GREH NJENE MAME

Romaneskni omaž tragično stradalom srpskom premijeru. Moje pogubljenje bilo je trijumf darvinizma, nužnost evolucije, u kojoj ne pobeđuju najbolji nego najprilagodljiviji nekrofilskoj životnoj sredini. Nije to bila politička borba, bila je to borba za opstanak. Da je moj politički projekat uspio, jedna bi se ljudska podvrsta našla na pragu izumiranja, mislim na podvrstu homo semisapiens serbicus, na takozvane pozemljare, koji vekovima parazitiraju na biološkoj supstanci naroda, koja (narodna biološka supstanca) debelo zaslužuje da pozemljari na njoj parazitiraju, koja štaviše zaslužuje da i ona izumre i koja će – pre ili kasnije – i izumreti. Najnoviji roman s ključem Svetislava Basare još jedna je raskošna karnevalska slika propadanja Srbije, a zapravo oštra satira o atentatu na Zorana Đinđića i posljedicama vladavine njegovih političkih nasljednika i baštinika njegovih demokratskih nazora. Duhovita je koliko i gorka vizija današnje Srbije koju s one strane groba gleda sam bivši premijer: poput nadvojvode Franca Ferdinanda u romanu Anđeo atentata, on iznosi svoju, i sasvim svojstvenu, anatomiju uzroka, predistorije i posljedica strašnog čina koji mu je došao glave, i povrh svega njegovih istorijski utemeljenih inspiratora. Sa neiscrpnim sarkazmom i erudicijom i uz burleskne hiperbole, autor „memoara kroz sindrom atentata izvrgava ruglu primjere naopakog srpskog mentaliteta, naopakog shvatanja države, politike i drugih vidova i modela zajedničkog društvenog života, ukazujući u ključu na njihove odsudne nosioce.

S predgovorom Miljenka Jergovića Fascinantna životna priča o raskidu s mržnjom i hrabrosti potrebnoj za lični preobražaj Drago Pilsel rođen je u Argentini, u porodici koja je bila sve samo ne obična. Jedan djed bio mu je saradnik Gestapoa, drugi ustaša, a otac – tjelohranitelj Ante Pavelića. Okružen mitovima o „slavnoj NDH“ i „blajburškoj tragediji“, Pilsel je odrastao u svijetu u kojem su identitet i lojalnost bili neupitni. Kao mladić vodio je dvostruki život: radnim danima angažovao se za ljudska prava i protiv diktature u Argentini; vikendom je, u porodičnom krugu, ulazio u sasvim drugačiji univerzum opterećen nasljeđem fašizma. Kada mu je prijatelj, argentinski sveštenik, skrenuo pažnju na tu protivrječnost, u njemu je započeo proces preispitivanja koji će trajati godinama i dovesti do ove knjige. Argentinski roman je intimna, autobiografska ispovijest u kojoj autor bez zadrške govori o djetinjstvu, vjeri, porodici i naslijeđenoj ideologiji, ali i o ličnim zabludama, gubicima i sporom, nesigurnom izlasku iz identiteta koji je djelovao kao sudbina. Pilsel piše bez patetike i potrebe za opravdanjem, s toplinom i preciznošću, o tome kako se jedan život može promijeniti – ne naglo, nego kroz unutrašnje lomove koje niko ne vidi. „Početkom devedesetih svjedočili smo golemoj migraciji Hrvata iz socijalističke agende u jednu posve novu. Duge kolone grozničavo su tražile naknadne dokaze i korijene svoga hrvatstva: krsni list, plemićko porijeklo, obiteljski grb, bilo što, nekakav papir koji bi dokazao da ih je pratila Udba ili barem nekog strica na Blajburgu. U toj strašnoj gužvi samo je jedan čovjek išao u suprotnom pravcu.“ – Boris Dežulović