Savremeni romani

“Opojan” (Entertainment Weekly), “neustrašiv” (Los Angeles Times) i “eksplozivan” (People) roman o tome “šta se događa kada su žene gurnute preko ivice i šta slijedi nakon obračuna” (Esquire). Joan su zlostavljali i život i muškarci, ali sada se namjerava odužiti. Ona ima plan. Postoji nešto što mora učiniti, osveta koja se mora izvršiti. Vrijeme je da plijen postane grabežljivica… Joanina priča, hrabra i beskompromisna proza, puna života, prožeta erotikom i seksom, drži za gušu od prve do zadnje stranice. Životinja je portret ženskog bijesa u njegovom najsirovijem i najneumoljivijem obliku, intuitivna priča koja istražuje ponore društva u kojem dominiraju muškarci.

“O svijetu i književnom erosu Medihe Šehidić trebalo bi pisati studije, o njezinom jeziku također. Dok čitam Medihine priče i poeziju sve je u meni tako vrelo. Moji vreli dojmovi nastoje sve što je hladno pogasiti i uskladiti s toplinom kojom njeno pisanje zrači. [...] Ono što ona zapaža u ljudima i njihovim životima je dragocjeno. Katkad je tužno, katkad i smiješno, lucidno je, često i sarkastično. Uvijek je isključivo njezino vlasništvo, s neočekivanom poantom, majstorski ugrađenom u cjelinu. I uvijek nam otkriva pravu istinu o čovjeku i njegovom životu.” Mirko Marjanović “Mediha Šehidić o životu piše otvoreno, ali odmjereno, literarno preoblikujući stvarnost, i pokazujući na koji se sve način priča može ispričati. Tu je posrijedi i hrabrost razgolititi se, metaforički naravno, pred Svijetom, suočiti se s traumom, znači o njoj javno progovoriti. Šehidić se obračunava, prije svega sa sobom, pa onda i sa svijetom u kojem odrasta i koji je i danas okružuje. Ispisujući svoju knjigu ona prikazuje i sva svoja unutrašnja i vanjska stanja, otvara vrata i sebe i svog doma, prikazuje život koji je knjigom transformiran u književnost, u umjetnost. A ima li nešto ljepše i uzvišenije od toga?” Melida Travančić “Biti pisac, imati snagu svoje vlastite rane dosoljavati tako što ćeš ih ponovo preživljavati praveći od njih vrhunsku književnost – to su sve višestruki podvizi herojstva i junaštva Medihe Šehidić. Nevjerovatna je njena životna sudbina i nevjerovatno je kako se iz takve sudbine moglo izvući živu glavu, sačuvati razum, upiti u sebe sva bitna znanja o svjetskoj književnosti, postati veliki pisac. Ponekad sam šokiran stepenom mudrosti do kojeg je došla, kroz patnju i stalno gledajući smrti u oči.” Abdulah Sidran “Mediha Šehidić ima jako izražen osjećaj za ono što je spiritualna dimenzija života, za ona granična stanja u kojim se čovjekova svijest iz svog ruha preliva u onostrano, nepoznato iskustvo za onu ‘rasvjetu transcendentnog’ iza koje, dakako, ne stoji nužno samo doktrinirano shvaćeno religiozno osjećanje života, nego osjećanje mistične ‘obnove oblika’, pulsiranja svijesti pred nesagledivim i neprepoznatljivim.” Almir Zalihić

Rat i njegovi pratioci – kukavičluk i junaštvo – imaju univerzalan karakter. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje: „Zašto?“. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu. "Nakon hiljada članaka i vijesti napisanih o ratu u Bosni, mogli biste pomisliti da na ovu nesretnu temu nema više šta da se kaže. Ljutita, oštra, profano elokventna i često bolna knjiga Petera Maassa dokazala bi da niste u pravu. (…) Ono što nam g. Maass ukratko daje je pogled na etničko čišćenje u svoj njegovoj okrutnosti, apsurdnim detaljima, samoopravdanju, dehumanizaciji drugog. Ljubi bližnjega svoga zauzet će svoje mjesto među klasicima nesretnog žanra: portreta čovječanstva u njegovom najgorem izdanju." New York Times Peter Maass Peter Maass je pisao o ratu i nacionalnoj sigurnosti za New York Times, New Yorker i Washington Post. Nakon izvještavanja o ratu u Bosni, pratio je sukobe u Iraku i Afganistanu. Pored Ljubi bližnjega svoga, autor je knjige Crude World: The Violent Twilight of Oil, objavljene 2009. godine. Diplomirao je na Kalifornijskom univerzitetu u Berkeleyju, a živi u četvrti Brooklyn u New Yorku, sa suprugom i kćerkom.

