“Cimetna pisma, dijamantna stvorenja (saga o preživiteljima) je, iznad svega, organska i svjetlosna beletristička knjiga o prvom ratu i ljubavi, razaranju i stvaranju svijeta, pisana polifonom memorijom i maštom preživitelja u vidu produžetka teksta svetih knjiga, s likovima Corteza Corteza i Cinnamon Girl kao njenog srca, te istovremenih pandana i antipoda Adama/Adema i Eve/Have. Na njenom kraju ostaje riječ.Ovo je čarobna knjiga o ljubavi, prije svega prema riječima, jezicima i književnosti, ali i prema prirodi, životu, ljubavi samoj, kao i prema ruševinama, njihovoj memoriji, kulturi sjećanja, estetici...”Selma Raljević“Šehić nas u romanu Cimetna pisma, dijamantna stvorenja stalno iznenađuje kombinirajući razne literarne tehnike, pa u jednom trenutku čitamo lucidne rukopise (npr. po mitskom Istanbulu), a već u drugom trenu našli smo se usred ratišta, i to i s jedne i s druge strane fronta, lišeni moralističkih crno-bijelih opisa i predrasuda.Novi roman (pre)zrelog Faruk Šehića prozni je, ali i psihološki labirint, unikatna literarna enigma…”Denis Derk
Djevojka zatečena u stanu. A usred svog svijeta. Onomad s proljeća. Trideset je i jedna godina od tada. Kuća joj na pogrešnom mjestu. To je ovaj roman. Priča jednog iskustva napisana s masom detalja koji pojačavaju mučninu do nepodnošljivog. Donesen iz pogleda mučene djevojke postaje i uvjerljiva i dosljedna slika tih nekakvih iskrslih pod puškama i noževima do tog trena neprimjetnih bijednika izvršitelja ali i jedne vojske i politike, imenom vojske republike srpske a da se to ne naglašava, jednog seljačkog shvatanja historije kao opravdanja za sve, jednog neizdrživo zluradog masovnog saučesništva izravnim sudjelovanjem podrškom il ako ništa ravnodušnošću širokih razmjera. Osuda ipak svakog ovakvog ovdje i tamo rata kao paravana za neshvatljivo ali opričljivo traženje izgovora za ponižavanje i iživljavanje glupih, zlom izjedenih prikrivenih. Iz te podrške i ravnodušnosti još se ne može oporaviti. Književnost može što ne može ništa drugo. Zato je najveći izum ljudskog roda. Zato to najviše ljudi pokušava a najmanje uspijeva. Da uhvati život u njegovoj neponovljivosti. Da kad treba a treba patnju bliskih koliko i dalekih prikaže kao našu. Živo do u zvuk i sjenu. Možda smo mislili da je daleko i da se tiče drugih. A tiče se nas. I nikad ne prolazi.Pišući o zlu i zločinu Amila je napisala živim načinom koji opet ne narušava ni uvjerljivost priče ni dostojanstvo ove mučenice nit karikira mučitelje. U njihov zločinački cinizam stao je sav zemaljski cinizam, taj pseći osjećaj svijeta i čovjeka. Neizrečene topografije a opet jasan u potezu od Grbavice preko Drine do Vogošće, ovaj tekst iscrtava jednu muku kao muku svih što su se dizali na hejslaveni pa ostali zatečeni i skoro nemoćni u vlastitim kućama. Tuđini u svome. Osuđeni bez presude zbog izmišljene historijske odgovornosti. Amila pišući o djevojci koja se odvaja od sebe nemajući kud, piše s osjećajem za stvarnost i istinitom žeđi za pravdom istinom i ljepotom. S potrebom bez koje nema nikakve potrebe pisati.Damir Ovčina
Ti, što se utapašu mom naručju − ostani.Ti, što guraš svoje tijelou rijekusamo da bi ostaosa sobom − ostani."Ovo su pjesme izuzetne ljepote, bestidno romantične i neustrašivo suočene s užasima rata, tišinama povijesti. Među najvažnijim prvijencima jedne generacije." Andrew McMillan
Jedno od najpoznatijih klasičnih djela orijentalne književnosti. “Divan” donosi misli i poruke koje su oblikovale generacije i ostale vrijedne čitanja do danas. Knjiga je pogodna za poklon, ličnu biblioteku ili svako ko voli tradicionalnu mudrost.
