Sat hrvatskog predstavlja pokušaj literarnih varijacija tema kojima se autor, Zlatko Kramarić, na drugačiji, teorijski način, bavio u prethodnim knjigama Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike i Nostalgija – kratka povijest zaborava.

Autorova želja bila je progovoriti na drugačiji, literaran način o našim opsesivnim temama, od kompleksa jugoslavenstva, preko različitih političkih strategija koje sudjeluju u oblikovanju obvezujućih, ali i alternativnih/obiteljskih nacionalnih narativa, do detalja koji pripadaju jakoj, a još više onih koji pripadaju slaboj povijesti, kao i načina na koji smo ih zapamtili (kako to da se nekih detalja sjećamo više, a neke druge zaboravljamo?). Autor progovara iz pozicije nepouzdanog pripovjedača koji nema monopol nad istinom, a tu obvezujuću poziciju ni ne želi.

Sat hrvatskog rezultat je autorova traumatičnog života u vremenima za koja su neki pjesnici napisali da su bila olovna ili vunena… Autor, za razliku od njih, u tom vremenu nastoji vidjeti i ljepše trenutke, jer i život u nesavršenosti može imati određenog šarma, ljupkosti… Sat hrvatskog pokazuje, međutim, da svaki puta kada se velike teme žele ispričati na ležerniji način, kroz vizuru maloga čovjeka, jednoga od nas, cjelinu neće biti moguće uhvatiti – ona će neprestano izmicati, tako što će se fragmentirati do neprepoznatljivosti.

Sat hrvatskog – svojevrsni ispovjedni monolog o prošlim i sadašnjim „vunenim vremenima“.

Slavni Vjekoslav Hengl i Zlatko Kramarić najdugovječniji su gradonačelnici Osijeka. Unatoč tome, ni jedan ni drugi nisu uspjeli realizirati sve svoje ideje. Jedna od nerealiziranih Kramarićevih ideja bila je revalorizacija nerealiziranih osječkih projekata velikog slovenskog arhitekta Jože Plečnika. Kao i uvijek, ratovi su krivi za sve.

Za razliku od J. Plečnika kojega, usprkos plemenitim namjerama, nije uspio vratiti u „kanonsku memoriju grada“, nešto više sreće imao je s drugim velikim umjetnikom, osječko-hrvatskim slikarem Julijom Kniferom. I tog je umjetnika kraj jednoga rata trajno protjerao iz rodnog grada. No zahvaljujući nesebičnu zalaganju (dakako, i znanju) Zvonka Makovića, dragog prijatelja, Julije Knifer u potpunosti je spašen od (gradskog) zaborava. Da Kramarić ima poseban odnos prema svakoj ideji pamćenja svjedoče njegove knjige. Posebice one pisane u njegovoj „zreloj fazi“, u kojoj dominiraju teme poput nostalgije, traume, zaborava, sjećanja …

I Sat hrvatskog, taj svojevrsni ispovjedni monolog o prošlim i sadašnjim „vunenim vremenima“, uvelike slijedi tu Kramarićevu „zrelu fazu“. Još uvijek živi…

O AUTORU:

Zlatko Kramarić rođen je 5. veljače 1956. godine u Osijeku. Tada nije mogao znati da je davne 1815. godine u tom istom gradu samo dan ranije, 4. veljače, rođen J. J. Strossmayer. U toj je „slučajnosti“ ponekad želio vidjeti i puno „više“, pa je u nekim društvima o sebi pričao kao o „posljednjem hrvatskom političkom sljedniku velikog Strossmayera“. U Osijeku je završio i pučku i srednju školu, slavnu gimnaziju „Braća Ribar“. U međuvremenu došlo je do promjene imena gimnazije, pa je već njegov sin Eugen, sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća, pohađao istu gimnaziju, ali posvema drugoga imena. Za razliku od oca sin je u toj gimnaziji pored latinskog mogao slušati i grčki jezik.

Naime, tijekom studija filozofije i slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Kramarić je iskreno patio što početkom 70-ih godina u Osijeku nije postojala klasična gimnazija, pa mu je jedna od prvih mudrijih odluka kao gradonačelnika bila da se u Osijeku, u sklopu jezične gimnazije, formira barem jedan razred u kojem će se moći slušati i klasični jezici. Budući da nije krio svoje simpatije prema djelovanju isusovaca u Osijeku, smatrao je svojom obvezom pomoći pri osnivanju Isusovačke gimnazije u tom gradu.