Knjiga godine po izboru časopisa The New Yorker, The Economist, Time, The New Republic i Financial Times Petogodišnji Milad Salama uzbuđen je zbog školskog izleta na periferiju Jerusalema. Iako vrijeme ne obećava, presretni Milad veselo pozdravlja majku i ukrcava se u školski autobus dok njegov otac Abed još uvijek spava. Nekoliko sati kasnije, Abed će primiti vijest koja će mu zauvijek promijeniti život. Na saobraćajnici pod kontrolom Izraela, poznatoj i kao put smrti, dogodila se saobraćajna nesreća s brojnim žrtvama. Stiže na mjesto nesreće gdje se suočava s haosom – prevrnutim kamionom, autobusom u plamenu, mnoštvom povrijeđene djece od kojih su neka već prevezena u različite bolnice, a neku je nemoguće identifikovati. Abedova potraga za sinom pretvorit će se u labirint, u njegovom slučaju s mnoštvom prepreka zbog jedne jedine činjenice – on je Palestinac. U toku potrage zapitat će se da li je sve što se događa zapravo kazna za ono što je učinio u prošlosti, ne sluteći da će potraga potaknuti bujicu sjećanja na mladost, a njegova životna priča ispreplest će se s pričama drugih Palestinaca i Jevreja. "Prožeto nepokolebljivom ljudskošću." Middle East Report

Nikada ne ulazimo dvaput u istu rijeku. Staro Selo je poput mitskog mjesta koje ne poznaje vrijeme. Ono je dom tri sestre – Sare koja stanovnike sela neprestano očarava svojom nevjerovatnom ljepotom i koja je potpuno nepoznatog stranca inspirisala da u selu podigne crkvu, Pirine koja se najčešće zatvara u sebe, razgovarajući sa svojim unutrašnjim saveznicima, te Ljube, djevojke koja se osjeća sigurno samo kada je okružena knjigama ili kada lokalnu djecu podučava bugarskoj azbuci. Svaka od njih naučila je da na sebi svojstven način pobjegne od surove stvarnosti, jer u Starom Selu za njih nema budućnosti. Ostali stanovnici, uglavnom propali nasilnici, utočište pronalaze u obližnjoj kafani Mačka. Čovjek je veći od zla, a manji od dobra, zato i raste – da stigne dobro, svojevrsni je lajtmotiv romana, no autorica nas u Istoj rijeci vješto i uvjerljivo podsjeća koliko život može biti surov i da je svaka borba, ma koliko se činila malom, u konačnici važna.