Knjiga koja je preživjela stoljeća i stekla status klasika svjetske baštine. Poznata priča o Jusufu a.s. i Zulejhi kroz poetsku ljepotu Džamijevog kazivanja zasigurno je štivo koje ćete dugo pamtiti.
Jedna od najčudesnijih priča islamske književnosti . Klasik svjetske baštine – „Govor ptica“ velikog pjesnika Feriduddina Attara. Djelo koje stoljećima inspiriše čitatelje širom svijeta donosi priču o putovanju ptica u potrazi za svojim Kraljem – Simurgom. Iza ove poetske pripovijesti krije se duboka poruka o čovjekovoj duhovnoj potrazi, iskušenjima, ljubavi i povratku Allahu. Knjiga koja se čita srcem, a pamti cijelog života.
Djelo koje se ubraja među najvažnije u islamskoj i svjetskoj duhovnoj baštini. Divani Šems je zbirka nadahnutih misli i poruka Rumija posvećenih njegovom učitelju Šemsu Tabriziju. Knjiga koja otvara srca i usmjerava čovjeka ka ljubavi, istini i unutarnjoj spoznaji.
Ko je dostojan jednog crnog reda
taj je dostojan i reči,
ko je dostojan reči
taj je dostojan i prostora beline,
ko je dostojan beline
taj je dostojan iskustva
da godinama krotio je samo
između redova male praznine
i da nema knjige
kojom bi zimi obložio
unutrašnju stranu kaputa.
Što više čitam, o poeziji znam
sve manje...
Sve lošiji sam gonič malih zebri
niz blage padine kolena i stola.
SAVREMENA KNJIGA NA STAROM BOSANSKOM PISMU – BOSANČICI
Knjiga o životu, ljubavi, nadi, propuštenim prilikama, melanholiji, radosti, srednjovjekovnoj Bosni i njenim ljudima….ispričana kroz epitafe u prvom licu jednine pokojnika koji nakon višestoljetnog ležanja ponovno progovaraju iz autorove fikcije ili njegovog istinskog svjedočenja.
Mozda upravo oni leže pod kamenim vječnim kućama rasutim ili utonulim u bosansku zemlju koju smo naslijedili
Epitafi bosanskih duša knjiga je o životu, ljubavi, nadi, propuštenim prilikama, melanholiji, radosti, srednjovjekovnoj Bosni i njenim ljudima….ispričana kroz epitafe u prvom licu jednine pokojnika koji nakon višestoljetnog ležanja ponovno progovaraju iz autorove fikcije ili njegovog istinskog svjedočenja.
Mozda upravo oni leže pod kamenim vječnim kućama rasutim ili utonulim u bosansku zemlju koju smo naslijedili.
Epitafe bosanskih duša zapisao Nenad Azizin Tanović. https://youtu.be/uC4IX9Z1e6g
Najbolje delo najvećeg ruskog pesnika Aleksandar Puškin je u Evgeniju Onjeginu dao umetnički presek ruskog drušva u jednom od najzanimljivijih perioda njegovog razvoja. U ovom remek-delu ruske književnosti zahvaćen je čitav ruski život dvadesetih godina XIX veka: od najviših plemićkih krugova do seljačkog staleža, od visokoobrazovanog intelektualca do čestite dadilje.
Onjegin i Lenski predstavljaju dva tipa mladih obrazovanih plemića čija je tragična sudbina posledica raskoraka između njihovih želja i sposobnosti i života koji vode. Kod Lenskog je uzrok razočaranja i nesreće idealizovanje stvarnosti koja nikad nije bila onakva kakvom ju je pesnik zamišljao dok je kod Onjegina taj sukob zasnovan na dubokim unutrašnjim protivrečnostima.
