Vrijedi spomenuti gotovo zaboravljeni intervju koji je Althusser dao talijanskoj televiziji RAI 1980. Govoreći o svom intelektualnom razvoju, rekao je u kameru da je postao “komunist jer je katolik”: Nisam ja promijenio vjeru, utvrdio sam da je … moguće da duboko u sebi ostanem kršćanin, da ne idem u crkvu; što crkva danas znači, što predstavlja? Danas više ne tražite da ljudi idu u crkvu, zar ne? Ja ostajem katolik, to jest univerzalist, internacionalist, zar ne? Mislim da u komunističkoj partiji ima mnogo adekvatnijih sredstava za realiziranje univerzalnog bratstva.
Althusser zapravo ovdje kazuje da je prema njegovu uvjerenju komunizam kršćanstvo koje se realizira drugim sredstvima. Upravo to je ključna točka budući da postavlja određene filozofske i političke implikacije koje ne možemo ovdje dalje razmatrati zbog prirode i strukture ovog uvoda. Ali ih vrijedi nabrojiti: Althusserovo kršćanstvo tjera nas na (ponovno) razmišljanje o materijalizmu, partijskom obliku politike, univerzalizmu, klasama-bez-identiteta, dualizmu vjerovanja odvojenog od vjere (karakteristika ateističke borbe) nasuprot sasvim osobnoj vjeri bez vjerovanja, što doliči fundamentalizmu, itd. No, čak je i važniji aspekt Althusserovog kršćanskog djela i stava, kako naglašava Stanislas Breton, uvjerenje da “bez svojeg katoličkog obrazovanja u vrijeme mladosti Althusser, i ne samo on, vjerojatno nikada ne bi stigao na ‘put misli’, a mi dodajemo: i marksističkog mišljenja.”
— Agon Hamza, iz predgovora
Mnogi od onih koji danas tvrde da je marksizam staromodan to mogu reći samo zato što se prave da ignoriraju pitanja koja postavlja Althusser
— Étienne Balibar
Etika je danas jedno od najživljih područja suvremene filozofije, a doživljava svoju renesansu i u medicini, poslovanju, politici. Živimo u doba poslije Holokausta ali etnička čišćenja i genocid ne prestaju. Relativizam samo što nije zauzeo mjesto osobne odgovornosti - ali kako stoje stvari kad treba snositi posljedice vlastitih odluka? Je li "identitet" posljednja obrana nacionalizma i drugih fundamentalizama? Što znače "prava", vlastiti interes i građanska dužnost dok smo obasuti instant-nformacijama, pritisnuti slobodnim tržištem a na nas vrebaju ekološke katastrofe? Gdje postaviti granice kad je riječ o znanstvenim istraživanjima, genetičkom inženjeringu, pravima životinja, eutanaziji i građanskom neposluhu? Etika za početnike suočava se s tim i drugim teškim etičkim dilemama i tjeskobama ljudske egzistencije. Pritom prati put moralnih argumenata od najvećih mislilaca, Sokrata, Platona, Aristotela, Hobbesa, Kanta i drugih, do suvremenih postmodemističkih kritičara.
Candide je slavni filozofski roman još slavnijeg francuskog književnika i filozofa Voltairea.
Često ne znamo odgovoriti na pitanje koje to umjetničke vrijednosti treba imati jedno djelo da bi, kroz stoljeća, ostalo među najpopularnijima u svom žanru.
Candide nam itekako pomaže u traženju rješenja.
Jedan od najslavljenijih romana svih vremena donosi neponovljivu mješavinu ozbiljnosti i humora.
Pripovijedajući o pustolovinama svojih junaka – a one gotovo da obuhvaćaju sav svijet – uspijeva zabaviti svojega čitatelja, ali ga ujedno i poučava.
Napisan u XVIII. stoljeću, Candide se odlučno suprotstavlja lakomislenom optimizmu svojega doba.
I to tako što polazi od pretpostavke da nas jedino nezadovoljstvo onime što nas okružuje nuka na koristan rad. Uvijek prepoznatljivo, uvijek prihvaćeno, i kao nada i kao savjet.
