za panonskim zavičajem. Iz godine u godinu, oni provode ljeto u vojvođanskoj ravnici odakle su potekli, u pospanoj varošici gdje na svom gazdinstvu stoluje baka Mamika, očeva majka, za stariju kći Ildiko najvažnija osoba na svijetu. Jednog ljeta Mamika će ispričati djeci životnu dramu svog pokojnog muža, kome je država posle rata oduzela zemlju i slomila srce...
Dok se porodica među ljubaznim ali hladnim Švajcarcima mukotrpno penje ljestvicom opstanka, i dok se istovremeno u njihovoj bivšoj domovini rasplamsava vihor novog rata, glavna junakinja Ildiko ispreda sjetnu i oporu priču o sudbini emigranata, o izgubljenom raju zavičaja, o odrastanju između dva svijeta koji postaje svijet za sebe: u njenom slučaju, prelijepa panonska pjesma koja lebdi između dva jezika, prošlosti i sadašnjosti, alpskih pejsaža i beskrajne ravnice, radosti i tuge, otuđenosti u blagostanju i prisnosti u neimaštini, kulture zaborava i snage sjećanja.
Ova uzbudljiva pripovijest sa autobiografskim elementima proglašena je za najbolji roman na njemačkom jeziku 2010. godine u Nemačkoj i Švajcarskoj (prestižne nagrade Deutscher Buchpreis i Schweizer Buchpreis), i donijela Melindi Nađ Abonji, rodom iz Bečeja, zasluženo priznanje i kritike i čitalaca u više evropskih zemalja, na čije je jezike prevedena.
Uskrsnuće
Uskrsnuće je još jedan značajan roman slavnog ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja, autora “Ane Karenjine” i romana “Rat i mir”. Ovaj roman objavljen je 1899. Godine i posljednje je književni značajno Tolstojevo djelo. Izdana je nakon što je autor već postao slavan zbog svojih ranijih djela, pa je u svijetu dočekana s velikim očekivanjem, ali i oduševljenjem. Zato je ovaj roman svojevremeno ostvario najveći uspjeh od svih njegovih knjiga. Postao je najprodavaniji Tolstojev roman za vrijeme njegova života.
Ipak, kritički gledano, ovaj roman nije toliko književni jak kao njegova najznačajnija djela. U njemu autor idealizira ruskog seljaka, te se kritički odnosi prema privilegiranom položaju vlastelina. Problem je što je Tolstoj previše subjektivno iznosio političke, vjerske i kulturološke stavove unutar radnje romana, pa je izazvao i negativne reakcije Crkve u Rusiji. Roman je također bio i cenzuriran zbog napada na tadašnje društvo i društveno uvjerenje, jer Tolstoj je u njemu govorio o nejednakosti i licemjerju ruskog društva te sve prikazao u vrlo naturalističkom stilu. Roman je u svojem cjelovitom obliku objavljen tek 1934.godine.
Iako je roman u svijetu bolje primljen nego u Rusiji, i ostali kritičarti su smatrali da je estetici priče i naracije naštetilo pripovjedačevo iskazivanje autorovih osobnih stavova i svjetonazora, što je donekle izbjegnuto u njegovim prijašnjim romanima.
Kroz slikovito prikazivanje radnje Tolstoj nam u romanu govori o ljubavi između sobarice Katje Maslove i plemića Dmitrija Ivanoviča Nehljudova. On je ujedno i protagonist radnje. Nakon ljubavne strasti događa se obrat, pa Katja Maslova završi na ulici zbog trudnoće s plemićem Dmitrijem Ivanovičem Nehljudovom. Njezin život tada se mijenja i ona je, iznenađena novonastalom situacijom, bila prisiljena početi se baviti prostitucijom, kako bi se mogla samostalno uzdržavati.
Ideja ovog romana temelji se na Nehljudovoj ustrajnoj želji da se iskupi Maslovoj za svoje grijehe i sebično ponašanje, istovremeno se boreći s prezirom zbog njenog neadekvatnog ponašanja. Roman počinje susretom Maslove i Nehljudina u sudnici, gdje se njoj sudilo za ubojstvo koje nije počinila, ali je svejedno na kraju procesa osuđena na robiju u Sibiru. Priča o ljubavnicima i njihovim životima priča se retrospektivno, te u njoj vidimo snažan utjecaj realizma.
