This is the light hearted story of American Cody McClain Brown’s adjustments to life in Croatia. After falling in love with an enigmatic, beautiful Croatian girl (whom he knows is from Croatia but assumes that means Russia), Cody eventually woos her and the two move to Split, Croatia. There, he encounters a world of deadly drafts, endless coffees, and the forceful will of his matriarchal mother-in-law. Chasing a Croatian Girl moves past the beautiful pictures of Croatia and humorously discovers the beauty of Croatia’s people and culture.
Charliejev svijet, bestseler Stephena Chboskog iz 1999. godine, u kratkom je razdoblju stekao kultni književni status pa se danas na policama američkih knjižara može naći hrptom uz hrbat s Lovcem u žitu.
Nakon što mu je književni prvijenac proveo više od godinu dana na listi bestselera The New York Timesa, autoru je pripala čast režiranja i pisanja scenarija za ekranizaciju. Tako je nastao istoimeni filmski hit, s Loganom Lermanom, Ezrom Millerom i Emmom Watson u glavnim ulogama.
Charlie nas u svoj svijet uvodi pismima napisanima neimenovanoj osobi, pritom otkrivajući sve razine kompleksnosti tog krajnje delikatnog životnog razdoblja. No ovo nikako nije još jedna knjiga o tinejdžerima, ovdje nema stereotipnih uloga i ništa nije jednodimenzionalno. Intimnija od dnevnika, Charliejeva pisma jedinstvena su i sasvim posebna, urnebesna i razarajuća. Zarobljen između želje da živi svoj život i želje da od njega što dalje pobjegne, Charlie je stavljen u neobičan položaj istraživanja nepoznata područja. Svijet prvih izlazaka i kompilacija pjesama, obiteljskih drama i novih prijatelja. Svijet seksa, droga i The Rocky Horror Picture Showa, u ono doba kad je jedna savršena pjesma u savršenoj vožnji dovoljna da iskusite beskonačnost.
Charliejev svijet nabijen je autentičnošću i iskrenošću koja osvaja mlade čitatelje, kao i one koji još uvijek pamte te gorko-slatke godine. Kroz Charlieja, Stephen Chbosky stvorio je dirljivu priču o odrastanju, moćan roman koji će vas vratiti u vjerojatno najturbulentnije razdoblje vašeg života kad ste se, više no ikad, osjećali – živima.
Prozaik, esejist i filmski scenarist Ivan Aralica nedvojbeno je jedno od najvećih imena hrvatske književnosti druge polovine 20. i početka 21. stoljeća. Pozornost publike i kritike privukao je romanom Psi u trgovištu objavljenim u biblioteci HIT 1979. godine.
Otada do danas Aralica stvara niz djela kojima se upisuje u kanon hrvatske književnosti. Mnogi ga čitatelji ponajviše pamte po Morlačkoj trilogiji (Put bez sna, 1982., Duše robova, 1984., Graditelj svratišta, 1986.) u kojoj obrađuje povijesnu temu sudbine hrvatskog naroda u Dalmaciji u 17. i 18. stoljeću. Nakon toga piše romane u kojima se isprepliću prošlost i sadašnjost (Tajna sarmatskog orla, 1989., Asmodejev šal, 1988., Okvir za mržnju, 1987.) i nekoliko esejističkih knjiga (Zadah ocvalog imperija, 1991., Što sam rekao o Bosni, 1995.).
Početkom novog tisućljeća Aralica piše Ambru i Fukaru, satirične romane s ključem. Slijede romani Svetinka (2003.), Sunce (2006.) i Runolist (2008.) u kojima zastupa katoličanstvo kao moralnu osnovicu ljudske egzistencije, dok u romanu Život nastanjen sjenama (2009.) ispisuje grandioznu nacionalnu kroniku 20. stoljeća.
Zbirka pripovijedaka Koferče tematizira suvremenu društveno-političku zbilju hrvatske posttranzicije. U njoj Aralica ne pokazuje samo majstorstvo pripovijedanja, već i majstorstvo slušanja. Naime, mnogi događaji u ovim pripovijestima preuzeti su kao tuđe priče kojima Aralica daje literarni oblik. U pojedinačnim sudbinama Aralica uspijeva vidjeti i priopćiti ono opće. Bez obzira piše li o korupciji, političkom progonu ili pak popularnom pjevaču hrvatske estrade, Aralica podiže poruku na univerzalnu razinu mita ili legende. Koferče je zbirka koja nas uči kako umjetnosti riječi prethodi mudrost slušanja.