Lik Onjegina poslužio je kao uzor čitavoj galeriji tipova, takozvanih „suvišnih ljudi“, kao što su Ljermontovljev Pečorin ili Turgenjevljev Ruđin. S druge strane, jedina koja je u Puškinovom romanu svoju nesreću primila dostojanstveno, ne gubeći ni u jednom trenutku ravnotežu i dodir sa običnim narodom, bila je Tatjana, prva u nizu nezaboravnih junakinja moderne ruske književnosti.
Tragična priča o ljubavi, nevinosti i prijateljstvu, roman u stihovima Evgenije Onjegin u neprevaziđenom prevodu Milorada Pavića nezaobilazno je delo svetske literature.
„Najveći pesnik svog vremena.“ Vladimir Nabokov
Ja sam proša sito i rešeto,
ovaj grdni svijet ispitao,
otrovi mu čašu iskapio,
poznao se s grkijem životom.
Sve što biva i što može biti,
meni ništa nije nepoznato;
što god dođe ja sam mu naredan.
Zla pod nebom što su svakolika
čovjeku su prćija na zemlju.
Gorski vijenac, jedno od najznačajnijih dela srpske književnosti, istoričesko sobitije kroz čije se stihove prostire ideja o nepokorenoj Crnoj Gori, poslednjem utočištu slobode, čija je sudbina da kao izviiskra raspali plamen borbe za oslobođenje od Turaka, nastao je iz pera poete, državnika, duhovnika, mislioca Petra II Petrovića Njegoša.
U ovom delu neprolazne vrednosti Njegoš je iskoristio epizodu iz prošlosti kako bi opevao ključne istorijske događaje s kraja XVII veka, prikazao herojsko poimanje života i moralna načela patrijarhalnog čoveka, opisao ondašnje prilike na geopolitičkoj sceni i svakodnevicu tadašnjeg stanovništva, to jest njegove običaje, kulturu, verovanja i tradiciju.
Petar II Petrović Njegoš napisao je izuzetnu tvorevinu, u koju se, prema rečima istoričara književnosti Jovana Deretića „sleglo svekoliko iskustvo, istorijsko, filosofsko i poetsko, čitavih epoha u životu pojedinih razdoblja i civilizacija“.
Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!
Ako sablju poljubiš krvavu
i zaploviš u noćne valove,
sljeduje ti prahu svetkovanje.
Sadržaj:
Knjiga je podijeljena u sedam ciklusa: Suočenja, Majka, Vječnici, Bdijenja, Jesen ‘94, Vjera, Početak početka i kroz teme stradanja, progone (pjesme o izbjeglicama), smrt, gubitak, bol, rat i život u ratu, teme koje su definirale mladića i znatno utjecale na njegov život, propituju se i opisuju vlastita iskustva, susreti s ljudima i svjedoči jednom vremenu u kojem zlo postaje dominantna odrednica, te nastojanje da se od zla i zločinca spasi i život i grad i zemlja. Upravo zbog svega navedenog Mičijević ne piše rekonstrukciju prošlosti, nego bilježi sadašnji trenutak (riječ je o vremenu nastanka knjige 1991-1996) i čitatelj danas ima uvid u sve što se dešavalo, on donosi hronologiju stradanja, ali ne na klasični način, on život, sebe i ljude oko sebe posmatra u trenutku rata kroz različite prizme.
Posebno je važno za tumače književnog teksta to što je ispod pjesama najčešće napisan datum nastanka i u posebnom ciklusu, središnjem dijelu knjige donosi se, možemo kazati, dokumentarna poezija. U njegovim pjesmama poginuli imaju (poetski) spomenik i oni na taj način žive vječno, njihovi životi pretvoreni su u Riječ, oni su postojali i postojat će, oni žive U srcima // U sjećanjima // U nadama // U snima// (pjesme Vječnici).
