Historijski romani

„Čovjek u životu piše samo jednu knjigu“ – tako reče rahm. Dževad Karahasan. Ova knjiga to potvrđuje jer je samo jedna etapa u dugom životu njenog glavnog lika Saila. On poseban, čudnih godina, čudne kose od 1111 dlaka na glavi, još čudnije trobojne brade koja je indikator prepoznavanja dobra i zla. Sailove godine su također godine iskustva, a iskustvo je znanje. On sa sobom nosi svete knjige koje je Bog preko Poslanika dao čovječanstvu. Okvir njegovog razumijevanja su poruke iz Kur'ana, Tore i Novog Zavjeta. Glavna ličnost dolazi u Sarajevo na Kurban-Bajram, taj najradosniji dan, dan svečanosti sljedbenika Kur'ana. I baš na taj dan 1992. godine počinje opsada, granatiranje, paljenje, ubijanje i zvjesrstva od strane ljudi koji pale biblioteke – koji ne vole knjige. Nije to napad samo na muslimane, islam, Bošnjake, građane Bosne i Hercegovine i Bosnu, već na civilizaciju – Sarajevo je multietnički grad, osovina civilizacije kao što je i Jerusalem.  To nasluti i Rebeka Vest u svom djelu CRNO JAGNJE I SIVI SOKO (1939). Samo je jagnje simbol žrtve – KURBANA – a sivi soko, simbol tzv. nebeskog naroda – simbol Zla. Vođen instinktom, on ide u zapaljenu UNIVERZITETSKU BIBLIOTEKU i spašava knjige, jer „spasiti i jednu knjigu sevap je i uspjeh“, a u knjigama traži drugu polovinu Znaka. Grad Sarajevo će biti džehenem za njegove stanovnike skoro četiri godine. Zekkum je džehenemsko drvo i njegove plodove jedu stanovnici u mraku i strahu, u ranama i smrti. Sail biva svjedokom zločina i kazni. Meni kao čitaocu koji je preživio u Bosni tu svjetsku agresiju poznato je skoro sve što se događalo u tom sarajevskom džehenemu, ali čitalac koji to nije doživio neće vjerovati, jer ne može pojmiti okrutnost i veličinu zla. Autor je pravnik, on i ne pokušava biti sudija nego sve prepušta Stvoritelju onako kako stoji u svetim knjigama. Izuzetno je dobro opisao ono što su Sarajevo i Bosna preživjeli u periodu 1992-1995. godine. Izuzetno je intelektualno napisao knjigu, ne roman, knjigu koja je obojena bojama Sailove brade. U njoj nailazimo i vjerskog i filozofskog i epskog. Knjiga završava optimističnim činom – sadnjom, iz pepela izvađene sadnice drveta – smrče, kao simbola vječitog života. Zaista mu je divna molitva Bogu: „Dragi Bože! Prihvati ovo malo stablo i ukabuli mi nijet da se ovdje primi. Okrijepi njegovo sićušno tijelo, uspravi ga visoko i izvuci iz svog ugljevlja. Pobijedi rušilačku, neljudsku, nečovječnu, nagonsku, osobine stvora Tvoga. Ovom malom biljkom ukaži mu na njegovo neznanje. Ovom zelenom bojom što nastaje, mješavinom bijele i crne. A gdje je jedna, a gdje druga...“ Slične mislim sam imao, i imam, kad sam presađivao svoju sekvoju i druge sadnice drveća, da bi u toku rata zaklonio svoju kuću i okućnicu od pogleda onih koji su nas gađali topovima, tenkovima, haubicama, VBR-ovima, patovima i pamovima. Knjigu preporučujem prvo kao historijsko svjedočanstvo, kao istinu, zatim kao duboko umno djelo koje upućuje u opominje. mr. Dževad Abazović   ZEKKUM I NESANICA - RECENZIJA Problem opstajanja Bošnjaka u njihovoj novijoj historiji tematski je zadatak broj jedan u prozi Murata Baltića. U trilogiji romana pod nazivom Fetva, Baltić najviše problema posvećuje temi iseljavanja. U prvom romanu iz ove trilogije, (Fetva) tu problematiku tretira kroz XIX vijek. U romanu Zekkum i nesanica, ovaj problem razrađuje kroz blokade i ubijanje Sarajeva, ali i drugih gradove, te bošnjačkih bogomolja i spaljivanje kulturnih institucija u periodu od 1992. pa do kraja rata. Zajednički je samo glavni lik Sail, koji 1806. godine polazi iz Jerusalema u svijet da traži lijeka svom bolu, a on je u nesklađenosti života tri religije (islam, kršćanstvo i jevrejstvo) koji se