Ivan Aralica
Šestero opasnih odmetnika. Jedna nemoguća misija. Ketterdam.
Užurbano središte međunarodne trgovine u kojem je za određenu cijenu moguće doći baš do svega – a to nitko ne zna bolje od zločinačkog čuda od djeteta Kaza Brekkera. Kazu se ukaže prilika da izvede smrtonosnu pljačku zahvaljujući kojoj bi se mogao suludo obogatiti. Ali akciju ne može izvesti sam, stoga mora okupiti pomagače.
Jedan osuđenik koji se silno želi osvetiti.Jedan vrhunski strijelac koji ne može odustati od oklade. Jedan bjegunac iz povlaštene obitelji. Jedna špijunka poznata pod imenom Prikaza. Jedna Srceparateljica koja zahvaljujući magiji preživljava u slamovima. Jedan lopov nadaren za bježanje iz nemogućih situacija. Kazova ekipa možda je jedina sila koja se može ispriječiti između poznatog svijeta i potpunog uništenja – osim ako se njezini pripadnici prvo međusobno ne pobiju…
“Ova knjiga ima sve elemente kojima će očarati čitatelje: lukavog vođu koji ima spreman plan za svaku priliku, ratobornu ekipu vještih i zabavnih izopćenika, radnju punu obrata i nevjerojatno napetu završnicu.”” Publishers Weekly
“”Bardugo širi svijet koji je stvorila u trilogiji o grišama… Napeti roman o multietničkoj skupini otpadnika koji su na kraju izrasli u pravu obitelj.” Kirkus Reviews
O autorici romana Šest vrana:
Leigh Bardugo autorica je fantastičnih romana Grishaverse. Uz više od milijun prodanih primjeraka, Grishaverse obuhvaća trilogiju Sjena i kost, duologiju Šest vrana, te Jezik Thorna. Njezine priče objavljene su u nizu antologija, u zbirkama The Best of Tor.com i The Best American Science Fiction & Fantasy.
Preveli: Ira Wacha Biličić i Damir Biličić
Ostale naslove iz kategorije znanstvena fantastika i fantasy potražite ovdje.
Leigh Bardugo
Saga o Zvjezdanim stazama prošla je dug put od kultne TV-serije šezdesetih do današnjeg statusa najvećeg izmišljenog svijeta suvremene popularne kulture. Neumoran i nemiran duh istraživanja koji goni brod Enterprise da bodro kroči kamo još nitko nije pošao oduvijek je svojstven i filozofskom nagnuću.
Poput nas, njegovi likovi trude se pronaći smisao smrti razaranja i kaosa. Te prijetnje katkad dolaze i iznutra, jer Zvjezdane staze pružaju mnogim svojim likovima dramatičnu mogućnost da se suoće sa svojom mračnom stranom. Usprkos tim prijetnjama, časnici Zvjezdane flote smatraju svoje zadatke neće najbolje obaviti primjenom nasilja i uvjeravanja nego snagom svojih ideala.
Ta crta zajednička je njima i velikim filozofima, koji se još od Sokratova doba uglavnom slažu da je bolje trpjeti "udarce i strijele nesretne kobi" nego činiti zlo ili živjeti u laži.
Poput filozofije, i Zvjezdane staze nas potiču da se oslanjamo na svoje ideale i propitujemo ih kad situacija postane teška. Da bi pronašao snagu potrebnu da bude vođa, Picard proučava poeziju i povijest, dok se Janeway prisjeća pouka iz svoje znanstveničke prošlosti, a Archer oponaša vrline svojih junaka: Zeframa Cochranea i svoga oca. Poput njemačkih filozofa Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzschea, Spock nalazi prosvjetljenje u umjetnosti - u njegovu slučaju, u Marcu Chagallu. Julian Bashir i Tom Paris prihvaćaju utjecaje pop-kulture dvadesetog stoljeća. Data pak sve do svojeg plemenitog žrtvovanja pokušava razumjeti što znači biti čovjek i razvija svoje sposobnosti - i to u gotovo svakoj epizodi na nov način.
eeee, čitatelju si ga moj... dakako da ovaj tekst ne razumiješ, jer je riječ o specijalnom bhuuurskom južnjačkom dijalektu... ipakproučiš li ovaj glosar, zasigurno će se tvoje znanje - ne samo znanje jezika - poprilično povećati...
stoga, ne gubi vrijeme, jer prema takvima povijest zna biti poprilično bešćutna, a povijest bez aktera isto je što i grana bez ptice. Djelo fantastične leksikografije u kojem se abecednim redom nižu pojmovi i pojmovi svijeta patuljaka, naroda/rase čija je povijest, mitologija i legenda duhovitim, ironičnim i satiričnim dosjetkama asocijativno isprepletena sa suvremenom stvarnošću na način peckave i zabavne društvene kritike.