Ostrvo je roman koji se sastoji od osamnaest zasebnih cjelina (novela, recimo). To su varijacije na temu običnog života dvoje običnih ljudi, a govore o moralnim i egzistencijalnim problemima, o ljubavi, mržnji, ravnodušnosti, etici, životu starosti, smrti. Svaka novela je jedan vid, jedna mogućnost ljudskog života, života dvoje glavnih ličnosti i svačijeg.
Najvažniji roman Meše Selimovića, jedan od najboljih romana u bosanskohercegovačkoj književnosti uopće.
Derviš i smrt po vrsti je psihološki i filozofski roman, pun introspekcija glavnog lika, kojima on traži smisao života.
Osim psihološke problematike, u romanu su izražena i mnoga filozofska pitanja vezana uz ljudski život, društvo i politiku, a također je izložena i analiza društvenog i političkog stanja u Bosni za vrijeme Osmanskog Carstva. Sličnu tematiku ima i Selimovićev roman Tvrđava.
Kultna knjiga XX veka.
„Slabi ili jaki, pametni ili priprosti, svi smo mi braća. Nijedna životinja nikad ne sme ubiti neku drugu. Sve životinje su jednake.
A sada, drugovi, ispričaću vam šta sam prošle noći sanjao. Ne mogu vam opisati taj san. Bio je to san o tome kako će zemlja izgledati pošto Čovek sa nje iščezne. Ali podsetio me je na nešto što sam odavno već zaboravio.“
Povod za nastanak Životinjske farme nalazio se u Orvelovoj analizi posledica Ruske revolucije koja je prerasla u totalitarni režim i diktaturu stvorenu oko kulta ličnosti, kao i u njegovom iskustvu stečenom tokom Španskog građanskog rata. Iako je javnost često insistirala na momentu kritike sovjetske vlasti, Orvel je uvek naglašavao da se Životinjska farma iako prvenstveno satira o Ruskoj revoluciji, odnosi na svaku nasilnu revoluciju koju predvode nemarni ljudi gladni vlasti. „Hteo sam da naravoučenije bude da revolucije donose radikalno poboljšanje samo kada su mase budne i znaju kako da zbace svoje vođe čim ovi obave svoj posao. Trebalo je da prekretnica u priči bude trenutak kada svinje zadrže mleko i jabuke za sebe“, isticao je Orvel razočaran što je čitaocima možda promakao ovaj ključni momenat teksta.
I pored piščeve bojazni, ova alegorijska antiutopija odmah je privukla veliku pažnju. Danas se smatra jednim od najboljih romana XX veka, postala je neizostavna lektira svakog savremenog čitaoca, a 1996. godine dobila je nagradu Hugo. Danas je možda više nego ikad pre potrebno da ovo delo čitamo i razumemo.
„Sve životinje su jednake,
ali neke životinje su jednakije
od drugih.“
Post scriptum
Orvel je za prvo izdanje napisao predgovor pod naslovom Sloboda štampe. Izdavač je odbio da ga štampa. Tekst je bio gotovo zaboravljen do 1972. godine, kada je objavljen u Književnom dodatku Timesa. Sada se prvi put pojavljuje na srpskom jeziku.
Slika Dorijana Greja
Engleski književnik i esteta, talentovani govornik, teoretičar larpuralartizma je u svom jedinom romanu Slika Dorijana Greja otvoreno i kritički ustao protiv licemerja i amorala, čime je izazvao oštre kritike.
Ovom romanu se može pristupiti i kao jednoj kriminalnoj priči. Što on i jeste i po poreklu i po nameni. Dorijan Grej, džentlmen i zločinac nastao je istovremeno kad i Šerlok Holms: za vreme jedne večere na kojoj su Oskar Vajld i Konan Dojl prihvatili ponudu američkog izdavača da svaki od njih napiše po jedan roman. Autor je u svom romanu sproveo svoju estetičku kritiku života i dao obrazac jedne umetničke egzistencije.
Ovaj roman Oskara Vajlda se takođe smatra klasikom gotičke horor fikcije sa jakom faustovskom temom.
Jedan od najsubverzivnijih romana XIX vijeka.
Ali slika? Šta na to da kaže? Ona je krila tajnu njegova života i pričala njegovu historiju. Ona ga je naučila da voli sopstvenu ljepotu. Da ga neće sada naučiti da se gadi sopstvene duše? Da li će je moći ikada više gledati?
