Goranu Tribusonu nisu potrebni veliki realistički opisi da bi čitatelje uvukao u prostor na čijoj pozornici žive likovi vrijedni priče.

Oni su posebno vezani za mjesto kojim se kreću. Ako su iz njega i otišli – jer su ih odveli, ili su se samo nakratko ponadali – oni će se njemu vratiti. U ovom slučaju Plinari, ni po čemu lijepoj, ali ipak njihovoj. Lakoćom pripovijedanja i složenošću onoga o čemu govori, Tribuson u Kući u kojoj stanuje vrag tematizira i vrijeme nove neimaštine, suludih dosjetki na putu prema zaradi, kamatarenja, ljubomora, osveta, štrajkova, ubojstava.

Na Plinari su svi protivnici i prijatelji jer je granica između ta dva srodstva vrlo neprimjetna. Primajući njihove priče, čitatelj širi granice zamišljene Plinare i pri tome, što je nadasve važno, ne osjeća mučninu.

On samom sebi iznova potvrđuje sud o veličini pisca koji u romanu, redovito i neovisno o broju ispisanih stranica, uspijeva donijeti mnoštvo isprepletenih biografija, situiranih u pripadajući im prostor i trenutak.

I sada to čini nenametljivo, bez sugeriranog realizma i s humorom kojim se svaka nelagoda uspijeva otopiti.