Riječ urednika prvog izdanja: (...) Knjiga koju se može posmatrati kao autobiografsko-dokumentaristički roman koji nas vodi kroz ambijent urbanog miljea, ima jednu značajnu karakteristiku, naime, poslije rata je štampano mnogo knjiga sa temom izbjeglištva u kojima su ljudi koji su spašavajući svoje živote odlazili iz rata, ili su protjerani, u nekoj novoj životnoj sredini došli u sukob sa predrasudama o izbjeglicama i stereotipu da su to nesretnici koji svojim socijalnim i intelektualnim kapacitetima nisu u stanju prilagoditi se civilizacijskim normama nove sredine, ljudi za žaljenje, pa im je sudbina dodijelila ulogu društvenih autsajdera koji će vječno patiti za zavičajem. Lazukić razbija taj stereotip, njegov junak je odrastao na asfaltu, od mladosti je odgajan na europskim civilizacijskim normama urbane sredine. Intelektualno siguran u sebe, ne pristaje na ulogu žrtve, odlazi iz besmislenog rata i u novoj, civiliziranoj sredini se uspješno uklapa u normalan život bez ikakvog traga izbjegličkih frustracija. Roman u kome su likovi samo naizgled fikcija sa izmišljenim imenima, stilski se nastavlja na “prozu u trapericama” kakvom je svojevremeno Momo Kapor znao odlutati u banalizaciju, Lazukić pleše na ivici između klasične književnosti i beletristike, sleng mu je često način ubjedljivije karakterizacije likova, čime uz neke dokumentarističke replike o društveno-političkim odnosima širem krugu čitatelja približava mogućnost ulaska u svijet ove knjige. (...) Ibro Mulaomerović Iz FB kritika: „... jedan pravi 'fakinski' roman, malo Kundera a malo Bukowski i Miller, fin mangupski roman!!!“ Fausta, Švedska „Knjiga je super!!!! Malo sam plakao, puno se smijao, bilo mi je zao kada sam zavrsio, a nisam mogao docekati da zavrsim. Bravvvooooo!!!!“ Siniša, USA „... Prvi dio me ledio, vratio čas u lijepe dane mladosti, čas u najgori dio naših života, pokušavajući svakom liku iz knjige dati njegovo ime u stvarnosti... mene što se tiče, ovo je pravi bestseller! Odličan stil, drži pažnju od početka do kraja... i... čekam nastavak.“ Ismeta, Zenica „… Odlicni dijalozi, ubacivanje stihova pjesama, knjizevnog znanja, interesantni opisi gradova i mjesta-restorana, folklora, jako, jako dobro. I ono najvaznije, zdrav pristup prema ratu i nacionalizmu…“ Carmen, Zagreb Lazukić Dragan Dragan Lazukić (1965) rođen je u Doboju, gdje je maturirao na klasičnoj gimnaziji u posljednjoj generaciji prije Šuvarovog „usmjeravanja“ obrazovanja. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, krenuo je na Zapad, pa zalutao i završio u Pragu. Danas, kada se vraća s putovanja u Prag, vraća se „kući“. Ostvario je uspješnu karijeru u oblasti međunarodnih finansija. Imaš cigaru, jarane? je njegov prvi roman. Ne i posljednji, nada se.

“Fragmenti iz Crvene bilježnice zbir su zanimljivih događaja koji su se desili autoru ili nekome koga on zna. U ovim pričama je – prema vlastitom svjedočenju – pokušao na indirektan način predstaviti svoj pogled na ono što zove 'mehanika stvarnosti'. U njima nema teologije ili filozofije, to su jednostavna zapažanja kako se događaji u svijetu na čudan način ukrštaju. Dakle, koincidentni događaji, sinkroniciteti koji nam se u životu dešavaju, ta mala čuda u stvarnosti što, čini se, nadilaze našu imaginaciju, ono je što Austera u Crvenoj bilježnici primarno zanima. (...) Podijeliti živu, zanimljivu priču s drugima, u tome je valjda suština književnosti. Potreba da se pripovijeda. Potreba da se čitaocu opiše fascinantni događaj. Ništa manje od toga.“ (Iz predgovora Semezdina Mehmedinovića)

„Zelenac“ je nefikcijska proza predstavljena u formi dnevnika i bavi se suočavanjem s traumom gubitka oca i bivše djevojke/prijateljice. Ispisana je autorovim prepoznatljivim stilom, ali s velikom razlikom u odnosu na njegov prethodni roman. Ta razlika je u bavljenju ovom, tvrdom stvarnošću, dok je prethodni roman bio transrealističan. „Zelenac“ je područje rijeke gdje je površina mirna, a voda je duboka, zelena, modra ili negdje između. Zelenac, kao dio rijeke, predstavlja metafizički spas, utjehu i ogledalo drugog svijeta u kojem nema smrti. Ovakve knjige se pišu jednom u životu, i uvijek se dese autoru kao lična kataklizma. To je ono famozno da „život piše romane“, samo što je ovo proza s nanosima drugih formi. „Zelenac“ je knjiga izgrađena od sjećanja (i snova u kojima pisac vodi razgovore s dragim umrlim) u kojoj je za autora bitno i najbeznačajnije sjećanje i najneznatniji san, jer kad neko umre svaka sitnica iz njegovog/njenog života postaje prijeko potrebna i važna za one koji nastavljaju život. Vjera u sam čin pisanja, u riječi kao magiju i lijek, u prirodu, u ljepotu, ono je što Šehić navodi kao načine za suočavanje s ovakvom traumom gubitka, koja te promijeni za cijeli život. Ovo je knjiga koju nijedan pisac ne želi napisati, ali, napisana, ona postaje štit od riječi („Knjiga o Uni“) koji mogu koristiti i drugi ljudi. Borba za sjećanje, za upotpunjavanje nečije nestale istorije ličnog života ultimativni je cilj „Zelenca“, bez obzira koliko je to utopijski posao. U današnjem svijetu, „pozitivne utopije“ nam nikad nisu bile potrebnije. „Zelenac“ je baš to sa svom svojom melanholijom, ljepotom, vitalnošću i tugom.

