UMEĆE LJUBAVI TP

POZDRAV S LINIJE OPASNE ZONE! Upustite se u avanturu sa svojom piratskom posadom u ovoj brzoj kooperativnoj kartaškoj igri! Izaberite svoje ostrvo, savladajte izazove i pobijedite svaku kartu iz špila Avanture kako biste pobijedili… i to za samo pet minuta! Nema čekanja na red: utrkujte se protiv vremena zajedno sa svojom posadom u stvarnom vremenu, povezujući simbole na brodu Going Merry. Sadržaj pakovanja: 1 tabla za igru u obliku broda Going Merry, 6 karata likova, 150 karata igrača, 42 karte Avanture, 40 karata Izazova. Uzrast: 8+. Broj igrača: 2–6. Trajanje partije: 5 minuta.

U trenutku kada je Bek Sehi započela bilježiti svoje razgovore kod psihijatra, njena namjera bila je isključivo da kreira lični putokaz za vlastiti oporavak. Ni u najluđim snovima nije pretpostavljala da će njena unutrašnja previranja odjeknuti kod tolikog broja ljudi, posebno među mlađom generacijom. Njeno djelo „Ne živi mi se, ali mi se jede takpoki“ preraslo je u globalni hit, okupivši krug čitalaca koji se duboko poistovjećuju s temama depresije i anksioznosti opisanim na krajnje intiman način. Već na uvodnim stranicama nastavka autorica upozorava da bi tekst mogao izazvati uznemirenost, zbog čega savjetuje čitaoce da naprave pauzu i osvijeste da su to tuđa iskustva koja ne treba miješati s vlastitim emocijama. Ova knjiga zapravo je hronika njene neprestane borbe s distimijom i svojevrsni zapisnik terapijskih sesija koji ne nudi instant odgovore, već ogoljenu stvarnost svakodnevice s hroničnom, blagom tugom. Riječ je o svojevrsnom apelu za saosjećajnost – kako prema samoj autorici, tako i, prije svega, prema vlastitom biću. „Od srca… Namjera spisateljice da normalizuje razgovor o mentalnim bolestima zaista je zadivljujuća.“ – Publishers Weekly. „Iskreno i autentično do samog kraja… Iskren put samospoznaje koji će dirnuti mlade.“ – Library Journal. „Dokaz o tome kako terapija, korak po korak, donosi dugotrajno iscjeljenje.“ – BuzzFeed. O autorici: Bek Sehi rođena je 1990. godine. Studirala je kreativno pisanje na univerzitetu, a zatim je pet godina radila u izdavačkoj kući. Tokom deset godina išla je na psihijatrijsku terapiju zbog distimije (hronične blage depresije), koja je postala tema njenih eseja, a potom i prvog i drugog dijela knjige „Ne živi mi se, ali mi se i dalje jede takpoki“. Preminula je u svojoj 35. godini života, ali je uprkos različitim jezicima i kulturama uspjela prenijeti činjenicu da je osjećaj „ranjenog srca“ svuda isti. Svojim knjigama, u kojima je čitaocima dala pristup svojim najdubljim mislima i osjećanjima, željela je cijelom svijetu prenijeti jednu važnu poruku – potrebno je mnogo hrabrosti reći nekome: „Nisam dobro.“