Savremeni romani

„Siguran iza objektiva“ i „nevidljiv poput pristojnog voajera“ najprecizniji je opis pripovjedača (a ima ih više) u zbirci priča Skriveno, koja ne krije namjeru da je se čita i kao labavo povezan roman. Priče su, naime, ulančane i svjedoče o potrebi da se barem u književnom tekstu sve nekako zaokruži, kad je to već nemoguće u stvarnom životu kojim dominiraju nered i slučajnost. No nije li i život, ne samo Majerićevih likova, zapravo uvezana zbirka fragmenata za koje se ponekad čini da jedan s drugim nemaju veze? Ozren Majerić profesionalno se bavi fotografijom i dobro zna kako zumirani kadar obično, ako je promatrač pažljiv, rezultira prikazom na prvi pogled nevidljivih detalja. Likovi su zumirani, stalno iz drugih kutova i u drukčijim situacijama, od prve priče koja predstavlja zajednički, široki kadar, do posljednje koja prvoj daje okvir, a čitavoj zbirci obrise romana. Između su se smjestile one u kojima likovi vole i mrze, rađaju se i umiru, bježe i vraćaju se, donose pogrešne i manje pogrešne odluke, pa opet ispočetka. Sloj po sloj, kadar po kadar, skriveno postaje razotkriveno, krug se zatvara i ponovo otvara, a Majerićevi likovi, isprva prikriveni iza zatamnjenog stakla, postaju punokrvni i živi, sa svim svojim manama i ishitrenim potezima, strastima i nadama. Njihova univerzalnost proizlazi iz toga što vremenska ili prostorna određenost ovdje jednostavno ne ulazi u kadar - sve je u doživljaju, „crno-bijelom negativu gdje su granice čiste i oslobođene svih daljnjih pitanja“.

Skrivene želje, nemirna putovanja nesvakidašnji je – fragmentarni, globusom razbacani, razigrani i senzualni – suvremeni roman koji priče pedesetak likova s različitih meridijana na neobičan i pripovjedno kreativan način isprepliće s onima četiriju središnjih protagonista, baziranih u Skoplju. U tome kompleksnom i istovremeno dinamičnom mozaiku neke će nas sudbine, poput zvijezda padalica, tek okrznuti ipak ostavljajući jasno isprativ trag, dok će druge, na prvi pogled neizmjerno udaljene i međusobno nepovezane, rezultirati tektonskim promjenama na drugom kraju tanke crvene niti. Biznis i umjetnost, globalno i lokalno, realno i virtualno, muško i žensko tek su neke od relacija na kojima se, u živim kaleidoskopskim sekvencama, ogleda pripovjedna magija nagrađivanog makedonskog prozaika Vladimira Jankovskog. U kojoj god točki tog posve stvarnog i sasvim nestvarnog svijeta onaj leptir zamahnuo krilima, neka će nježna oluja zapuhnuti ostatak. Tako, naime, tvrdi teorija pomno organiziranog kaosa: svake dobre književnosti.

Kada se 1965. mladi rezervist Damjan Knežević prilikom spašavanja ljudi iz potopljenog sela domogne vrijednoga ručnog sata iz Drugoga svjetskog rata i hrpe dokumenata, vjeruje da je pronašao trag svoga oca. Slijedeći više od dvadeset godina tragove iz dnevnikā i papirā, tragat će za svojim ocem, a zapravo slagati priču Pala Nađa. Priču koja je mogla biti i sudbina njegova, njemu nepoznata oca. Vojvođanski Mađar Nađ imao je tri sina s tri različite žene – Švabicom, Mađaricom i Hercegovkom, sva su trojica na ovaj ili onaj način nosila ime Tomo, a za sebe je sanjao velike snove, koje nikad nije ostvario. Sudbina Pala Nađa, njegovih žena, majke i djece sudbina je onih kojima se vihor povijesti poigrava, onih koji vjeruju u bolju budućnost koja traje do sljedećeg rata, sljedeće revolucije. Julijana Adamović ispisala je veličanstven roman o Panoniji – crnoj zemlji koja rađa i pokapa. Oče ako jesi atipična je obiteljska saga, velik roman o ženama i muškarcima, o političkim funkcionarima, o običnim ljudima, no nadasve o sinovima koji ostaju bez očeva i cijeli ih život traže umjesto da krenu svojim, drugačijim, putem. “Nije prošlo ni punih osam godina prije malerozne košnje, prije očeve izdaje jer, mislio je Pal, kako drugačije nazvati taj kukavičluk i sebični bijeg – pakost kojom te rođeni otac i mrtav pokušava ujarmiti, motikom vezati za puste redove kukuruza – otišao je ne samo konj već i oni što ga upravo vlastitim izostankom uporno pribadaju uza strništa i oranice: Miško i Jani. Samo tako: pali i sagnjili. Ali, on će im se oteti. Otimao se i jačima. Tako je bilo i u aprilu ’41., kad ga je rat zatekao pred sam kraj roka u staroj vojsci, pretrpio ranjavanje – ruka i lice, i od strane Švaba zarobljen kod Krupnja. ‘Nemojte da mi se obraćate na srpskom’, rekao je dvojici kolega. Jer, sve troje su švapski znali, a on najbolje: šegrtovao kod Klug Otta, što ih je – švapski jezik i Palovo pozivanje na Kluga – spasilo logora. Ostali tamo završili. Njih na kamare. Daljnje vrijeme rata proveo je on pod zaštitom gazde Otta, daleko od metaka i rovova, računajući da će tako do kraja.”