Neki će Patuljački glosar doživjeti kao zbirku priča čija dužina varira od nekoliko rečenica do nekoliko stranica. Drugi će možda u tome vidjeti glosar neuobičajene forme i stila. Nije isključeno da neki u tome pronađu minucioznu strukturu kojom se pokušava nadići uvriježene forme, kao i ustaljen način pisanja kojim u pravilu obiluje upravo fantasy žanr.
Naposljetku: što god da vam se tijekom čitanja dogodi, ne krivite Normu; ona samo pokušava s drugima podijeliti svoju opčaranost Dugom.
Sjajni Alen Bović nakon "Metastaza" ponovno je napisao dramatičan roman koji će vas ostaviti bez daha i promijeniti način gledanja na mnoge stvari koje ste uzimali zdravo za gotovo. Bolnički hodnici, unezvjerene pacijentice, doktori koji s gorčinom obavljaju svoj posao, korumpirani policajci, cajke i kokain, nemoralne ponude - slika je to hrvatskog društva ispisana hiperrealističnim perom i dinamičnim stilom.
O AUTORU:
Alen Bović je literarni pseudonim dr.Ive Balenovića, četrdesetogodišnjaka, liječnika ginekologa po građanskom zanimanju. U Konzorovoj biblioteci Godine nove, pod istim pseudonimom, Alen Bović, objavljen mu je 2006. roman-prvijenac "Metastaze". Roman je tiskan u tri izdanja te adaptiran za kazalište i igrani film. Kerempuhova predstava Metastaze proglašena je 2008. najboljom hrvatskom kazališnom predstavom, a igrani film Metastaze najboljim hrvatskim filmom 2009.
Alberto Savinio (pravog imena Andrea Francesco Alberto de Chirico) mlađi je brat znamenitog grčko-talijanskog slikara Giorgia de Chirica. Ostavio je raznovrstan književni, likovni i glazbeni opus koji se – bogat referencama koje se odnose na njegov život – nudi kao svojevrsna višedimenzionalna biografija. Ličnost je to koja je po uspomenama iz djetinjstva Grk, po roditeljima Talijan, po obrazovanju Nijemac, a po kulturnoj težnji Francuz.
Zbirka priča "Gospodin Dido" (Il signor Dido) stoji na samom kraju Savinijeva opusa. Riječ je o dvadeset i osam pripovijedaka objavljivanih u dnevnim novinama Corriere della Sera između 1949. i 1952. godine, a koje su posthumno, 1978. godine, objedinjene i objavljene u cjelovitom izdanju. One pružaju uvid u gotovo sve elemente Savinijeve poetike i gotovo sve motive Savinijeva opusa.
Komičnu ironiju Savinio najčešće upotrebljava na tuđi račun, ali u ovom djelu, budući da je postao usamljen, neshvaćen, ranjiv, dobrovoljno postaje njezinom žrtvom. Usprkos jednoličnom okružju i rutiniranoj svakodnevici pozne dobi, gospodin Dido djetinjim žarom juri predjelima snova i mašte, često se nakaradno suprotstavljajući oštricama svijeta; dapače, mogli bismo reći da upravo ovdje, uhvaćen u “klopku” Doma i Obitelji, u kućnoj odjeći gospodina Dida-oca, gospodina Dida-supruga, gospodina Dida-domaćina, “intelektualni putnik” Savinio postiže najviše.
Sve do 1970-ih godina talijanska je kritika ignorirala Savinija, a onda ga je zasluženo vratila u život. Zahvaljujući jedinstvenosti, bogatstvu i suptilnosti svog osebujnog književnog, glazbenog i likovnog opusa, Savinio će nam – u ekstravagantnom društvu svojih brojnih alter ega – još dugo otkrivati tajne prolaze k punini naše duhovne stvarnosti.
