DOBRI DUH ZAGREBA

Nakon što je 1976. godine objavio Dobri duh Zagreba i time se blago odmaknuo od poetike svojih prvih naslova, Pavao Pavličić će, u očima šire publike pa i pod perima površnijih književnih kritičara,sve do danas ostati prepoznatljiv kao pisac kriminalističkih romana. Iako je u njegovu bogatom opusu samo desetak žanrovski čistih krimića, djelići istražiteljske atmosfere prepoznaju se i u brojnim mu drugim naslovima. Među njima je i Večernji akt, prvi put objavljen 1981. i nagrađen Ninovom nagradom. Riječ je o romanu koji čitateljima vrlo jasno, daleko preciznije od razvikanih teorija, pojašnjava logiku postmodernističkog romana. Priča, u čijem je središtu genijalni falsifikator Mihovil, proziva književnost i umjetnost našeg vremena. Osvrće se i na društvo koje je spremno koordinate povijesti prilagođavati svojim potrebama. Nadasve, roman je to i o umjetniku čija je sudbina određena njegovim talentom. Jer, glavni se lik u danima u kojima ne slika, ne falsificira, ne oponaša, ne kopira, jednostavno razbolijeva. Duboka pitanja o originalu i falsifikatu, o visokoj i niskoj književnosti, o odnosu autora i urednika, autora i primatelja, o granicama dobra i zla, utkana su u priču koja lakoćom slijedi lakoću Pavličićeva pripovijedanja i lakoću autorove nenametljive pozicije na hrvatskoj književnoj sceni. Novom izdanju Večernjeg akta pridružujemo priču Ugovor s Viragom – nagrađenu godine 2014. – 1. nagradom na natječaju Večernjeg lista. Zasnovana na faustovskom motivu i motivu falsifikata, bliska je Večernjem aktu. O autoru: Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu i srednju školu, a nakon toga uputio se u Zagreb kako bi započeo studij na Filozofskom fakultetu, gdje je 1969. godine uspio diplomirati komparativnu književnost i talijanski jezik. Doktorirao je 1974. godine tezom iz područja metrike. Svoju karijeru kao jedan od najpoznatijih književnika malo novije generacije započeo je kao novelist kada je objavio velik broj pripovijetki gdje možemo ubrojiti njih nekoliko, a to su: “Vilinski vatrogasci”, “Dobri duh Zagreba”, “Slobodni pad”, “Vodič po Vukovaru”, “Prolazna soba”. Naravno tu je još veliki broj pripovijetki koje nismo sve naveli, ali možete zamisliti kako se radi o zaista bogatom stvaranju i prije svega naslijeđu.

Novi roman Pavla Pavličića “Tajno ime” briljantan je krimić u kome autor kroz napetu kriminalističku priču govori o fenomenima današnjice: maloljetničkom nasilju i odnosu danas uglednih građana, gospodarstvenika i kulturnjaka, prema vlastitoj prošlosti. Jedan će pretučeni mladić za nekoliko dana umrijeti u bolnici, a jednog će starijeg čovjeka netko ubiti na klupi, u parku. Iako će Remetin i njegov prijatelj, policijski istražitelj Šoštar vrludati istragama čas jednog čas drugoga zločina, veza između ovih nedjela postajat će sve očitija. A onda će se zločini zaredati i trebat će predvidjeti tko će bitisljedeće žrtve. Neko od uglednih građana? Ili istražitelji sami? Tako novinar dobiva priliku da – pomažući svome prijatelju, policijskom istražitelju Vladi Šoštaru – stekne uvid u niz društvenih fenomena s kojima se prije nije susretao, te da spozna kako davna prošlost koja povezuje likove u priči nipošto nije mrtva, nego još uvijek djeluje.

Kronika provincijskog kazališta, 24. Pavličićev roman po redu, prvi je put objavljen 2002. godine. Usmeno itekako hvaljen, ostao je kritički neopisan. U središtu je život Varošanina Antuna Lipovca, rođenog na Antunovo, 1895. Njegova bolnim nepoznanicama nakrcana biografija, baš kao i biografije njegovih potomaka, ne može se odvojiti od posljedica što su ih za sobom ostavile velike povijesne vođe. Autor, uz priču o jednom stoljeću hrvatske povijesti, veže kroniku kazališta. Kazalište je, s pravom, provincijsko. U provinciji se o velikoj povijesti govori kroz živote malih ljudi. U njoj je sva životna sila usmjerena na obitelj. Kazalište u provinciji – za razliku od velikih gradskih, narodnih – otvoreno je i za školske priredbe, i za političke skupove, i za susrete folklornih skupina i amaterskih družina… Provincijsko kazalište može čak i svom domaru Antunu ponuditi prebivališnu adresu. Kronika provincijskog kazališta, pažljivim čitanjem, proširuje korpus suvremenih hrvatskih romana kojima pridružujemo odrednicu romani o povijesti. I prikazuju Pavličića u još jednom, složenijem i slojevitijem, svjetlu. Velika tema u spoju s pripovjednom lakoćom, i neizbježnim potragama i nerazjašnjenim odnosima, Pavličićeva je osobna iskaznica. Uz jedan od najboljih naših romana ovoga stoljeća donosimo i autorovu – široj publici gotovo nepoznatu – dramu Kazališni život koja je pod naslovom Kazališni život ili smrt, u režiji Želimira Oreškovića, premijerno – 1981. – izvedena na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. O autoru: Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu i srednju školu, a nakon toga uputio se u Zagreb kako bi započeo studij na Filozofskom fakultetu, gdje je 1969. godine uspio diplomirati komparativnu književnost i talijanski jezik. Doktorirao je 1974. godine tezom iz područja metrike.Svoju karijeru kao jedan od najpoznatijih književnika malo novije generacije započeo je kao novelist kada je objavio velik broj pripovijetki gdje možemo ubrojiti njih nekoliko, a to su: “Vilinski vatrogasci”, “Dobri duh Zagreba”, “Slobodni pad”, “Vodič po Vukovaru”, “Prolazna soba”. Naravno tu je još veliki broj pripovijetki koje nismo sve naveli, ali možete zamisliti kako se radi o zaista bogatom stvaranju i prije svega naslijeđu.