Pišući o grijehu i savjesti, širini velegrada i tjeskobi duše, Oskar Vajld u romanu Slika Dorijana Greja uspostavlja klaustrofobični ambijent koji odiše fatalističkim duhom vremena. Faustovski pakt kojim Dorijan Grej prodaje dušu za mladolikost i njegova narcisoidna zagledanost u portret kao refleksiju lepote svog tijela, a potom i kao hroniku propasti svoje duše, predstavljaju mitski okvir u koji Vajld smješta svoju sliku o autodestruktivnom porivu viktorijanske kulture.
„Iz njegovih brilijantnih knjiga isijavaju epigrami koji su danas postali sveopšte dobro.“ Džejms Džojs
„Oskar Vajld je najopasniji proizvod moderne civilizacije.“ Andre Žid
Od svih mojih knjiga, ova mi je omiljena.
– Charles Dickens
Hoću li postati glavni junak svog života ili će ta titula pripasti nekom drugom - ove stranice će to već pokazati. Priču ću započeti od samog početka: Rođen sam (kako su mi rekli, a ja sam im vjerovao) u petak u dvanaest sati navečer. Prema priči, sat je počeo otkucavati i ja sam zaplakao u istom trenutku.
Život Davida Copperfielda nije nimalo lak; nakon nezgodnog rođenja nakon očeve smrti i kratkog, idiličnog perioda provedenog s nježnom majkom, njegovo djetinjstvo obilježava pojava tiranina očuha. Kada se, potpuno nespreman, nađe u svijetu punom nedaća, meta eksploatacije i obmane, David sazrijeva i, na putu ka odrasloj dobi, susreće plejadu likova, i okrutnih i dobrih, od podlog Juraja Heapa, preko ekscentrične tetke Betsy Trotwood, do veselog, pričljivog gospodina Micawbera.
Roman, koji je Dickens opisao kao svoje omiljeno djelo, prikazuje društveni i ekonomski kontekst vremena u kojem je napisan. David Copperfield je također polu-autobiografski roman u kojem se, riječima samog Dickensa, "prepliću složene niti istine i mašte". Oslanjajući se na vlastita iskustva, Dickens je stvorio možda svoje najdirljivije i najpopularnije djelo, ispunjeno, podjednako, i tragedijom i komedijom.
U novom prijevodu Nevene Andrić, ovaj klasik engleske književnosti osvojit će srca modernih čitatelja i potaknuti ih da uživaju u drugim književnim draguljima iz našeg izdanja posvećenog remek-djelima svjetske književnosti.
"Dickens, bravo!"
– William Makepeace Thackeray
"Najveće djelo najvećeg romanopisca svih vremena."
- Lav Tolstoj
"Najsavršeniji Dickensov roman."
– Virginia Woolf
"David Copperfield je Dickensov Hamlet. Nijedan roman me nikada nije toliko dirnuo."
– Nick Hornby
Podeljena sreća je udvostručena sreća. Podeljeni bol je prepolovljeni bol.
Šadi zna previše za jednu trogodišnju devojčicu. Zna da u njenom gradu Kabulu vladaju surovi ljudi koji se zovu talibani. Zna da joj je otac u opasnosti jer se protiv njih borio. Zna da je za nju i žene u Avganistanu „sloboda stvar prošlosti“, kao što joj je majka objasnila kada se rodila njena sestra Džahan.
Godinu dana kasnije talibani joj provaljuju u kuću. Za nekoliko trenutaka njen život će se svesti na jednu kutiju, mlađu sestru Džahan i obećanje dato majci da će zauvek čuvati sreću u srcu. Uprkos užasnim udarcima sudbine, ljudskoj surovosti i životu u zemlji u kojoj je najveći neprijatelj ženska prosvećenost, Šadi će se truditi da na svaki način održi to obećanje...
Hiljadu puta Sreća je veličanstvena priča o umetnosti preživljavanja, borbi, nadama, i nezadovoljenoj gladi za slobodom i pravdom hiljade žena koje poput Šadi znaju da je solidarnost jedini put ka konačnom oslobođenju.
