Knjige

SVEČANA POVELJA KRALJA TVRTKA I DUBROVNIKU Žrnovnice, 10. april – Trstivnica, 17. juni 1378. godine Uzdizanje Bosne u rang kraljevstva – krunisanje dotadašnjeg bana Tvrtka I „kraljem Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama“ 26. oktobra 1377. godine jedan je od najvažnijih događaja i datuma u cjelokupnoj historiji Bosne i Hercegovine. Čin kojim je Bosna uzdignuta u rang kraljevstva Svečana povelja kralja Tvrtka I Dubrovniku dokaz je kako je Bosna uzdignuta u red kraljevina, što je bila čast koju moderni čovjek teško može pojmiti. Gornja povelja, koja se u historiografiji često naziva i „svečanom“, predstavlja prvi istup Tvrtka kao kralja te odiše svečanošću i gordošću. Veoma je zanimljivo sagledati historijski kontekst vremena u kojem se ovo krunisanje desilo. Naime, Tvrtko je očito pravilno ocijenio kako vlastite tako i snage susjednih vladara, te izabrao najpovoljniji trenutak. Najmoćniji vladar u okolici je tad bio Ludovik I Veliki, s kojim je Tvrtkova Bosna prolazila niz toplo-hladnih odnosa koji su varirali od prijateljstva do križarskog rata. No, 1377. godine Ludovik očito više nije imao aspiracija prema Bosni, te nije ni protestovao na Tvrtkov čin. Tek nešto kasnije novi ugarski kralj Žigmund, težeći da omalovaži Tvrtka, u jednoj će ga povelji nazvati banom. Srbija, čiju kraljevsku titulu je Tvrtko prisvojio na osnovu krvnih veza preko očeve majke, kćerke kralja Milutina, bila je u stanju gotovo potpunog rasula, bez centralne kraljevske vlasti. Tvrtko je bio u dobrim odnosima s knezom Lazarom Hrebeljanovićem, s kojim je uspio savladati Nikolu Altomanovića, a koji opet nije imao krvno pravo na nemanjićku krunu, pa tako ni s te strane nije naišao na otpor. S druge strane, papinstvo, koje je bilo izvor nemanjićke kraljevske titule, a često u lošim odnosima s Tvrtkom, nije protestiralo jer je upravo ulazilo u najkonfuzniju fazu svoje srednjovjekovne historije – okončanje avinjonskog „ropstva“ i početak Velike zapadne šizme (1378–1417). Svoj je ugled Tvrtko učvrstio i prije krunisanja, ženidbom s Dorotejom, kćerkom bugarskog cara Ivana Šišmana. Bosna među 16 evropskih kraljevstava Pred krunisanje Tvrtka, polovicom 14. stoljeća, „regalna“ slika zapadne i centralne Evrope bila je sljedeća (ovdje su izuzete zemlje koje pripadaju pravoslavnom kršćanstvu): postojalo je jedno carstvo – Sveto rimsko – Sacrum Romanum Imperium – te 15 kraljevstava. Od njih, peterica vladara su bili direktni potomci francuske vladajuće kuće Kapeta, dok je još sedam imalo direktnu mušku liniju nasljeđivanja od neke visoke plemićke kuće iz Francuske. Samo trojica kraljeva – danski, švedski i poljski – bili su nefranačkog porijekla. U takvo društvo su ovim činom ušli Tvrtko I i Bosna. Nedostatak direktnih izvora doveo je do jako mnogo kontroverzi u pogledu gotovo svake pojedinosti ovog krunisanja, počevši od lokacije na kojoj se taj čin obavio, broja krunisanja, pa do ličnosti koronatora. Trenutni stavovi bosanskohercegovačke historiografije, naglašeni u radovima Dubravka Lovrenovića, jesu ti da je krunisanje obavljeno u krunidbenoj crkvi na Milama (što je gotovo pa sigurno zbog očite nemogućnosti da se radi o Mileševu), i to od djeda Crkve bosanske (što je pak mnogo teže dokazivo). Fraza ‘’kraljevstvo mi’’ koju Tvrtko upotrebljava, označava upravo njegovu ličnost, te je ne treba vezati sa teritorijem. Svečani karakter ove povelje naglašen je njezinim dimenzijama (43,5 x 51,6 cm) i ljepotom rukopisa. Za potonje je zaslužan novi glavni pisar Vladoje, koga je doveo iz Srbije s idejom da novu kraljevsku kancelariju uredi prema bizantskim idealima. Vladoje više ne nosi titulu dijaka, kao raniji vladarevi pisari, nego tipično bizantsku titulu logofeta. To je početak bizantinizacije dvorskih titula koju je s krunisanjem Tvrtko započeo. Tako se već u ovoj povelji javlja stavilac, a kasnije protovestijar, čelnik, tepčija, kaznac.   CODEX DIPLOMATICUS REGNI BOSNAE Temeljna historijska zbirka srednjovjekovnih bosanskih povelja, pisama i notarskih zapisa