Starosjedilački se narodi služe jezikom i znanjem da bi povezali pojedince i zajednice i u tome uspijevaju jer su duboko usađeni u mjesto. Priroda nam treba govoriti, složeni skup slika i mitova o zajednici čovjeka i zemlje treba nas poučiti, i tek kada se oblikuje potrebni model zdravlja pojedinca i zajednice, narodi „razvijenih“ zemalja moći će „pribaviti slike“ koje su im potrebne za uspostavljanje međusobnih veza i veza sa zemljom. Iz tog iskustva treba izrasti i to iskustvo treba oblikovati poseban kulturni jezik, tako da i ljudsko djelovanje i priroda budu zajednički odgovorni za izgradnju svijeta, za izgradnju zbilje bioregionalnog, lokalnog i autentičnog „ja“ i zajednice. Upravo taj dualni proces proizvest će istinsko znanje – „rezultat duboke i trajne komunikacije između ljudi i svijeta čiji su oni građani, a koji nije samo ljudski“.
„Teško je razumjeti zašto zapadni narodi misle da su tako pametni. Svaka budala može tretirati živo biće kao da je stroj i uspostaviti uvjete u kojima on treba vršiti određene funkcije – potrebno je samo primijeniti dovoljno sirove snage. Rezultat primjene sirove snage je ropstvo.“
John Blewitt studirao je političke znanosti, povijest i sociologiju na Sveučilištu Aberystwyth; filmologiju na Politehničkom učilištu Central London; te edukologiju na sveučilištima Greenwich i Huddersfield.
Ovo je prva knjiga u Hrvatskoj koja se bavi pitanjem političke participacije u odnosu na medijsku upotrebu i društvenu stratifikaciju publika; u Hrvatskoj je područje medijskih publika izrazito pod-reprezentirano u znanstvenoj literaturi. Važnost ove knjige je također u uvođenju suvremene i inovativne teme odnosa medijske upotrebe i političke participacije i u hrvatsku političku znanost, sociologiju i medijske i komunikacijske studije. Pitanje je, naime, u svjetskim razmjerima, koja je budućnost demokracije u razvijenim društvima u kojima se smanjuje interes publika/građana za sudjelovanje u politici a također i za informativni program.
Zrinjka Peruško
Vrijedi spomenuti gotovo zaboravljeni intervju koji je Althusser dao talijanskoj televiziji RAI 1980. Govoreći o svom intelektualnom razvoju, rekao je u kameru da je postao “komunist jer je katolik”: Nisam ja promijenio vjeru, utvrdio sam da je … moguće da duboko u sebi ostanem kršćanin, da ne idem u crkvu; što crkva danas znači, što predstavlja? Danas više ne tražite da ljudi idu u crkvu, zar ne? Ja ostajem katolik, to jest univerzalist, internacionalist, zar ne? Mislim da u komunističkoj partiji ima mnogo adekvatnijih sredstava za realiziranje univerzalnog bratstva.
Althusser zapravo ovdje kazuje da je prema njegovu uvjerenju komunizam kršćanstvo koje se realizira drugim sredstvima. Upravo to je ključna točka budući da postavlja određene filozofske i političke implikacije koje ne možemo ovdje dalje razmatrati zbog prirode i strukture ovog uvoda. Ali ih vrijedi nabrojiti: Althusserovo kršćanstvo tjera nas na (ponovno) razmišljanje o materijalizmu, partijskom obliku politike, univerzalizmu, klasama-bez-identiteta, dualizmu vjerovanja odvojenog od vjere (karakteristika ateističke borbe) nasuprot sasvim osobnoj vjeri bez vjerovanja, što doliči fundamentalizmu, itd. No, čak je i važniji aspekt Althusserovog kršćanskog djela i stava, kako naglašava Stanislas Breton, uvjerenje da “bez svojeg katoličkog obrazovanja u vrijeme mladosti Althusser, i ne samo on, vjerojatno nikada ne bi stigao na ‘put misli’, a mi dodajemo: i marksističkog mišljenja.”
— Agon Hamza, iz predgovora
Mnogi od onih koji danas tvrde da je marksizam staromodan to mogu reći samo zato što se prave da ignoriraju pitanja koja postavlja Althusser
— Étienne Balibar
IŠČEZLA HRVATSKA
Sjećate li se popularnog Žućka – žutog tramvaja koji je vozio dubrovačkim ulicama? Jeste li zalazili u „Kulušić“ u vrijeme kad su ga posjećivali najpopularniji jugoslavenski bendovi? Jeste li ikad dobili dar za Dan dječje radosti? Jeste li čekali u redu za trajekt „Bodulka“? Kad ste zadnji put na izlet u Samobor putovali vlakom? Koju vam je ocjenu zaključila učiteljica „Domaćinstva“? Koju ste emisiju najviše voljeli gledati na programu Z3? Sjećate li se dramatičnoga prijelaza preko pontonskoga mosta na Novskom ždrilu? Imate li ploče s Opatijskog festivala? Jeste li ikad boravili u Kardeljevu? Ili možda u Aleksandrovu? Jeste li se sudarali automobilima u lunaparku u Draškovićevoj ulici u Zagrebu? Je li doista ljetovanje u hotelskom kompleksu „Haludovo“ bilo nešto neviđeno u Hrvatskoj? Kakva je bila vožnja riječkim i splitskim trolejbusima?