Olivia Prior od ranog je djetinjstva odrastala u sirotištu. Uz prošlost je veže samo majčin dnevnik, pun čudnih crteža i nesuvislih rečenica, od kojih je zadnja, koja je upozorava da se ne približava Gallantu, osobito intrigantna. Olivia sanja samo jedno – da jednoga dana ima svoju obitelj. Kada napokon sazna da ju je pronašao ujak i pozvao na obiteljsko imanje Gallant, ne oklijeva ni trenutka. No ondje zatječe samo dvoje slugu i rođaka Matthewa, koji je očito ne želi. Povrh svega, otkriva kako joj je ujak preminuo još prije više mjeseci te da stanovnici velebnog zdanja sa zebnjom izbjegavaju zid koji se usred raskošne prirode uzdiže na rubu imanja. Kakvo se zlo tamo skriva, na dnu tog vrta smještenog na kraju svijeta? I što se, zapravo, dogodilo s Olivijinom majkom prije svih tih godina? U Gallantu je V. E. Schwab istkala mračnu i originalnu priču o mjestu gdje se svijet susreće sa svojom sjenom, o životu i smrti, i mladoj ženi koju dozivaju obje strane. Ovaj roman, protkan sjenama i misterijima, opire se standardnim žanrovskim okvirima, a pripovjedni stil u kojem se istodobno isprepleću smisao za gradnju napetosti i poetičnost još jednom ukazuje na svu raskoš talenta autorice koja je hrvatsku publiku osvojila romanom Nevidljivi život Addie LaRue. “Jeziva priča koja spaja gotički horor Shirley Jackson i tankoćutnu, mračnu maštu Neila Gaimana.” – Publishers Weekly “Autoričin spoj gotike, fantastike i horora utjelovljenje je svih pučkih predaja o opasnostima što vrebaju iz sjena.” – School Library Journal O autoru: Victoria Schwab američka je fantasy autorica najpoznatija po romanu Vicious iz 2013. godine, seriji Shades of Magic i fantastičnim knjigama za djecu i mlade objavljene pod imenom Victoria Schwab.

U novom romanu, nakon dvije donekle autobiografske knjige proze, Ivica Prtenjača vraća se imaginaciji, snu i potrebi za bajkom. Njegov Albert uređuje svoj život, mijenja građanski poredak u snovitu utopiju, žonglira egzistencijom, smislom, nadom i jasnim odlukama. A već je doktor znanosti na pragu četrdesete, u dobi osjetljivoj za svaku promjenu, u vremenu koje najjasnije obećava samo ravnodušnost. No, Prtenjačin je junak daleko od bilo čega takvog, nakon tragičnog događaja u kojem je skoro izgubio život, bolnog i dugog oporavka, on preslaguje odnose s ljudima iz svoje blizine, stječe nove, i kao u zaleđenom kadru napušta stare. I naravno, cijelo to vrijeme sanja bolji, pravedniji i jasniji svijet. „Albert“ je literarno moćna knjiga, poetična, dramatična i dubinski sretna. U njoj nas Prtenjača iznova suočava s našim prazninama i površnostima, ali nudi i vedra rješenja. Ona nisu ondje gdje nam cijelo vrijeme govore da jesu. Glavni lik ovog romana tihi je pobunjenik, nalik hodaču iz „Brda“, Andreju iz „Plivača“ ili soboslikaru iz „Tihog rušenja“. U tom nizu nezaboravnih karaktera, Albert je najbliže snu o sreći, onom jutarnjem snažnom trenutku, dok su kapci još spušteni, a sunce se već prolilo po svima i po svemu.