“– Svi se događaji nadovezuju jedan na drugi u najboljemu od mogućih svjetova; jer, napokon, da niste zbog ljubavi prema gospođici Kunegundi bili iz krasnoga zamka istjerani snažnim udarcima noge u stražnjicu, da niste dospjeli pred Inkviziciju, da niste propješačili Ameriku, da niste barunu zadali onako pošten udarac mačem, da niste izgubili sve ovce iz dobre zemlje Eldorada, ne biste sada ovdje jeli kandirane cedrate i pistacije.
– Dobro rečeno – odgovori Candide – no nama valja obrađivati svoj vrt.”
O AUTORU:
Voltaire ili pravim imenom François Marie Arouet (1694. – 778.) je bio francuski književnik, povjesničar i filozof te središnja figura prosvjetiteljstva u Francuskoj.
Bio je pripadnik francuskog kruga enciklopedista, uz Diderota, D’Alemberta i drugih.
Kao filozof je primarno popularizator filozofske misli i kritičar vjerskog fanatizma.
U filozofiji spoznaje razvija postulate engleskog empirizma, a bitniji doprinos daje filozofiji povijesti.
Njegov roman Candide, pisan u sarkastičnom i parodijskom tonu, kritika je Leibnizove filozofije optimizma
MISLIM, DAKLE JESAM
Riječ je o „hrestomatiji“ namijenjenoj prvenstveno učenicima srednjih škola jer biografije filozofa i pregled filozofskih pravaca obuhvaćaju srednjoškolski obrazovni curriculum filozofije.
Ako se stablo sruši u šumi dok u njoj nema nikoga, čuje li se pritom ikakav zvuk? Jesu li granice vašeg jezika, granice vašeg svijeta? Vrijedi li išta neistražen život?
Ne samo što rasvjetljava ova i mnoga druga pitanja, knjiga Mislim, dakle jesam objašnjava kako je filozofija počela te objašnjava temeljne misli filozofa koji su je koristili na genijalan način. Knjiga Mislim, dakle jesam upoznat će vas s životnim putovima velikih filozofa, od ranih Grka do suvremenih velikana filozofske misli, a predočit će vam i pregled svih važnijih filozofskih pravaca i pokreta u kratkom pregledu –izama i –ologija, od atomizma, preko epistemologije i ontologije do utilitarizma. Poznavanje filozofske misli kroz stoljeća omogućit će vam da drukčije gledate na svijet oko sebe. Mislim, dakle jesam jedinstveni je leksikon filozofske misli kroz stoljeća.
„Čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu, da jesu, a onih koje nisu, da nisu.“ – Protagora
„Ja želim spoznati Boga i dušu. Zar ništa više? Savršeno ništa više.“ – Augustin
„Dvije stvari ispunjaju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopoštovanjem što se više i ustrajnije razmišljanje bavi njima: Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“ – Immanuel Kant
One među vama, gospodo moja, koji još ne poznaju filozofiju, mogao bih možda sada zamoliti za to, da ovome predavanju o svjetskoj povijesti pristupe s vjerom u um, sa željom, sa žeđu za njegovom spoznajom.
Na svaki je pak način želja za umnim uviđanjem, za spoznajom ono što bi se moralo pretpostaviti kao subjektivna potreba kod studija znanosti, a ne želja samo za sakupljanjem znanja.
Ako se naime za svjetsku povijest već ne donosi sa sobom misao, spoznaja uma, onda bi trebalo imati bar čvrstu, nesavladivu vjeru, da u njoj vlada um, pa i tu vjeru, da svijet inteligencije i samosvjesnog htijenja nije prepušten slučaju, nego da se mora pokazati u svjetlu ideje, koja zna za sebe.U stvari ja takvu vjeru ne treba da unaprijed zahtjevam.
Što sam do sada rekao i što ću još reći ne treba – ni u pogledu naše znanosti – uzeti samo kao pretpostavku, nego kao pregled cjeline, kao rezultat razmatranja koje treba da napravimo, rezultat koji je meni poznat jer već poznajem cjelinu.
Tek iz samoga razmatranja svjetske povijesti ima dakle proizaći da je zbivanje u njoj bilo umno, da je ona bila umni, nužni tok svjetskoga duha, duha kojega je narav doduše uvijek jedna te ista, ali koji u svjetskome bitku eksplicira tu svoju jednu narav. Kao što je rečeno, to mora biti rezultat povijesti.
Georg Wilhelm Friedrich Hegel, 1822.
Knjigu je preveo: Viktor D. Sonnenfeld