Svega toga, nažalost, više nema. Iako su na mnogim mjestima ostali tužni i devastirani prizori objekata koji više nemaju svoju prvotnu namjenu, u našim su srcima ostale lijepe uspomene na neka prošla vremena u kojima smo dijelili sudbinu s glavnim junacima ove knjige. Njih je zaista mnogo, a da je prostora bilo više, bilo bi ih još. Zanimljivim tekstovima objedinio ih je autor, povjesničar Tomislav Matić, koji je u potrazi za iščezlim predmetima, običajima i pojavama zašao još dublje u prošlost. Neke od stotinu priča, koliko ih je nakraju uvršteno u ovu knjigu, stare su više stoljeća, čak i tisućljeća, a nekima smo i mi sami bili svjedoci.
Postoji posebna čarolija u opstanku ljudskih predmeta iz prošlosti. Komad nakita, šalica, mač ili sandala koja je, često posve slučajno, preživjela opću plimu zaborava, kao da donekle premošćuje jaz godina koji nas dijeli od svijeta naših predaka – bilo da su stanovnici drevnog Egipta ili Rimskog Carstva, Azteci iz Meksika ili japanski samuraji. Zbirka takvih predmeta može zorno predstavljati davno izgubljenu civilizaciju, njezin svakodnevan život, umjetnost i kulturu, načine ratovanja i trgovanja, rituale i vjerovanja.
Brojni su predmeti do nas došli iz antičkih vremena preko rituala povezanih sa smrću. Naše znanje o drevnim Egipćanima, na primjer, bilo bi mnogo lošije da nisu običavali s mrtvima pokapati osobne stvari. Prekrasni ukrasi i opremanje palača i mjesta štovanja još su jedan bogat izvor sačuvanih predmeta. Također moramo biti zahvalni na želji ljudi da zabilježe važne događaje svoga vremena, što nam je dalo Trajanov stup u Rimu i normansku tapiseriju iz Bayeuxa. Neki su predmeti načinjeni za slavljenje junaka ili bogova, poput kipova u antičkoj Grčkoj i Rimu.
Skupljeni u ovoj knjizi, predmeti iz svih razdoblja stvaraju dojmljivu, sveobuhvatnu sliku ljudske povijesti i njezina razvoja od kamenog oruđa do svemirskih letova. Također nas vode na putovanje kroza sve faze ljudske pustolovine koje oduzima dah.
„Jedna od najljepših knjiga koje sam uredio zahvaljujući čak tisuću predmeta koji pripadaju brojnim civilizacijama diljem svijeta“, izjavio je urednik knjige Vid Jakša Opačić.
Knjigu je s engleskog jezika prevela Marija Perišić.
Je li pravednost ideal koji nam zauvijek ostaje izvan domašaja, ili nešto prema čemu se zaista možemo voditi u praktičnom odlučivanju i tako si unaprijediti život? U ovoj glasovitoj knjizi Amartya Sen donosi alternativni pristup glavnoj struji teorija pravednosti.
Sen piše s istančanom mudrošću i duhom, osjećajem za povijest i blagim kozmopolitstvom… uvjerenje da je ekonomistima i filozofima posao popravljati svijet pršti s umalo svake stranice. Economist
Najvažniji doprinos ovoj temi od Teorije pravednosti Johna Rawlsa. – Hilary Putnam, Sveučilište Harvard Sen, Amartya Kumar, indijski ekonomist (Santiniketan, 3. XI. 1933). Profesor ekonomije na sveučilištima u Delhiju, Londonu, Oxfordu i Cambridgeu (SAD). Bio je ravnatelj britanskog Trinity Collegea u Cambridgeu. Područje su mu rada ekonomski rast i razvoj, teorija blagostanja. Istražuje probleme kolektivne racionalnosti. Razvio je metode i tehnike mjerenja ekonomskih pojava, osobito realnoga dohotka, nejednakosti, siromaštva i nezaposlenosti. Pridonio razumijevanju analitičkih osnova racionalnog izbora i ponašanja. Osobit je doprinos dao i u promišljanjima problema nejednakosti, prokazujući kako se unatoč tome što postoji vrijednosno neslaganje različitih teorija nejednakosti, one ipak slažu u svom zahtjevu za jednakošću. Godine 1998. dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju zbog doprinosa ekonomiji blagostanja i socijalnog izbora te zbog svojega proučavanja problema siromaštva. Glavna djela: Kolektivni izbor i društveno blagostanje (Collective Choice and Social Welfare, 1970),
O ekonomskoj nejednakosti (On Economic Inequality, 1973), Zaposlenost, tehnologija i razvoj (Employment, Technology and Development, 1975), Izvori, vrijednosti i razvoj (Resources, Values and Development, 1984), Razvoj kao sloboda (Development as Freedom, 2000), Identitet i nasilje (Identity and Violence, 2006), Ideja pravednosti (Idea of Justice, 2009). (Hrv. enciklopedija)
Velikani povijesti donosi niz biografija velikih historijskih ličnosti koje stoje u pozadini znanstvenih i tehničkih dostignuća te umjetničkih djela koja danas predstavljaju općekulturno dobro.
Osvrnemo li se na nekoliko hiljada godina dugu historiju, kulturni razvoj i tehničke pronalaske do kojih je čovječanstvo stiglo, vidjet ćemo da u pozadini svih tih pronalazaka i dostignuća stoje ljudi. I upravo je tim ljudima posvećena knjiga Velikani povijesti.
Na gotovo 400 stranica predstavljene su značajne ličnosti iz svih područja ljudskoga znanja i djelovanja (npr. historija i politika, filozofija, književnost, muzika, religija, velika otkrića, prirodne nauke i veliki pronalasci). Iz njihovih portreta saznajemo pojedinosti iz života, ali i današnje značenje njihova rada i otkrića.
