Ponekad nastojimo preživjeti i sačuvati sebe na posve neočekivane načine. Đana, glavna junakinja “Sobe na dnu mora”, pokušat će se spasiti bijegom na prekooceanski brod koji krstari Karibima. Puna čežnje za slobodom i putovanjima, postat će pomoćnica konobara i zeteći se u neljudskom okruženju u kojem gigantska američka kompanija iskorištava ljude koji dolaze iz nerazvijenih ili ratom unesrećenih zemalja.

Iako je u radu na brodu vidjela spas, sad se i tamo mora spašavati, a to radi pišući pisma Tei, prijateljici koja je u svojim mladenačkim danima izvršila samoubojstvo. Tea nije uspjela preživjeti neprijateljski nastrojen svijet, a Đana radi sve da bi preživjela. U okrutnoj mašineriji najgore verzije kapitalizma u kojoj je jedina vrijednost novac, Đana u pismima Tei spašava svoju krhkost, emotivnost, senzibilnost, kreativnost, ljudskost – sve ono što je dijelila s Teom dok su prijevremeno odrastale u ratom pogođenim Vodicama, po skloništima, po granatiranim plažama i praznim srpskim vikendicama.

Jedino u sjećanjima na odnos s Teom Đana pronalazi ljepotu za koju se može grčevito uhvatiti. U svojim pismima rekonstruira izmišljene riječi Teinog Rječnika neoriječenih sadržaja koji svijet naslućuje jezikom poezije, ignorirajući oštre rubove neželjenih iskustava. No pisma upućena prijateljici koje više nema možda ipak ne završavaju u iluziji odnosa koji je toliko snažan da nadilazi smrt, nego puno bliže.

Tomica Šćavina u “Sobi na dnu mora” ispisuje književnost koja koketira s poezijom i filozofijom, ali sadrži i mnoge odgovore na pitanja koja smo sebi postavljali nastojeći zadržati kurs na pučini vlastitog života.