Ponekad nastojimo preživjeti i sačuvati sebe na posve neočekivane načine. Đana, glavna junakinja "Sobe na dnu mora", pokušat će se spasiti bijegom na prekooceanski brod koji krstari Karibima. Puna čežnje za slobodom i putovanjima, postat će pomoćnica konobara i zeteći se u neljudskom okruženju u kojem gigantska američka kompanija iskorištava ljude koji dolaze iz nerazvijenih ili ratom unesrećenih zemalja.
Iako je u radu na brodu vidjela spas, sad se i tamo mora spašavati, a to radi pišući pisma Tei, prijateljici koja je u svojim mladenačkim danima izvršila samoubojstvo. Tea nije uspjela preživjeti neprijateljski nastrojen svijet, a Đana radi sve da bi preživjela. U okrutnoj mašineriji najgore verzije kapitalizma u kojoj je jedina vrijednost novac, Đana u pismima Tei spašava svoju krhkost, emotivnost, senzibilnost, kreativnost, ljudskost – sve ono što je dijelila s Teom dok su prijevremeno odrastale u ratom pogođenim Vodicama, po skloništima, po granatiranim plažama i praznim srpskim vikendicama.
Jedino u sjećanjima na odnos s Teom Đana pronalazi ljepotu za koju se može grčevito uhvatiti. U svojim pismima rekonstruira izmišljene riječi Teinog Rječnika neoriječenih sadržaja koji svijet naslućuje jezikom poezije, ignorirajući oštre rubove neželjenih iskustava. No pisma upućena prijateljici koje više nema možda ipak ne završavaju u iluziji odnosa koji je toliko snažan da nadilazi smrt, nego puno bliže.
Tomica Šćavina u "Sobi na dnu mora" ispisuje književnost koja koketira s poezijom i filozofijom, ali sadrži i mnoge odgovore na pitanja koja smo sebi postavljali nastojeći zadržati kurs na pučini vlastitog života.
Tamo gdje bi jedna od junakinja ovog romana voljela poći, uvijek je proljeće. U njezinim mislima trava je tamo bujna, a vlasi joj miluju gole listove. No to bajkovito sanjano odredište nije na ovome svijetu. Na onome je.
Tamo gdje se više ne mora ni živjeti ni postojati i gdje ustajanje iz kreveta ujutro nije najteži zadatak. Pisati o depresiji onako kako to radi Aleksandra Kardum u romanu Soba moje sestre, znači dubinski razumjeti da ljudski mozak nije uvijek baždaren za uobičajene životne protokole niti za sreću kao jedini prihvatljiv imperativ.
Znači umjetnošću definirati stanje koje nije ni slabost ni lijenost ni propust ni htijenje, nego bespoštedna bolest koja se, bez razlike i bez milosti, okomljuje na muškarce i žene, na mlade i zrele, na građane i seljane, služeći se podmuklim materijalom genetskih kodova i iskustvenih trauma kao opravdanjem. A kad se to dogodi, ništa ne pomaže.
Ni violine, ni ljubav, ni logika, ni djeca, ni dnevni zadaci ni sva ta navodno obećavajuća budućnost na koju te nagovaraju. Neposlušna kemija sivih stanica oduzme ti sve dojučerašnje radosti – i nema ti pomoći, i nema te glazbe na koju ćeš zaplesati. Zato je jezik Aleksandre Kardum glazba koja sve to zna odsvirati. U ovom romanu-triptihu o ljudima koji su posustali puno je dionica koje će čitatelj baš tako doživjeti: kao lirsku melodiju koja još dugo zvoni u ušima – i kao poruka, i kao utjeha, i kao istina, i kao dobra književnost uz koju se vrijedi sklupčati u svom kutku sjete ili radosti.
U neobičnom oglasu ostavljenom ispod brisača automobila, glavni junak ovog romana ugledat će priliku da napokon promijeni nepodnošljivu rutinu postojanja i da svoj život – nakratko ili zauvijek – povjeri u tuđe ruke ne bi li netko nepoznat i nepozvan tom životu dao smisao koji zaslužuje.
No na imanju na koje je otišao ima i drugih koji, baš poput njega, traže ili nude promjenu i odgovore. Nije to samo gospođa Izabela Mesec, misteriozna voditeljica staništa za izgubljene, nije ni samo nepokoriva sustanarka Barbara koja se javila na isti oglas, nego i osobeni i osobiti posjetitelji, katkad i agresori, koji imanje pretvaraju u poprište duha i duhova što postojanje čine vrijednim zapisivanja.