Postoji u poeziji Ibrahima Efendića izvjestan dosluh sa poezijom Abdulaha Sidrana, i u topografiji (Venecija) i u emotivnom izboru tema (Majka, San), ali dok kod Sidrana svaki stih vibrira u svim pravcima, kod Efendića je iskaz pravolinijski, kakav je bivao u ranijoj poeziji.
Međutim, u Efendićevoj poeziji ima specifičnih vrijednosti, među kojima su na prvom mjestu opsti sklop, njen tok u prostoru i vremenu koji joj daje karakter epa. To je čudna i značajna vrlina. Imena mjesta i datumi ispod pjesama nisu puka informacija, nego značajno vezivno tkivo pomoću kojeg se oblikuje knjiga...
Tvrtko Kulenović
Mlijeko i med uspješnica je s liste bestselera New York Timesa, spoj poezije i proze koji govori o temama preživljavanja, nasilja, zlostavljanja, ljubavi, gubitka i ženstvenosti. Svako od četiri poglavlja ima svoju svrhu, liječi drugačiju bol. Mlijeko i med vodi čitatelja na putovanje najgorčim trenucima života i u njima pronalazi nešto slatko, jer nešto slatko može se pronaći kamo god pogledali.
O autorici:
Rupi Kaur autorica je i ilustratorica dviju pjesničkih zbirki. Crtanjem se počela baviti u petoj godini, kad joj je majka dala kist i rekla: “Crtaj koliko ti srce želi!” Rupi na život gleda kao na umjetničko istraživačko putovanje. Nakon studija retorike, 2014. objavljuje svoju prvu zbirku poezije, Mlijeko i med. Ta međunarodna uspješnica prodana je u više od milijun primjeraka i godinu se dana zadržala na top-listi New York Timesa. Dugoočekivana druga zbirka, The sun and her flowers, objavljena je 2017. Kaur i u njoj istražuje bolne teme ljubavi, traume, zacjeljenja, ženstvenosti, raseljenja i revolucije. Rupi nastupa kao govornica diljem svijeta. Prepoznata je i kao fotografkinja i umjetnička direktorica i nada se da će se i u tom području uspješno izražavati.
Poezija prvog dobitnika nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama Hrvoja Marka Peruzovića, inače slikara, skupljena u ovoj pozamašnoj, a s obzirom na autorovu plodnost opet tananoj zbirci, pokazuje da čista, dobra, stara poezija itekako živi i u novim medijima i vremenima i da autor nikako nije webizodist naše književne scene. Peruzović piše običnim vokabularom o svojoj svakodnevici, o svakodnevici kompleksnog čovjeka: pjesnika, slikara, prijatelja, poštovatelja, promatrača, vjernika…
Njegovi stihovi su nešto kao umjetnička dnevnica i dnevnik kojima se slavi intenzitet življenja. U poeziju je osim širom otvorenih čula nenametljivo ugrađeno iskustvo i naobrazba, a ovaj put od autorovih favoritesa ističemo Zvonimira Baloga i Ivana Slamniga. Dominantan ton je ležeran, najčešće u stihovima kojima se prozi bliski zapisi ritmiziraju, pa se u njima sretno spajaju razgovjetnost i iznenađenje-očuđenje, najčešće dano kroz jezičnu igru i poentu. K tomu Peruzović voli kombinirati humor i lucidnost, a voli se dotaći i paradoksa.
On je ludist koji se ne ludira, nego je naprosto takav, aforističar sa zrelom ironijskom distancom bez koje su aforizmi nepodnošljivi. Zbirka "Nekoga moramo voljeti (kako na webu tako i na zemlji)", siguran sam, trajat će dugo i na webu i na zemlji, jer poezija živi samo i jedino u svojim čitateljima, a ovaj naslov bi zbog svoje izravnosti i jednostavnosti pisanja o složenom mogao postati mali poetski bestseler.
Kruno Lokotar
