„Prva noć je roman noar pitak kao hladno pivo ili koka-kola, zavisi od sklonosti, ali svakako je hranjiv, a ne goji. Hrani pre svega jedan san: da muškarci i žene mogu jednog dana da nauče da razgovaraju ili barem da slušaju jedni druge.“
Darija Binjardi
Milano, mart 2008: jedna devojka i jedan muškarac provode prvu zajedničku noć. Vode ljubav, jedu, šapuću jedno drugom slatke besmislice. I razgovaraju. A ono što je počelo kao polušaljiv izazov: „Noćas mi moraš ispričati ceo svoj život", pretvorilo se u napeto putovanje u prošlost obeleženu dramatičnim događajima i nezamislivim obrtima, koju devojka uprkos tome pripoveda s osmehom i neodoljivom lakoćom.
Njena priča počinje davnim misterioznim zločinom, a završava se čudnim ljubavnim četvorouglom u kojem se ona na kraju suočava s tajnama svoga muža, ljubomorom svoga ljubavnika i bolesnom zaljubljenošću svog progonitelja. Napetost raste do samog kraja, kada se sve survava u neočekivani ishod, u konačno svođenje računa iz prošlosti, a budućnost je i dalje neizvesna. Tek u poslednjem poglavlju saznaćemo ko je taj muškarac: čovek koji je predano proživeo s tom devojkom sate ispunjene pričom o nasilju i nežnosti.
Napetost, kao zaštitni znak Montanarijevog stila, u ovom nesvakidašnjem romanu uzbudljivo je istakla najskrivenije strane muško-ženskih odnosa.
Autobus ljubičaste boje pripada Tomu Fitzgeraldu. Svakog petka navečer on je mjesto na kojem se sastaje istih sedmero ljudi koji njime iz Dublina putuju kući kako bi vikend proveli u Rathdoonu. Svatko od njih ima vlastiti unutarnji život nepoznat suputnicima. Tu je Nancy Morris, prava Gospođica Mouse, poznata po škrtosti. Dee Burke – obuzeta ljubavnom vezom s nevjernim liječnikom specijalistom. I Kev Kennedy, koji je tajna svima, uključujući i njegovu vlastitu obitelj. Autobusom putuje i Celia Ryan, koja se redovito vraća kući gdje zatiče majku sklonu skandalima. Naravno, i sam Tom Fitzgerald ima vlastite razloge za tako redovito vraćanje kući.
Šta ima da se kaže ako smo iza sebe imali ceo život za to, a onda nam odjednom ostane samo nekoliko minuta i sve je gotovo.“
Danijele i Bjanka poznaju se još od detinjstva. Ona je gimnastičarka i slikarka, a on pijanista. Čitave dane spokojnog detinjstva jedno drugom su društvo, uteha i podrška. Ali Danijele bi hteo da budu i nešto više, dok Bjankino mlado srce mašta o nečemu drugačijem što će doći i odvesti je u neki novi život, suviše neiskusna da na vreme prepozna pravu ljubavi i ceni osećanja koje je Danijele prema njoj gajio.
Međutim, život nikome od nas nije unapred dat, već je rezultat izbora koji pravimo. Kako bi se završila ova priča da je Bjanka prihvatila Danijelovu ljubav? Da li bi u životu sa njim bilo više radosti od života koji joj je doneo razvod braka i troje dece?
A on?
Ožalošćen bolešću i smrću svoje majke, razočaran neostvarenom ljubavlju, provlači se kao senka kroz život, kao duh u braku sa Kandinom, u kojem će emocije, pažnja i požrtvovanost ići samo u jednom smeru. U kući na jezeru, letargično pomiren sa onim što je moglo da bude, a nije, u društvu žene kojoj je dovoljno i sA!mo njegovo prisustvo, tavori predajući se muzici, kao jedinoj tvari kojoj je ostao veran.
Dvadeset godina kasnije srešće se Bjanka i Danijele ponovo, ali da li će jedno drugom reći sve što su oduvek hteli ili će se povući obeshrabreni vremenom koje za Danijela ističe sve brže.
Zemlja jutarnje tišine je roman suprotnosti, spajajući sociopolitički komentar s pričom o neobičnom prijateljstvu, groteskne i apsurdne situacije s nadrealnim i jezivim viđenjem budućnosti. Roman se temelji na istraživanju autora dok je sam bio turist u Sjevernoj Koreji.
Adam i Benjamin znatiželjnici su suprotnih političkih stajališta, konfliktnih svjetonazora i dramatično drugačijih temperamenata. Upoznaju se kao turisti u Sjevernoj Koreji, lutajući od velebnih socijalističkih palača Pyongyanga do siromašnih i zapuštenih ruralnih područja. U međusobnoj mentalnoj igri šaha, Adam i Benjamin počinju kršiti stroga pravila, dovodeći sebe i druge u opasnost zbog svoje pogubne znatiželje, budući da Sjeverna Koreja ne oprašta olako loše ponašanje…
U paralelnoj radnji, tajanstveni Stranac se budi u ruševinama uništenog Pyongyanga u nuklearnom ratu, tražeći odgovore na užasnu situaciju u kojoj se našao…
O AUTORU:
Lovorko Marić rođen je 1987. godine u Zagrebu. Bavi se pisanjem romana i eseja od malih nogu, a s dvanaest godina završio je pisanje igrokaza za djecu „Pas Gorostas i Mačak Živčak“, koji je objavljen trinaest godina kasnije. Nakon završene srednje škole u Zagrebu, studirao je u Austriji i Australiji, a sada živi i radi u Zagrebu. Zahvaljujući svojim „turističko-istraživačkim putovanjima“ u geopolitički aktivnim mjestima, o kojima redovito drži prezentacije i izlaganja, stekao je iskustva koja dramatizira u svojim djelima fikcije – Zemlja jutarnje tišine njegov je debitantski roman.
Sjajni Alen Bović nakon "Metastaza" ponovno je napisao dramatičan roman koji će vas ostaviti bez daha i promijeniti način gledanja na mnoge stvari koje ste uzimali zdravo za gotovo. Bolnički hodnici, unezvjerene pacijentice, doktori koji s gorčinom obavljaju svoj posao, korumpirani policajci, cajke i kokain, nemoralne ponude - slika je to hrvatskog društva ispisana hiperrealističnim perom i dinamičnim stilom.
O AUTORU:
Alen Bović je literarni pseudonim dr.Ive Balenovića, četrdesetogodišnjaka, liječnika ginekologa po građanskom zanimanju. U Konzorovoj biblioteci Godine nove, pod istim pseudonimom, Alen Bović, objavljen mu je 2006. roman-prvijenac "Metastaze". Roman je tiskan u tri izdanja te adaptiran za kazalište i igrani film. Kerempuhova predstava Metastaze proglašena je 2008. najboljom hrvatskom kazališnom predstavom, a igrani film Metastaze najboljim hrvatskim filmom 2009.