Roman “Neobično pametna stvorenja” prati priču Tove Sullivan koja se nakon muževe smrti zaposlila u obližnjem akvariju u Sowell Bayu, gradiću u blizini Seattlea. Čišćenje podova tijekom večernjih sati u društvu stvorenja koja se tiho kreću u bazenima pomaže joj nositi se s tugom i usamljenošću, njezinim stalnim životnim pratiteljicama otkad je prije trideset godina nestao njezin osamnaestogodišnji sin Erik. Glavna atrakcija akvarija je Marcellus, divovska pacifička hobotnica, koja iz svog bazena promatra svaki Tovin pokret. Nestašni Marcellus rado se iskrada iz bazena u potrazi za slasnim zalogajima, no jedne se večeri zapetlja u žice na podu čajne kuhinje. Pitajući se kako li je hobotnica uopće tamo dospjela, Tova joj nježno pomogne izvući se iz smrtonosne klopke i tako započne jedno čudesno, neobično prijateljstvo. U danima koji slijede, Tova će Marcellusu ispričati kako je Erik nestao nakon što je isplovio na more i kako nikada nije saznala što se točno dogodilo. Marcellus čvrsto odluči Tovi, toj divnoj ženi, pomoći pronaći davno izgubljen spokoj, zbog nje mu nije teško uposliti svih svojih osam krakova, sva tri svoja srca i briljantan um, jer smatra da zaslužuje ponovno biti sretna. “Shelby Van Pelt izvela je nemoguće. S nesavršenim likovima stvorila je savršenu priču, koja je toliko dirljiva, toliko tajanstvena i toliko zanimljiva da je nećete moći pustiti iz ruke, jer kad je ne budete čitali, grlit ćete je.“ – Jamie Ford, autorica romana Hotel na uglu gorkog i slatkog “Neobično pametna stvorenja najrjeđa je poslastica: knjiga koja uspijeva biti duhovita i mudra, šarmantna i nesvakidašnja – hobotnica Marcellus jedan je od najfascinantnijih likova koje sam susrela u romanima.“ – Cynthia D’Aprix Sweeney, autorica romana Gnijezdo

Hrvoje Tkalčić napisao je izvanredno zanimljivu, uzbudljivu, a na neki način čak i zabavnu knjigu. Osim što ona čitatelju otkriva dobroga i darovitog pisca – kakvih je, ruku na srce, među našim znanstvenicima, naročito onim koji se ne bave društvenim znanostima, uznemirujuće malo – čitatelj biva itekako svjestan te okolnosti da Tkalčić ne samo važan dio svoga obrazovanja, nego i znanstvenog odgoja, duguje onome obrazovnom sustavu koji od svakog znanstvenika, čak i onoga koji se bavi znanstvenim područjima koja su još hermetičnija, u pripovijedanje neuklopljivija od geofizike, očekuje sposobnost i vještinu da idiotu umije objasniti smisao i sadržaj svoje znanosti, te da za svoju znanost, u boljim slučajevima, umije zainteresirati tinejdžera s poremećajem u koncentraciji, kao i prirodno indolentnog, visokokokainiziranog menadžera. E, Tkalčić je napisao upravo takvu knjigu... Miljenko Jergović (iz predgovora) O AUTORU: Hrvoje Tkalčić redoviti je profesor i voditelj Odsjeka za geofiziku na Australskome nacionalnom sveučilištu u Canberri. Rodio se u Bjelovaru, a odrastao u Vinkovcima, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je fiziku, smjer geofizika s meteorologijom, na Fizičkom i Geofizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1996., a doktorirao je na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju 2001. s temom unutrašnje jezgre Zemlje putem prostornih seizmičkih valova. Bio je postdoktorand na Istraživačkom institutu SCRIPPS Kalifornijskog sveučilišta u San Diegu, a zatim u Nacionalnom laboratoriju Lawrence Livermore. Nakon toga prelazi na Australsko nacionalno sveučilište, gdje napreduje do akademskog zvanja redovitog profesora. Od 2007. godine direktor je Opservatorija za seizmička i infrazvučna opažanja