Cijeli sadržaj ove petogodišnje izolacije toliko je tektonski da ga glavnom junaku preostaje samo bilježiti, a onda to bilježenje postaje život sâm. Iz agregatnog stanja životarenja, duh prelazi u stanje jezika i mišljenja, u neprekidno mjesečarenje uma koji je odustao od činjenja, od događaja, od svega općeg i svjetovnog, lomeći kamenje vlastitog unutrašnjeg materijala u koncentrirani prah vrhunske književnosti.
Kruno Čudina majstor je tog misaonog bezakonja. Svaki redak romana "Lomeći kamenje" podsjetnik je na to koliko je važno izraziti sebe i makar tako se sklanjati od kanibalizma svijeta koji proždire bitno. Ta vrsta bijega košta, ali – kako zaključuje junak ove priče – sve ima svoju cijenu, a život je toliko jeftin da je prokleto skup. Skup i katkad vrijedan upravo onoliko koliko ga znamo ovako virtuozno ispisati.
Kad bi nadljudi postojali, mnogi bi od njih prije ili kasnije osvanuli u književnosti kao glavni junaci. U romanu Drhtajništvo Igora Rajkija nema nadljudi, ali postoji jedan nadjunak, junak nad svim drugim junacima – a to je jezik.
Ovdje on nije alat za opisivanje svijeta, nego neobično živ organizam koji drugima, više ili manje ljubazno, ustupa mjesto u tekstu. S njim glavni junak ovoga romana ima najpotpuniji, najuzbudljiviji, najživotniji i najotvoreniji odnos.
U svijetu koji nema ni volje ni talenta za riječ, Pisac i Jezik vole se sizifovski hrabro i nadahnuto. Prozaične činjenice služe im samo da bi ih strastveno formulirali na dijalektu međusobnog razumijevanja, na svojoj latentnoj nijekavštini u kojoj i nijemost ima viši smisao.
Nitko im ne može pobrkati račune. Ni nadobudni lektor koji svoju bespomoćnost svako malo mora hladiti u tuš-kabini, ni metaforama poboljšane žene koje traže svoje mjesto u tekstu kao životu, ni nadobudni urednici koji inzistiraju na anemičnoj naraciji, ni roditelji kojima je jezik služio za nesporazume.
Umjesto da s kolektivom drhti pred moći zbivanja i institucija, Pisac u ovom romanu drhti u orgazmičnom užitku semantike, sintakse i grafike, u sladostrasnom buntu protiv misaone i jezične inercije. To je ono zbog čega ćemo nakon ovog romana osjećati poboljšanim čulima, a o jeziku misliti nježnije i hrabrije – zahvalni Igoru Rajkiju što nam je svojom vještinom baratanja riječima nepovratno otvorio uši.
„Bijes“ autora Nicole Lagioie, dobitnik je najprestižnije talijanske nagrade Strega i nagrade Mondello.
Bogato satkana priča vodi nas u Bari, na jug Italije, u ralje razvijene industrije, korumpiranih političara i lokalnih moćnika.
Ondje je stasao Vittorio Salvemini, pravi mediteranski mačo-muškarac, probitačni poduzetnik u nekretninskom biznisu, s ambicijama o dinastiji.
Kad njegova kći Clara bude pronađena mrtva i sve ukazuje na samoubojstvo, njezin polubrat Michele nikako se ne miri s verzijom priče koju su šutke prihvatili i obitelj i javnost. Gladan je istine, ali i osvete.
Međutim, što više doznaje o Clarinu životu, Michele postaje sve svjesniji prave pozadine očeva uspjeha.
Bijes je ujedno i intimna obiteljska saga s elementima trilera, i bolno precizan portret moralno posrnulog društva. Priča o pohlepi i iluzijama, višim ciljevima i površnosti.
I cijeni navodne sreće.
O AUTORU:
Rođen u Bariju, Lagioia je debitirao kao autor 2001. godine sa “Tre sistemi per sbarazzarsi di Tolstoj (senza risparmiare se stessi)”. Svojim romanom “Riportando tutto a casa” osvojio je nekoliko nagrada, uključujući nagradu Viareggio 2010. godine. U 2013. i 2014. bio je među filmskim selektorima Venecijanskog međunarodnog filmskog festivala. Godine 2015. osvojio je nagradu Strega za roman Bijes.