„Ako ste voleli Lovca na zmajeve, romani Sibe Šakib će vas osvojiti.“
– Der Spiegel
A i sve ostalo na svetu mu izgledaše tako besmisleno i ništavno kad se uporedi sa onim strogim i veličanstvenim sklopom misli što su ga u njemu izazivali: slabljenje njegovih sila usled isteka krvi, bolovi i očekivanje bliske smrti. Zagledavši se u oči Napoleonu, knez Andrej razmišljaše o ništavilu ljudske veličine, o ništavnosti života kome niko nije mogao da shvati značaj, i o još većoj ništavnosti smrti, čiji smisao niko živi nije mogao da shvati i objasni.
Rat i mir je filozofski, istorijski i epski roman-reka u kojem Lav Tolstoj analizira složen proces istorijske stvarnosti, društvene dinamike i ljudskog ponašanja. Ideali i smisao ljudskog postojanja centralna su tema ovog remek-dela. Radnja se odvija tokom Napoleonove invazije na Rusiju 1812. godine i prati sudbine troje junaka: Pjera Bezuhova, vanbračnog sina jednog plemića, koji se bori za svoje nasledstvo i duhovno ispunjenje, kneza Andreja Bolkonskog koji ostavlja svoju porodicu da bi ratovao protiv Napoleona, i Nataše Rostove, prelepe mlade grofice koja intrigira obojicu.
Kako Napoleonova vojska napreduje, tako nam Tolstoj u sve širim potezima oslikava pozadinu istorijskih dešavanja, pa se na poleđini ove impresivne freske pojavljuju seljaci, vojnici i građanstvo u svojoj borbi sa problemima doba u kojem žive. Što se više pred nama razvija ova fascinantna saga, tako njeni junaci prevazilaze svoje književno obličje i postaju sve dirljivije i čitaocu bliže figure.
„Najveći ratni roman u istoriji književnosti.“
– Tomas Man
Autorka bestselera Ostrvo nestalog drveća i Vašljiva palata
Uži izbor za Bukerovu nagradu
„Sjajno, živopisno i bezvremensko, baš poput reka.“
– Filipa Gregori
U Londonu 1840. godine pored smrdljive, kanalizacionim vodama ispunjene reke Temze, rođen je Artur. Uz nasilnog oca i obolelu majku, jedini spas pruža mu izuzetno pamćenje. Zahvaljujući tom daru dobija mesto šegrta u vodećoj izdavačkoj kući i pred njim se otvara novi svet, daleko od sirotinjskih četvrti, a jedna knjiga posebno privlači njegovu pažnju: Niniva i njeni ostaci.
U Turskoj 2014. godine, desetogodišnjoj Narin, dijagnostikovan je redak poremećaj koji će uskoro izazvati potpuni gubitak sluha. Pre nego što se to dogodi, njena baka je odlučna da je posveti u svetom iračkom hramu. Ali s rastućim prisustvom ISIS-a zemlja njenih predaka uz Tigar nestaje, a Narinino vreme ističe.
U Londonu 2018. godine, tek razvedena Zalika seli se u čamac na Temzi kako bi pobegla od bivšeg supruga. Bez ikog bliskog, Zalika je odlučila da za mesec dana oduzme sebi život, a onda će jedna neobična knjiga o njenoj domovini promeniti sve.
Ovaj zadivljujući pripovedački podvig prepliće sudbine troje ljudi kroz jednu jedinu kap vode, kap koja se iznova pojavljuje kroz vekove. Kao izvor života i glasnici smrti, reke Tigar i Temza nadilaze istoriju, prevazilaze sudbinu jer „Voda pamti. Ljudi su ti koji zaboravljaju.“
„Briljantan, nezaboravan roman koji u mnogo nijansi i složenosti postavlja velika pitanja o tome ’ko poseduje prošlost’.“
– Meri Bird
„Čudesna, genijalna i predivna knjiga. Moderni klasik. Elif Šafak je jedna od najvećih književnica našeg doba.“
– Piter Frankopan
„Napravite mesta za Elif Šafak na svojoj polici. Napravite mesta za nju i u svom srcu. Nećete zažaliti.“
– Arundati Roj
„Elif Šafak je jedinstven i moćan glas u svetu književnosti.“
– Ijan Mekjuan
Roman koji je od svih autoru bio najdraži.
Čime ćete spasti svet i u čemu ste za njega našli pravi put, vi, ljudi nauke, industrije, trustova, nadnica i ostalog? Čime? Kreditom? Šta je kredit? Čemu će vas kredit dovesti?