Warramunga u australskom Sjevernom Teritoriju, dijelu međunarodne mreže za praćenje i neširenje nuklearnih eksplozija sa središtem u Ujedinjenim narodima. Objavio je više od 100 recenziranih znanstvenih radova u vodećim svjetskim časopisima koristeći se seizmologijom i matematičkom geofizikom za otkrića o Zemljinoj unutrašnjoj građi i dinamici, od jezgre do kore, uključujući inovativne teorijske i metodološke radove o seizmičkom i korelacijskom polju, tektonskim i vulkanskim potresima te marsotresima. Među zapaženim mu je otkrićima opažanje smicajnih valova u unutrašnjoj jezgri Zemlje, čime je dokazao da je ona u čvrstom stanju. Objavio je prvu dosad napisanu knjigu o unutrašnjoj jezgri Zemlje u izdanju Cambridge University Pressa 2017. godine. Za svoj istraživački rad dobio je inauguracijsku nagradu australskog AuScopea 2016. godine. Izabran je u članstvo Američke geofizičke unije 2020. zbog prijelomnih otkrića o temi unutrašnje jezgre Zemlje i razvoja inovativnih geofizičkih metoda za istraživanje seizmičkih struktura i izvora potresa. Kraljevsko astronomsko društvo u Londonu dodjeljuje mu 2022. medalju Price za prijelomna otkrića razumijevanja arhitekture Zemljina korelacijskog polja i dokaz da je unutrašnja jezgra Zemlje u čvrstom stanju.

U središtu Lavlje jazbine niz je portreta i biografskih crtica čuvenih mislilaca politčke ljevice koji su živjeli i djelovali sredinom dvadesetog stoljeća i opširno pisali o idejama stvaranja židovske državnosti. To su, među ostalima, njemačka politička filozofkinja Hannah Arendt, romanopisac i avanturist Arthur Koestler, veliki biograf i Trockijev poštovatelj Isaac Deutscher, američki novinar I. F. Stone, francusko-arapski novinar Maxime Rodinson, tuniško—francuski antikolonijalistički filozof Albert Memmi, politički aktivan kognitivni znanstvenik Noam Chomsky i irski akademik Fred Halliday. Šest učenjaka dijeli sličnu sudbinu u pogledu životnih priča i proživljenih iskustava, zbog čega su njihova raznolika intelektualna putovanja istim povijesnim pravcem od velike važnosti današnjim literatima, a i proživjeli su kataklizmičke događaje sredine 20. stoljeća, pisali o njima i bili oblikovani njima. „Ponekad se dogodi da se neka knjiga pojavi u trenutku kad je najpotrebnija, u trenutku u kojem može postati dijelom javnog diskursa i pomoći pripremiti teren za buduće političke argumente i rasprave. Knjiga Lavlja jazbina: cionizam i ljevica od Hanne Arendt do Noama Chomskog upravo je takva knjiga. Autorica Susie Linfield ljevičarka je i progresivna cionistica. Dok iznosi argumente nekih od najvažnijih suvremenih ljevičarskih mislilaca (svi su osim jednoga Židovi), donosi i povijesni kontekst i vrlo profinjenu analizu, koja se odlikuje jasnoćom i intelektualnim poštenjem.“ — Reform Judaism „Pisanje [Susie Linfield] udružuje novinarsko pripovijedanje i znanstveničku analizu ideja… Knjiga Lavlja jazbina pokazuje pojedinačnu borbu židovskih ljevičara iz naraštaja povezanoga s Drugim svjetskim ratom da pomire svoje proturječne nagone, partikularistički zov cionizma i univerzalistički zov socijalizma. Njihove priče precizno najavljuju iskustvo današnjih židovskih liberala u nastojanju da pomire vlastiti proizraelski partikularizam i univerzalizam usmjeren na socijalnu pravdu… Njezina knjiga pojavljuje se upravo u trenutku kada te priče i pouke poprimaju sve veću važnost i neodložnost.