Buybook s posebnim zadovoljstvom najavljuje kapitalna djela, "Tale" i "Parergon" Derviša Sušića u jednom tomu! Knjige Derviša Sušića – roman Tale i polemička knjiga Parergon posljednji put su objavljene u Sarajevu 1980. godine. U izdanjima izabranih djela koja su uslijedila oba naslova su, bez odgovarajućeg obrazloženja, zaobilažena iako je sasvim jasno da se radi o knjigama napisanim na stvaralačkom vrhuncu velikoga bosanskohercegovačkog pisca. Roman Tale Sušić je pisao istovremeno kada i scenarij za istoimenu televizijsku seriju. Tematike su slične, ali Sušić u romanu pripovijeda iz ugla ostarjelog oficira OZN-e Tala Babunića koji u bolnici čeka operaciju i prisjeća se burne prošlosti. Knjiga Parergon pisana je kao "bilješka uz roman o Talu". Ona je rezultat dugogodišnjeg Sušićevog bavljenja Drugim svjetskim ratom i poraćem. Pisac u njoj kritički piše o držanju muslimanskih građanskih i vjerskih krugova u Drugom svjetskom ratu i prije njega, ali i stavu komunističkog pokreta prema "muslimanskom pitanju". Nakon 45 godina od prvog izdanja knjiga Tale i Parergon izdavačka kuća Buybook planira objaviti ova dva naslova u jednoj knjizi, u ediciji Sandook koju uređuje Selvedin Avdić i s pogovorom Tarika Haverića.

Ti, što se utapaš u mom naručju − ostani. Ti, što guraš svoje tijelo u rijeku samo da bi ostao sa sobom − ostani. "Ovo su pjesme izuzetne ljepote, bestidno romantične i neustrašivo suočene s užasima rata, tišinama povijesti. Među najvažnijim prvijencima jedne generacije." Andrew McMillan

Tekst je pisan kao beskrajna rep poema. Bujica riječi, jednostavnih i čitljivih, koja vas nosi kuda ona želi, ali vam dopušta da na vrhovima njenih talasa odete dalje, gdje god to poželite. Knjiga je to koja vas katapultira u vrijeme i prostor kako ih skicira Senka Marić, u njen unutrašnji topos poznat pod nazivom anima. Svako malo iz te plime riječi, tsunamija, iskoči kao albino delfin neka rečenica nad kojom ćete stati, zaustaviti poemu, zaustaviti vlastite misli i zagledati se u jednostavnu rečenicu od koje će vam se biti teško odvojiti. Kada je dobro iščitate, isprevrćete kao grumen zlata na dlanu, onda nastavljate nošeni plimnim valom. Tekst je pisan groznicom života na čuvenoj književnoj rezidenciji i programu za pisanje u sjevernoameričkoj Iowi, i to kao pismo sinu, koji je taj idealni čitatelj. U knjizi je prisutan i Mostar, grad Senke Marić, iz kojeg ona i odlučuje napisati dnevnik po sjećanju. Kratke rečenice u sebi imaju draž oštrine, oporosti, nježnosti, uspona i padova koje nam život stalno režira. Ljudi bi se mogli čitati i kao bilješke iz budućnosti, naknadni dnevnik u odnosu na njen prvi roman Kintsugi tijela, ali oni su samostalna knjiga. Herbarijum svakodnevnih dešavanja, i strašnih trenutaka, izgrađen od riječi. Faruk Šehić