Knez Miškin je antipod svih onih gordih likova Dostojevskog kojima je glavni strah u životu da ne ispadnu smešni pred drugima – od Goljatkina iz Dvojnika, preko junaka Zapisa iz podzemlja, do zelenaša iz Krotke. On je uspeo da u sebi potisne i najmanji znak samoljublja i dospeo do smirenosti kao najvišeg cilja. U liku kneza Miškina Dostojevski je hteo da prikaže apsolutno dobrog čoveka, a predočio je tragediju nesvakidašnjeg junaka.
„Samo su još Šekspirova dela umela da budu ovako uzbudljiva.“ Virdžinija Vulf
A možda i nije prava ljubav kada kažem da si moje najmilije; ljubav je to što si moj nož kojim kopam po sopstvenoj duši.
Franc Kafka je upoznao novinarku Milenu Jesensku u Pragu 1920. godine. Bio je u društvu zajedničkih prijatelja i tokom razgovora ona je predložila da prevede dve njegove priče na češki. Milena je živela u Beču, Kafka u Pragu. Mnogo toga ih je razdvajalo: ona je bila nesrećno udata i mlada, a on stariji, bolestan i još uvek veren. Prva pisma su kurtoazna: njih dvoje pišu o svom zdravlju, okolini, književnim člancima, prevodu Kafkinih priča. Malo-pomalo, ton se menja, potreba da razmenjuju vesti jedno o drugom potpiruje patnju zbog razbuktale strasti.
Kafkini dnevnici su predočili istinsku dubinu tog prijateljstva, ali je u njima samo nagovešteno ono što nam otkrivaju pisma, koja se čitaju kao ljubavni roman, ali i izliv očajanja, blaženosti, samooptuživanja i samoponiženja. Zahvaljujući njihovoj izrazitoj neposrednosti i intimnom tonu, ova knjiga pruža uzbudljiv čitalački doživljaj.
Povodom sto godina od Kafkine smrti, Pisma Mileni u novom prevodu Maje Anastasijević, otkrivaju nam ličnost pisca čija je proza utisnula dubok trag u književnost XX veka.
„Po neumoljivosti s kojom otkriva ljudsku veličinu i slabost, strast i kukavičluk, ovo životno svedočanstvo može da se svrsta u red s Rusoovim Ispovestima.“
– Die Welt
„Osim lepote samih pisama, ovo je najznačajniji ključ koji imamo za razumevanje Kafkinih romana i priča.“
– New York Times
„Pisma Mileni Franca Kafke spadaju u najlepše domete književnosti.“
– Die Zeit
Jednom rečju, dragi moj, tajna bogatstva u književnosti ne leži u radu, nego u tome da se iskoristi tuđi rad.
Puna dva sata u Lisjenovim ušima sve se uređivalo novcem. U pozorištu kao u knjižarstvu, u knjižarstvu kao u uredništvu lista, o umetnosti i o slavi nije bilo govora. To kretanje velikog klatna, koje se zove Novac, udaralo ga je po glavi i po srcu razbijajući ih u komade (...) Setivši se večeri provedenih sa drugovima iz Ulice četiri vetra, jedna suza zablista u pesnikovim očima.
– Šta vam je? – upita ga Ejen Lusto.
– Vidim poeziju u blatištu – reče on.
– E, dragi moj, vi još imate iluzija.
Kroz priču o Lisjenu Šardonu, mladom pesniku iz Angulema koji očajnički pokušava da uzgradi ime u Parizu, Balzak maestralno prikazuje pogubnost provincijskih ideala i dvoličnost aristokratskog društva. Zgodan i ambiciozan, ali naivan, Lisjen u prestonicu dolazi s velikim očekivanjima da bi ga ubrzo porazila surova pariska realnost.
Uskraćen za društveni položaj za koji misli da mu pripada, Lisjen će ubrzo svoje težnje ka visokoparnoj poeziji zameniti lešinarskim novinarstvom, a njegov sve dublji moralni pad zapretiće da mu ugrozi život...
Napisan između 1837. i 1843, roman Izgubljene iluzije možda bolje od bilo kog drugog od preko devedeset autorovih romana otkriva prirodu i veličinu Balzakovog genija.
„Izgubljene iluzije tragikomičan su herojski spev o tome kako kapitalizam prožima duh. Tema romana je ovo: književnost postaje roba (a s njom zajedno i svaka ideologija).“
– Đerđ Lukač