“ — The New York Times „Ne morate biti opčinjeni ljevicom, judaizmom ili cionizmom da biste uživali u ovoj fascinantnoj knjizi. Kakve god imali stavove o izraelsko-palestinskom sukobu, ovo je obavezna literatura za poklonike fascinantnih, intrigantnih i uzbudljivih rasprava koje oduševljavaju svojom lucidnošću i intelektualnim poštenjem.“ — Hussein Agha, suautor knjige A Framework for a Palestinian National Security Doctrine „Kako se buran, iako često vjeran brak ljevice i cionizma pretvorio u pravo minsko polje ogorčenih sukoba? Susie Linfield toj prijepornoj temi pristupa uobičajeno genijalnom vizijom i velikodušnim duhom. Originalan i ključan prilog raspravi.“ — Ruth Franklin, autorica knjige A Thousand Darknesses: Lies and Truth in Holocaust Fiction „U svojoj knjizi Lavlja jazbina autorica znanstveno-istraživački analizira i kritički interpretira stavove osmero uglednih intelektualaca židovskog podrijetla i lijevog političkog svjetonazora o pitanjima izraelske državnosti, cionizma i izraelsko– palestinskih odnosa te otvara i odgovara na brojna pitanja iz područja povijesti, religije, politike, kulturne antropologije i prava. Ne samo što progovara o temi koja je duboko bolna, opterećena raznim oblicima trauma i, kada je u pitanju budućnost, neizvjesna, nego i polemizira s nekim od najvećih mislilaca 20. (i 21.) stoljeća, ukazujući na njihove propuste, površnosti, a često i neznanje, pokazujući time visok stupanj znanstvenog integriteta.“ — Hrvoje Klasić „Analiza Susie Linfield je temeljita, a njezin kritički stav prodoran dok nastoji objasniti središnji problem: sukob između partikularnoga zauzimanja za progonjeni narod i po prirodi univerzalističkoga lijevoga, socijalističkog, rjeđe komunističkog programa.“ — Nadežda Čačinovič „Knjiga Lavlja jazbina uzoran je prikaz intelektualne povijesti koji se hvata u koštac i s tragičnošću cionizma i s načinom na koji je anticionizam postao mjerilom globalne ljevice. Riječ je o skrupuloznome, nepokolebljivom, lucidnom i moralno ozbiljnom djelu koje se pojavilo u pravom času.“ — Todd Gitlin, autor knjige The Sixties: Years of Hope, Days of Rage „Zašto neki od najblistavijih umova na američkoj i europskoj ljevici nisu uspjeli shvatiti židovski nacionalizam? Knjiga Lavlja jazbina fascinantno je i jedinstveno pronicljivo istraživanje granica intelektualne ljevice u nastojanju da se uhvati u koštac s nesmiljenom stvarnošću našega svijeta.“ — Zeev Sternhell, autor knjige The Founding Myths of Israel: Nationalism, Socialism, and the Making of the Jewish State O AUTORU: Susie Linfield, ugledna novinarka, znanstvenica i sveučilišna nastavnica (New York University), diplomirala je američku povijest na sveučilištu u Ohiu. Nakon studija preselila se u Boston, gdje je vodila feministički časopis Wages for Housework sve do ponovne selidbe u New York, gdje je studirala novinarstvo i dokumentarno filmsko stvaralaštvo. Na istom sveučilištu od 1995. radi kao predavač na katedri za novinarstvo. U svom pisanju kombinira novinarsku pripovjedačku tehniku sa znanstvenom analizom informacija. Njezina knjiga The Cruel Radiance: Photography and Political Violence (2011.) bila je u užem krugu za nagradu National Book Critics Circle Award in Criticism, a iste je godine za taj naslov osvojila Berlin Prize, koji dodjeljuje Američka akademija u Berlinu. Teme kojima se bavi u svojim člancima i knjigama odnose se na međuodnos kulture, religije, društva i politike. U knjizi Lavlja jazbina znanstveno- istraživački analizira i kritički interpretira stavove osmero uglednih intelektualaca židovskog podrijetla i lijevog političkog svjetonazora o pitanjima izraelske državnosti, cionizma i izraelsko-palestinskih odnosa.