Ostale kriminalističke romane potražite ovdje.
Priče s prve crte jednog od najstrašnijih iskustava koje prosječni muškarac može doživjeti: prvog očinstva.
Sve što moj sin treba znati o svijetu zbirka je epizoda iz životne faze koja je ostavila dubok trag na autora. Dok izražava silno strahopoštovanje prema situacijama koje mu se događaju prvi put, ispunjavaju ga čudom i dočekuju potpuno nespremnog, Fredrik Backman hrabro priznaje svoje pogrešne poteze, očinske mane, i istovremeno se hvata ukoštac sa svim problemima – od usranih pelena do krize srednjih godina.
Izmjenjujući šaljive bilješke i duže eseje koji bi njegovu sinu trebali olakšati koračanje kroz život, Backman mu poklanja velike i male lekcije.
Ministar je doslovce u jezeru, licem prema dolje u mutnoj vodi Jaruna. Naravno, vijest o njegovom ubojstvu učas postaje glavna tema svih medija i glavna zagonetka snagama reda. U centru te zagonetke naizgled slučajno našao se Renato Romić, novinar lokalne televizijske kuće koji pati od nedostatka ambicije svake vrste, a pogotovo ambicije da rješava ubojstvo ministra iz Vlade Republike Hrvatske.
On trenutno ima važnijih briga – cura ga je isprašila iz stana jer predugo piše svoj drugi roman pa se morao opet useliti baki koja ga cijeli život prihvaća kao ostavljenog mačića kojeg nitko drugi ne želi udomiti. Samo mu je još trebao navodni ubojica, njegova nametljiva odvjetnica, ministrov seks skandal, autoritativan direktor koji ga ne prestaje slati na teren, neinventivni suradnici, bivše cure i nove ljubavnice, sumnjičav inspektor i telefon koji zvoni svaki put kad pokuša zaspati.
Nije samo Renato Romić, s kojim će se čitatelj sprijateljiti već od prve stranice, netipičan junak, nego je i Ministar u jezeru netipičan kriminalistički roman. On je puno više od toga. Hrvoje Kovačević na autentičan je način kroz priču o istrazi jednog ubojstva ispričao i onu drugu, o nuspojavama vremena u kojem živimo – o korupciji, kriminalu, nasilju, promiskuitetu svake vrste te, više od svega, o razornoj snazi medija. Ova napeta, uzbudljiva, angažirana, duhovita i lucidna filmska proza napisana je da bismo je progutali.
Dva prsta iznad Monikinog gležnja nalazi se neobična tetovaža. Nije ona toliko neobična po sadržaju, koliko po tome kako je tamo dospjela i kako ju je od tinejdžerske do odrasle dobi pratila kroz život i na njega utjecala. Ako je tetoviranje nešto poput odijevanja bez odjeće, glavna junakinja ovoga romana na pragu petnaeste godine života „odjenula“ je priču s fabulom koja će svoj vrhunac doživjeti u dvadesetima, a rasplet… tko zna, na nekoj od postaja nepredvidivosti života, koju ovaj roman sjajno oponaša.
Andrija Škare majstorski je ispričao priču o jednom odrastanju, o mladosti koja je sazrijevala paralelno s mladom hrvatskom demokracijom boreći se sa svime što joj je stajalo na putu: s autoritetom neliberalne politike i naizgled liberalnih roditelja, s neizlječivim bolestima koje prepolove obitelj, s odvajanjem od prijatelja koji to prestaju biti, s ljubavima koje se čine konačnima dok ih neke nove ne demantiraju, s traženjem seksualnog i svakog drugog identiteta kojim se dokazuje zrelost i samostalnost koja – koliko god željena bila – ipak prebrzo dođe. A sve to uz jedan neprestani soundtrack formativne glazbe koja kao zvučna, emotivna i svjetonazorska kulisa gradi i osobe i svjetove, povezujući ih i razdvajajući kao jedini pouzdani lajtmotiv postojanja koji će nadživjeti i popratiti sve životne izazove.
To je takt kojim Andrija Škare piše, ispisujući život kao melodiju koja, bez obzira na sve zajedničke refrene, uvijek ima neki ubojit stih u kojem se krije jedinstvena priča koju je moguće ispričati samo uz pomoć dobrog pripovjedača.
