Razumijevanje svijeta

„Nema tu šta nema, a sve je skladno i dostojanstveno. Kao u velikom i bogatom tržnom centru u koji ulaze djeca da izaberu poklon. To je čitav arsenal prošlosti, centralna muzejska postavka po kojoj se razvojne linije i bogatstvo vremena prepoznaju u potpunosti. Zapravo ta višedimenzionalnost, bogatstvo priloga i sadržaja teksta – ta širina u prezentiranju bosanskog srednjovjekovlja, najveće je i najprijatnije je iznenađenje koje sam doživio čitajući i sagledavajući ovaj rukopis. Morao sam se odmarati dok sam ga pregledavao … valjda je to i bio cilj knjige koja se treba češće uzimati u ruke. Ovu izdavačku kompoziciju, kadru da dopusti da se stvara knjiga iz historije za potomstvo, da je nisam pregledao, nazvao bih izdavačkom i autorskom utopijom.“ … …“ U ovom rukopisu bosansko srednjovjekovlje pretvoreno je u bogato utočište znanja i ponosa u kojem će se generacije čitalaca sklanjati tražeći snagu za sebe i svoje vrijeme“ (odlomak iz recenzije, prof. Esad Kurtović) TVRTKOV ZLATNIK Za kralja Tvrtka I veže se jedan sasvim neobičan i fantastičan nalaz zlatnog novca koji je otkriven između dva svjetska rata. Prema nekim navodima zlatnik je pronađen 17. decembra 1935. godine, u šumi na desnoj obali rijeke Mileševke kod Prijepolja. Navodno su ga pronašli seljaci uz niz drugih srebrenjaka i zlatnika ugarskog kralja Ludovika I. Sud u Prijepolju donio je odluku da zlatnik mora biti zadržan u njihovim prostorijama dok se ne provede postupak oko ustanovljenja vlasništva. Šta se dalje desilo sa njim nije poznato, ali po nekim kazivanjima zlatnik je kupljen od nekog kujundžije u Livnu, a po drugim je kupljen na sarajevskoj pijaci nakon što ga je tamo donio jedan seljak iz Prijepolja. Kupac je bio ugledni sarajevski kolekcionar i direktor Narodne banke Aleksandar Poljanić u čijem je vlasništvu zlatnik ostao sve do 1945. godine. Pošto je Poljanić po završetku Drugog svjetskog rata bio zarobljen, a njegova zbirka zaplijenjena, zlatniku se gubi svaki trag. Prve vijesti o zlatniku pojaviće se tek nakon pola stoljeća. U maju 1995. godine, dok je u Bosni i Hercegovini trajao rat, tadašnjem direktoru Zemaljskog muzeja stigla je vijest od njegovih zagrebačkih kolega da će u Zagrebu biti održana međunarodna aukcija umjetnina, među kojima će se naći i zlatnik kralja Tvrtka. Zahvaljujući razumijevanju tadašnjih vlasti, na aukciju je poslan historičar i arheolog prof. Enver Imamović, kojemu je osigurano 60 000 DM (njemačkih maraka) – koliko se tada moglo osigurati za njegovu kupovinu. Početna cijena bila je 5 000 DM, da bi se svaki put povećavala za dodatnih 5 000. Kako je rasla cijena tako su odustajali brojni natjecatelji da bi na kraju ostao prof. Enver Imamović i nepoznati kolekcionar. Kada se došlo do cijene od 50.000 maraka, prof. Imamović navodi da mu je bilo jasno da je konkurent odlučan u namjeri da zlatnik dobije po svaku cijenu. Nakon što je konkurent ponudio 65.000 DM za zlatnik, Imamović je odustao od daljne licitacije. Time je neuspješno okončan pokušaj da se Tvrtkov zlatnik vrati u našu domovinu. Kasnije saznanja otkrivaju da je zlatnik nakon licitacije odnesen u Ameriku, gdje se po svemu sudeći još uvijek nalazi. Zbog nejasnih okolnosti svoga nalaza, kao i zbog činjenice da predstavlja jedini sačuvani primjerak zlatnog novca kojeg je kovao jedan bosanski vladar, taj jedinstveni zlatnik izazivao je brojne nedoumice u historiografiji i numizmatici. Najviše neslaganja izazivala je njegova atribucija, ali je u pitanje dovođena i njegova autentičnost. Kad se zlatnik tek pojavio smatralo se da ga je kovao kralj Stjepan Tomašević, a taj zaključak je potkrepljivan pozivom na određene heraldičke elemente prikazane na reversu kovanice. Međutim, kasnija arhivska istraživanja ukazala su na veću vjerovatnoću da se radi o zlatniku kralja Tvrtka, koji je kao specijalna emisija kovan i dijeljen u vrijeme njegove krunidbe 1377. Naime, u dubrovačkom arhivu se 1393. godine spominje “četrnaest velikih dukata gospodina kralja Bosne” (lat. Ducatos domini regis Bosne magnos quatordecim). Iz konteksta cjelokupne informacije jasno je da se ne radi o “velikim dukatima” koji su bili kraljevo vlasništvo, nego da su u pitanju bili zlatnici s oznakama Bosanskog kraljevstva. Ovaj podatak također bi značio da bosanski zlatnici nisu bili samo prigodna kovanica dijeljena kao spomen dar prilikom krunidbe ili neke druge svečanosti, nego da se radilo o kovanicama koje su bile puštane u platni promet. Veliki bosanski zlatnik u struci se često naziva i četverostrukim dukatom pošto je s 14,05 grama težine više od četiri puta masivniji od savremenog mletačkog dukata koji je smatran monetarnim standardom u mediteranskoj trgovini još od kraja 13. stoljeća. Pločica dukata debela je jedan milimetar a široka 30, dok je finoća zlata od kojeg je kovan procijenjena na 980/1000. Po svom dizajnu, gotičkim lukovima, rasporedu likova i legendi, u potpunosti podsjeća na zlatni novac francuskih i engleskih kraljeva kovan početkom 14. stoljeća. Na njegovom aversu prikazan je potpuni grb Bosanskog kraljevstva okružen na obje strane s po jednim većim heraldičkim ljiljanom. Cijela kompozicija je uokvirena u krug s dvanaest gotičkih lukova oko kojeg teče natpis: “Gloria tibi Deus. Spes nostra” (Slava Tebi Bože, nado naša). Na reversu je prikazan propnuti lav u kružnici s šest gotičkih lukova sa natpisom uokolo: “Moneta Aurea Regis Stephani” (Zlatni novac kralja Stjepana).