Ivana Dragičević, novinarka koja već gotovo dva desetljeća prati vanjskopolitička zbivanja, u publicističkome djelu Nejednaki hvata se ukoštac s gorućim globalnim problemima današnjice, promišljajući ih i pišući o njima kroz prizmu svjetskih događaja kojima je nazočila i intervjua s brojnim državnicima i intelektualcima. Godinama putujući svijetom, boraveći u različitim kriznim žarištima, autorica nam iz prve ruke svjedoči o ključnim trenucima suvremenog doba te ih stavlja u kontekst ponekad nepoznat domaćoj publici. Od intervjua s Basharom al Assadom, preko organiziranja prvog koncerta na teritoriju Europske unije sirijskog rock­-banda u izbjeglištvu, praćenja skupa G20 u Francuskoj i partijskog kongresa u Pekingu do Trumpova govora u Varšavi, odnosno priča iza kulisa političkih događaja, autorica u knjizi Nejednaki pokušava naznačiti gdje se danas nalazimo i u kojem se smjeru kreću sveopći (društveni) procesi. Ivana Dragičević nam u ovom izvrsnome djelu donosi priče iz svijeta politike i ekonomije propitujući fenomen nejednakosti. Pritom nam, pronicljivo i temeljito razlažući aktualnu situaciju, pokazuje kakve sve izazove donosi doba u kojem živimo i globalno mijenjanje odnosa moći. „Zašto je tango finski nacionalni ples? Tko zna? Koliko uopće znamo jedni o drugima u ocjeni manje važnih ili životno bitnih navika, situacija, procesa? Na ta pitanja i mnoga druga, Ivana Dragičević, iskusna vanjskopolitička novinarka, daje nam na uvid hvalevrijedna zapažanja koja stavlja u širi kontekst razumijevanja međunarodnih odnosa. Osobne priče, brojni razgovori s najistaknutijim figurama međunarodne zajednice i mnoga svjedočenja ‘običnih’ ljudi tragaju za odgovorom: znamo li kamo idemo i koliko nas strah od drugih i drugačijih, zatvaranje u svoje ljušture, koči da ovaj svijet učinimo boljim mjestom za življenje.“ Mirjana Rakić Knjiga koju imate pred sobom nije znanstvena, ekonomska, psihološka ili politološka analiza. Nema romantičarskih iluzija da će svijetom poteći med i mlijeko ako kakva nadnaravna sila do jutra riješi „nejednakost“ ili globalna policija pohapsi stvarne i imaginarne „krivce“ za svjetske nepravde. Ona je možda malo osobno svjedočanstvo o jednom vremenu. Prvi dio knjige bavi se globalnim kontekstom, ključnim akterima procesa, njihovim dvojbama i izazovima, ispričanima pričama ljudi u složenoj situaciji današnjega svijeta. Drugi dio govori o nekim zanemarenim dijelovima svijeta, ljudima u pokretu, izbjeglicama i geopolitičkim procesima koji su do takva stanja doveli ili bi iz njega mogli proizići. Posljednji dio knjige donosi nekoliko priča o uspjehu, pojedinaca ili država, te razgovore s onima koji su spremni ponuditi rješenja ili o rješenjima za današnji svijet glasno razmišljaju. Ova je knjiga, ukratko, skup priča koje pokušavaju naznačiti pitanja s kojima se suočavamo u globalnim procesima danas. U njoj opisujem događaje i procese kojima sam svjedočila i govorim o ljudima koji na neki način zrcale osjećaj svijeta u kojem živimo. Svi su oni akteri u svjetskom Babilonu nejednakih. (Izvadak iz Uvoda) O AUTORU: Ivana Dragičević (1975.) jedna je od najpoznatijih hrvatskih novinarki vanjske politike. Izvještavala je s mnogih svjetskih žarišta, intervjuirala svjetske lidere, snimala dokumentarne filmove od Afrike, Bliskog istoka do Kine. Tijekom rada na HRT-­u bila je, među ostalim, autorica emisije Horizonti i projekta Anima­Hotel Europa. Alumna je Akademije za politički razvoj, Fondacije Reuters, ARD­ZDF Medijske akademije, Akademije Ujedinjenih naroda, Moskovske škole političkih znanosti, IVLP programa State Departmenta. Dobitnica je triju godišnjih nagrada Hrvatskoga novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“ za najbolje televizijske emisije i reportaže (1999., 2001. i 2014.), kao i nagrade HRT­-a „Joško Martinović“ za najbolju reportažu u 2011. Urednica je vanjske politike na televiziji N1.  

