Smrt Smail-age Čengića epski je spjev Ivana Mažuranića koji se sastoji od 1134 stiha. Djelo je podijeljeno na pet pjevanja, a svako pjevanje ima podnaslov. Prvo pjevanje je Agovanje, drugo pjevanje je Noćnik, treće je Četa, četvrto Harač koje je najduže, s 623 stiha i posljednje pjevanje je Kob, najkraće, s 34 stiha. U djelu se povremeno pojavljuje rima, a napisano je štokavskim epskim osmercem i desetercom.
Boj se onoga tko je viko
Bez golema mrijet jada!
Snagom svoje pjesničke riječi, koja predstavlja uspjesnu sintezu jezičnog bogatstva starijih dubrovačkih pjesnika i jednostavne ljepote narodne pjesme, Mažuranićevo djelo nadraslo je svoju početnu inspiraciju postavši potresna slika krvave povijesti južnih Slavena. Korakom, po putu na kojem nikada neće slomiti nogu.
SAVREMENA KNJIGA NA STAROM BOSANSKOM PISMU – BOSANČICI
Knjiga o životu, ljubavi, nadi, propuštenim prilikama, melanholiji, radosti, srednjovjekovnoj Bosni i njenim ljudima….ispričana kroz epitafe u prvom licu jednine pokojnika koji nakon višestoljetnog ležanja ponovno progovaraju iz autorove fikcije ili njegovog istinskog svjedočenja.
Mozda upravo oni leže pod kamenim vječnim kućama rasutim ili utonulim u bosansku zemlju koju smo naslijedili
Epitafi bosanskih duša knjiga je o životu, ljubavi, nadi, propuštenim prilikama, melanholiji, radosti, srednjovjekovnoj Bosni i njenim ljudima….ispričana kroz epitafe u prvom licu jednine pokojnika koji nakon višestoljetnog ležanja ponovno progovaraju iz autorove fikcije ili njegovog istinskog svjedočenja.
Mozda upravo oni leže pod kamenim vječnim kućama rasutim ili utonulim u bosansku zemlju koju smo naslijedili.
Epitafe bosanskih duša zapisao Nenad Azizin Tanović. https://youtu.be/uC4IX9Z1e6g
Ja sam proša sito i rešeto,
ovaj grdni svijet ispitao,
otrovi mu čašu iskapio,
poznao se s grkijem životom.
Sve što biva i što može biti,
meni ništa nije nepoznato;
što god dođe ja sam mu naredan.
Zla pod nebom što su svakolika
čovjeku su prćija na zemlju.
Gorski vijenac, jedno od najznačajnijih dela srpske književnosti, istoričesko sobitije kroz čije se stihove prostire ideja o nepokorenoj Crnoj Gori, poslednjem utočištu slobode, čija je sudbina da kao izviiskra raspali plamen borbe za oslobođenje od Turaka, nastao je iz pera poete, državnika, duhovnika, mislioca Petra II Petrovića Njegoša.
U ovom delu neprolazne vrednosti Njegoš je iskoristio epizodu iz prošlosti kako bi opevao ključne istorijske događaje s kraja XVII veka, prikazao herojsko poimanje života i moralna načela patrijarhalnog čoveka, opisao ondašnje prilike na geopolitičkoj sceni i svakodnevicu tadašnjeg stanovništva, to jest njegove običaje, kulturu, verovanja i tradiciju.
Petar II Petrović Njegoš napisao je izuzetnu tvorevinu, u koju se, prema rečima istoričara književnosti Jovana Deretića „sleglo svekoliko iskustvo, istorijsko, filosofsko i poetsko, čitavih epoha u životu pojedinih razdoblja i civilizacija“.
Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!
Ako sablju poljubiš krvavu
i zaploviš u noćne valove,
sljeduje ti prahu svetkovanje.
Poezija prvog dobitnika nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama Hrvoja Marka Peruzovića, inače slikara, skupljena u ovoj pozamašnoj, a s obzirom na autorovu plodnost opet tananoj zbirci, pokazuje da čista, dobra, stara poezija itekako živi i u novim medijima i vremenima i da autor nikako nije webizodist naše književne scene. Peruzović piše običnim vokabularom o svojoj svakodnevici, o svakodnevici kompleksnog čovjeka: pjesnika, slikara, prijatelja, poštovatelja, promatrača, vjernika…
Njegovi stihovi su nešto kao umjetnička dnevnica i dnevnik kojima se slavi intenzitet življenja. U poeziju je osim širom otvorenih čula nenametljivo ugrađeno iskustvo i naobrazba, a ovaj put od autorovih favoritesa ističemo Zvonimira Baloga i Ivana Slamniga. Dominantan ton je ležeran, najčešće u stihovima kojima se prozi bliski zapisi ritmiziraju, pa se u njima sretno spajaju razgovjetnost i iznenađenje-očuđenje, najčešće dano kroz jezičnu igru i poentu. K tomu Peruzović voli kombinirati humor i lucidnost, a voli se dotaći i paradoksa.
On je ludist koji se ne ludira, nego je naprosto takav, aforističar sa zrelom ironijskom distancom bez koje su aforizmi nepodnošljivi. Zbirka "Nekoga moramo voljeti (kako na webu tako i na zemlji)", siguran sam, trajat će dugo i na webu i na zemlji, jer poezija živi samo i jedino u svojim čitateljima, a ovaj naslov bi zbog svoje izravnosti i jednostavnosti pisanja o složenom mogao postati mali poetski bestseler.
Kruno Lokotar