manifestira u njegovoj trobojnoj (zelena, crna i žuta) bradi od 1111 dlaka. Tako on preko Sjenice (1809. godina – Fetva) dospijeva u Sarajevo 1992. godine na prvi dan ubijanja ovog grada (Zekkum i nesanica). Pisac postavlja pitanja rušenja i paljenja biblioteka u Rimu, Aleksandriji i Sarajevu, te navještava i četvrtu veliku biblioteku što će biti spaljena u neposrednoj budućnosti. On želi da Sarajevo proglasi evropskim Jerusalemom, dakle tim univerzalnim ljudskim gradom. Povrh svega, opet egzistencijalno pitanje čovjeka, kao jedinke i vrste ne dajući mu puno šansi za opstanak. Zakkum i nesanica posjeduje niz kvaliteta. To je jedan od prvih bošnjačkih romana sa valjanom umjetničkom distancom u odnosu na ratnu stvarnost, pa je tortoman koji ne svjedoči već priča priču, roman koji se ne vodi logikom dokumentarnosti, već fiktivnog u organiziranju svoje priče. Ovo je roman veoma lijepog i ubjedljivog jezika, one usmene tradicije bosanskog jezika  koja se očuvala u Sandžaku. U Zekkumu i nesanici stvarnosni planovi su nadgrađeni univerzlanim simbolima koji dolaze iz islamske duhovnosti, pri čemu se ukazuje sraz zmeđu metafizičkog i zemaljskog plana čovjekove egzistencije, između stvarnosti i onog što nosi i govori knjiga. Enver Kazaz

Veličanstvena porodična saga u neprekinutom trajanju od dva stoljeća! Arslan Softić je kao i svaki dječak pun snova, nade i očekivanja od budućnosti. Uskoro će postati gimnazijalac. Voljom vlastitog oca, odrastao je neopterećen demonima prošlosti, bez svijesti o vrtlozima historije koja se neprestalno ponavlja. Kad dobije počasnu pozivnicu za bajram od starijeg prijatelja koji je dugo bio strah i trepet zeničkih ulica, shvata da poziv nije slučajan. Baš kao ni njihovo dugo prijateljstvo. Edber Hadžiahmetović - Cober, mladi filolog i historičar burne prošlosti, pozvao ga je s razlogom. Želi mu otkriti istinu o minulim vremenima s namjerom da mu preda časni poziv Čuvara... poput baklje koja se ne smije ugasiti. U ambijentu tavanske tišine suočiće se s mnogim tajnama iz rustične sehare. Na stotine starih pisama desetljećima je stajalo u kovčegu šifrirano starim bosanskim pismom. Cober je većinu dnevnika i pisama prilagodio na njemu razumljivu latinicu. U staroj fotelji započinje Arslanovo putovanje kroz vrijeme; putovanje od dva stoljeća i njegovo Preobraženje. U pisanim svjedočanstvima sačuvalo se sve što su Duhovi Pakosti željeli pokriti. Kroz sudbinu dvije povezane porodice, otkriće šta se zbilo u Sjenici 1809, Kolašinu 1858, Užicu 1868. godine i u mirnodopskoj Vraneškoj dolini, krvave 1924. godine. Čitajući svjedočanstva davno umrlih ljudi, otkriće nešto i o sebi; tajnu zbog koje je pozvan kako bi i sam jednog dana postao Čuvar... čuvar sjećanja na ljudske duše. Bijeli Cigani uzbudljiv je, potresan i napet historijski roman u nastavcima o Duhovima Pakosti  i Čuvarima Istine koji ne pristaju na zaborav i sudbinu španskih muslimana. Ovaj spisateljski prvijenac nastao je inspirisan istinitim događajima da čuva prošla vremena od zaborava i opominje. Reakcije čitalaca Zdravo Senka, Nadam se da ste dobro i zdravo? Knjigu Bijeli Cigani sam nocas do kraja procitao. Malo je reci da je odlicna. Od prve do posljednje stranice me je drzala uza se i nije mi dozvoljavala da je predugo ostavim i da je ne citam. Pre-Dobra ! Autoru sve cestitke, jer je zaista stvorio nesto posebno! Imao bih jednu molbu i nekoliko pitanja. Stranicu 599, ILIJAS SIFTIC -pise Ejub, je djelomicno, posebno donja polovica, nemoguce procitati. Kao da se print razlio po papiru. Mozete li mi tu stranicu uslikati ili u pdf formatu poslati? Posto se vec duze vremena zanimam za stradanje i etnicko ciscenje Bosnjaka kroz historiju na teritoriji bivse YU, dobar dio događaja koji