Nakon tisuća ubijenih od strane džihadista od Nigerije preko Sirije do Pakistana i terorističkog napada na časopis Charlie Hebdo, Ayaan Hirsi Ali u Heretkinji nudi odgovor na pitanje koje  ubrzano postaje najveći svjetski problem. Prešavši put od duboko religioznog odgoja u islamskoj vjeri do ateistice i aktivističke feministice, sveučilišne profesorice na Harvardu, briljantna, karizmatična i kontroverzna autorica autobiografske proze Nevjernica i Nomatkinja u ovoj se knjizi snažno i uvjerljivo zalaže za reformaciju islama kao jedini način da se okončaju strahote terorizma, sektaško ratovanje i represija nad ženama i manjinama. Među 1, 6 milijardi muslimana koliko ih danas ima na svijetu, argumentira ona, značajno manji dio pripada ekstremističkoj struji, većina njih su pobožni i miroljubivi ljudi koji prešutno toleriraju ekstremizam, a tek je šačica disidenata koji riskiraju vlastiti život preispitujući svoju vjeru. No samo je jedan islam, a Hirsi Ali dokazuje da se ne može zanijekati da su neka od njegovih temeljnih naučavanja – među njima i dužnost borbe u svetom ratu – inkompatibilna s vrijednostima slobodnog društva. Stoljećima se činilo da je islam imun na promjene, no Hirsi Ali u svojoj knjizi dolazi do zaključka da je reforma islama, revizija islamske doktrine kojoj je cilj pomiriti vjeru s modernitetom, danas bliža ostvarenju no ikad ranije, a možda je već i počela. Arapsko se proljeće, kaže ona, može činiti političkim neuspjehom, no izazov s kojim je ono suočilo tradicionalne autoritete otkriva spremnost – između ostalog i među muslimanskim ženama – za borbu za slobodu mišljenja i izražavanja stavova. Ispreplićući vlastita iskustva s povijesnim analogijama i snažnim primjerima iz suvremenih muslimanskih društava i kultura, autorica ovom knjigom ne poziva na oružje nego strastveno zagovara mirnu promjenu i globalnu toleranciju. O AUTORU: Ayaan Hirsi Ali jedna je od političkih pojava današnjice kojoj se ljudi najviše dive ali i koju najviše osporavaju. Na naslovnice međunarodnih tiskovina dospjela je nakon što je islamist ubio nizozemskog redatelja Tea van Gogha a nju označio sljedećom metom, zbog filma Pokornost. Iako živi u stalnoj opasnosti, ta odvažna zagovornica slobode govora i dalje odbija zašutjeti. Slavna feministica, političarka, spisateljica i kritičarka islama, autorica proslavljene autobiografske knjige Nevjernica, u ovoj knjizi kritizira Zapad zbog svjesnog prešutnog toleriranja aspekata islamske kulture koji karakteriziraju potlačenost žena zlostavljanjem – od genitalnog sakaćenja i dogovorenih brakova do obiteljskog nasilja. Brojna su priznanja njezinu radu: nizozemski časopisi Elsevier i De Volkskrant proglasili su je 2004. godine Nizozemkom godine, časopis Time uvrstio ju je na popis Stotinu najutjecajnijih ljudi u 2005. godini, časopis Glamour proglasio ju je iste godine Junakinjom godine, Reader’s Digest proglasio ju je 2006. Europljankom godine, Institut Goldwater dodijelio joj je 2007. nagradu Goldwater Award, a 2008. dobila je nagradu Anisfield­Wolf Book Award za knjigu Nevjernica.

Kada vihor rata zahvati pitoreskno bosansko selo, on će pomesti i raznijeti cijeli svijet djetinjstva dviju djevojčica Ivane i Dunje i njihovih obitelji. Od bezbrižnih igara, nevinih djevojačkih snova i velikih maštanja neće ostati ništa, jer smrt će u napadu neprijateljske vojne jedinice jednu od njih, Ivanu, ostaviti u dobi mladosti, u vremenu kada je imala samo četrnaest godina. U kasno ljeto moćan je roman u kojem Magdalena Blažević o jakim emocijama, o stanjima koja zauvijek obilježavaju čovjeka piše iz perspektive ubijene djevojčice stvarajući univerzalnu priču koja nadilazi Žepče i okolna sela, rijeku Bosnu i vrijeme u kojem je roman smješten te postaje univerzalna himna protiv ratovanja i ubojstava. Magdalena Blažević poput Agote Kristof ili Ingeborg Bachmann stvara svijet satkan od emocija koje kipte ispod savršeno preciznih i jasnih rečenica. U kasno ljeto roman je koji se čita polako jer njegovi strahovi, patnje, snaga, nadanja i tuga izviru iz svake riječi, čime se Magdalena Blažević svrstava