VEČERNJI AKT-IZABRANA DJELA

Vito Galović asistent je na Studiju novinarstva. Njegov šef i životni uzor Milan Klobučar bio je jedan od studentskih vođa 1971., ali se nakon 1990. nije vratio u politiku. Njih dvojica prate dokumentarnu seriju što je upravo krenula na nekoj od privatnih televizija. Serija se zove Zaboravljene sedamdesete i u njoj se emitiraju posve nepoznati materijali, najprije o studentskom štrajku, o političkim procesima kao i o cijelom nizu drugih događaja iz toga desetljeća. Serija će izazvati priličnu uzbunu u javnosti, jer će se na snimkama mnogi ljudi prepoznati, a i mnogi događaji prikazati u posve novom svjetlu. Osobito će se uznemiriti profesor Klobučar, jer se njegov lik vidi u svakom nastavku serije, i to u posve drugačijoj ulozi od one po kojoj je on inače poznat u javnosti i njegova uloga u povijesnim događajima odjednom će početi otkrivati svoje naličje. Trajanovo pravilo novi je triler Pavla Pavličića koji svoje polazište nalazi u događajima iz 1971. godine čije se posljedice u životima sudionika osjećaju i danas. Pun preokreta i napete priče ovaj roman još jednom dokazuje Pavličićevo vodeće mjesto među autorima ovoga žanra u hrvatskoj književnosti.

Kronika provincijskog kazališta, 24. Pavličićev roman po redu, prvi je put objavljen 2002. godine. Usmeno itekako hvaljen, ostao je kritički neopisan. U središtu je život Varošanina Antuna Lipovca, rođenog na Antunovo, 1895. Njegova bolnim nepoznanicama nakrcana biografija, baš kao i biografije njegovih potomaka, ne može se odvojiti od posljedica što su ih za sobom ostavile velike povijesne vođe. Autor, uz priču o jednom stoljeću hrvatske povijesti, veže kroniku kazališta. Kazalište je, s pravom, provincijsko. U provinciji se o velikoj povijesti govori kroz živote malih ljudi. U njoj je sva životna sila usmjerena na obitelj. Kazalište u provinciji – za razliku od velikih gradskih, narodnih – otvoreno je i za školske priredbe, i za političke skupove, i za susrete folklornih skupina i amaterskih družina… Provincijsko kazalište može čak i svom domaru Antunu ponuditi prebivališnu adresu. Kronika provincijskog kazališta, pažljivim čitanjem, proširuje korpus suvremenih hrvatskih romana kojima pridružujemo odrednicu romani o povijesti. I prikazuju Pavličića u još jednom, složenijem i slojevitijem, svjetlu. Velika tema u spoju s pripovjednom lakoćom, i neizbježnim potragama i nerazjašnjenim odnosima, Pavličićeva je osobna iskaznica. Uz jedan od najboljih naših romana ovoga stoljeća donosimo i autorovu – široj publici gotovo nepoznatu – dramu Kazališni život koja je pod naslovom Kazališni život ili smrt, u režiji Želimira Oreškovića, premijerno – 1981. – izvedena na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. O autoru: Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu i srednju školu, a nakon toga uputio se u Zagreb kako bi započeo studij na Filozofskom fakultetu, gdje je 1969. godine uspio diplomirati komparativnu književnost i talijanski jezik. Doktorirao je 1974. godine tezom iz područja metrike.Svoju karijeru kao jedan od najpoznatijih književnika malo novije generacije započeo je kao novelist kada je objavio velik broj pripovijetki gdje možemo ubrojiti njih nekoliko, a to su: “Vilinski vatrogasci”, “Dobri duh Zagreba”, “Slobodni pad”, “Vodič po Vukovaru”, “Prolazna soba”. Naravno tu je još veliki broj pripovijetki koje nismo sve naveli, ali možete zamisliti kako se radi o zaista bogatom stvaranju i prije svega naslijeđu.