su opisani u romanu su mi vrlo dobro poznati. I naravno, radi se o cinenjicana i istinitim dogadjajima koje su autora i inspirisale. Zanima me kolikim dijelom su isprepleteni zivotni putevi bas opisanih familija istiniti? Kolikim dijelom su pisma iz sehare fakt, a kolikim dijelom su spisateljevo djelo? Da li su prezimena i licnosti zapisana na porodicnim stablima na samom pocetku knjige fakt? Koliko bas opisane familije i katile tog vremana smijem svrstati i u historijske cinjenice? Naravno to ne mijenja nista na cinjenici da su kompozicije isprepletenih dogadjaja opisana u romanu velicanstveno djelo koje bukvalo citaoca zaveze uz knjigu, tako da skoro pa i ne prestaje da razmislja o njoj i dogadjajima opisanim u njuj. I kad najmanje vremena imas, radujes se i jedva cekas slobodnu minutu da nastavis citati, tamo gdje si dan prije morao stati sa upijanjem teksta.... Za kada je planirana druga knjiga? Koliko knjiga ce akoBogda biti? Puno pozdrava i hvala unaprijed na Vasem odgovoru Armin *** Draga Senka, Ne mogu da ostanem ravnodušan na ovu tako slojevitu impresiju. Dirnula me je sa svih strana... općom ocjenom, osjećajem za detalj, propitivanjem u pogledu vjerodostojnosti likova, a ponajviše ljudskom potrebom da se dočara vlastiti dojam o nečemu vrijednom kao čovjek čovjeku tj. ženi u tvom slučaju. Svejedno, čitao sam kao da je baš meni pisano, a upotrebljivo je itekako svima onima koji napisano potencijalno žele i pročitati. Bolju recenziju od ove čitalačke nisam mogao očekivati ni od najvrsnijih književnih kritičara, ako takvo zanimanje uopće više postoji. Kako je dobro primijećeno, cijela fabula je naslonjena na stvarne historijske događaje. Za mene, svi ovi likovi su stvarni jer sam ih gledao i s njima proživljavao sve kroz šta su prošli. Do mene su njihovi životi došli na sličan način kao što talas zapljusne obalu, a možda sva tri vremena egzistiraju istovremeno, pa sam tu nevidljivu opnu između sadašnjosti i prošlosti tek slučajno rasporio. Sveusvemu, ne mogu biti siguran, ali mislim da su svi ovi likovi postojali, bar pod drugim imenima. Kad se osvrnem unazad ne mogu prihvatiti da sam ih jednostavno sve izmislio. Možda su imena i prezimena neprecizna, ali njihov duh je sigurno autentičan. Zato volim kazati da sam prije zapisivao ono što sam vidio i osjetio, negoli što sam pisao historijski roman. Ili je tako, ili sam tek samo sebe uvjerio u to. Sve to vrijedi i za seharu i za sadržaj pisama, mada su neki događaji i radnje apsolutno ili temeljno istiniti poput priče o Sjenici iz 1809, malom Alji ili pogotovo one brutalne scene iz Vraneške doline. Neki likovi su historijske ličnosti samo pod drugim imenima, a ponegdje su čak imena autentična, poput Tešmana kog spominjem tek uzgred. Zamagljeno posljednje pismo je trenutak kad Arslan uroni u san. To je pismo brata sestri. Ono najvažnije je vidljivo, a ono što je maglovito iako nevidljivo, zapravo je sporedno. U drugoj knjizi otkriva se ostatak tj. šta je pisalo u ovom pismu. Ipak, veoma sam dosta istraživao, slušao preživjele vrijedne fragmente istine čuvane u zatvorenim porodičnim krugovima, poput dragocjene kratke vijesti da su "u Ćele kulu uzidane muslimanske glave". Najiskrenije se zahvaljujem na svim ovim ljudskim dojmovima koje je gospodin Armin iznio. Da niko više o ovoj knjizi ni riječ ne rekne, meni je ovo dovoljno za čitav život, jer moje pisanje niti je "antiratno", ni "europsko", niti nosi neku "plemenitu poruku" koja će se lahko dopasti kriptokršćanskom ukusu. Prije bih rekao da je sve suprotno od toga. Jedina poruka koja mi pada na pamet je da se nikad ne zaborave oni najbolji među nama. Oni bosanski sinovi koji se uvijek samo u Jedinog Boga uzdaju. Prenesi mahsuz selam gospodinu Arminu