u najbolje današnje spisateljske glasove. “Uskoro će otkucati sedamnaest sati. Sunce je velika zrela jabuka. Žari i udara u potiljak. Vedro nebo je teško, sručilo mi se na ramena i tijelo gura k zemlji. Noge podrhtavaju, koljena klecaju. Od Smrti se ne mogu sakriti. Za leđima ograda od srebrne smreke, iglice su joj vranine kandže, gladni, šiljasti kljunovi. Lako prodiru kroz tanušno tkanje bijele haljine sašivene od stare posteljine. Dio je majčina miraza. Ispred mene osakaćena babina jabuka baštovanka, grana podrezanih do trupa. Godinama ne rađa, čeka da je sruše. Tako se ne može živjeti, bez sjene i cvijeta. Od klupe ispod jabuke ostao je samo natruli skelet. Smrt se nogom oslanja na njega. Dobro je pogledajte! Ima nježno lice, oči joj se još uvijek ne vide od nakrivljene kape. Mekana je i tamnozelena kao šumska mahovina. Dijeli nas samo niska ograda od bodljikave žice, uz nju rastu ruže obješenih, precvalih glava. I povjetarac bi ih otpuhnuo. Ogradu je napravio did. Uza se uvijek ima sjekiru i malj, šilji kolce i zabija ih duboko u zemlju. Nikad ne ostavlja nedovršen posao.” O AUTORU: Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

Koja je najbolja prilika za pospremanje, za bacanje nepotrebnih, nagomilanih stvari, za pronalaženje onih za koje smo smatrali da smo ih davno izgubili, za arhiviranje, za slaganje i preslaganje? Tako opsežan zadatak čovjek si ne može davati često u životu. Najbolja je prilika za to selidba. No često selidbe znaju biti hektična pakiranja u kutije koje će ostati neotvorene. Rijetki su oni koji mogu raditi inventuru, sagledavati stvari i polako o njima odlučivati. Pred nama je upravo jedna takva knjiga, Selidba Miljenka Jergovića. U već mitskome književnome mjestu, na sarajevskom Sepetarevcu, u stanu svoga odrastanja, u kojemu mu je umrla majka, u koji se slila većina ostavštine Stublerovih i Rejcovih, autor prebire po dokumentima, po knjigama, po materijalnim i nematerijalnim ostacima, po povijesti jedne kuferaške obitelji. Predmeti i dokumenti, novčanik, partijska knjižica, češagija, djedovi pokušaji autobiografije i još mnogo toga pripovijedaju priču ne samo jedne obitelji već i jednoga grada, djetinjstva i odrastanja u kojoj autor ne štedi nikoga, a ponajmanje sebe i svoje bližnje. Stan na Sepetarevcu iznova se pred nama materijalizira sobu po sobu, sa svakim komadom namještaja, ali, što je još važnije, i sa svim sudbinama ljudi koji su ga nastanjivali ili pohodili. Selidba nije samo knjiga, ona je mnogo više od toga, ona je istinski muzej, katalogiziran po najstrožim i najgenijalnijim pravilima struke, ali ne muzejske, nego spisateljske. “Stanite kod znaka zabranjenog parkiranja – pokazujem mu prstom mjesto pri vrhu Sepetarevca, odakle može skrenuti niz Kevrin potok. Izlazimo, nosim veliki IKEA ceker, u koji je posloženo još desetak istih takvih IKEA cekera. U njih ćemo spremiti stvari, koje ćemo kasnije, vjerojatno za sljedećeg posjeta Sarajevu, prepakirati u kutije. Ne znam zašto sam tako zakomplicirao stvari. Nisam navikao na ovo. Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti. I onda ne znam kako da se ponašam, nisam siguran što bih trebao da mislim i da osjećam. Pomišljam da je problem u karakteru, u slabosti, nespretnosti i nesposobnosti, u tome što sam, ipak, bio razmažen i nenaviknut na ovakve događaje. Nisu me odgojili i poučili za ovakvu selidbu. Kao da su ikoga ovome učili.” O AUTORU: Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) književnik je i novinar koji živi na selu nedaleko od Zagreba. Prvi novinski tekst objavio je 1983., a prvu pjesničku zbirku Opservatorija Varšava 1988. Kritičari smatraju da njegovom zbirkom priča Sarajevski Marlboro iz 1994. počinje trend tzv. stvarnosne proze. Zatim objavljuje još nekoliko zbirki priča (Mama Leone, Inšallah Madona, Inšallah) te desetak romana, među kojima su Dvori od oraha i Ruta Tannenbaum. Poljski prijevod njegova romana Srda pjeva, u sumrak, na Duhove dobio je 2012. u Wroclawu književnu nagradu Angelus za najbolju knjigu Srednje Europe. Djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika.