KNJIGA OBLIKA I PRAZNINE

Trinaestogodišnji Benny Oh čuje glasove. Začuo ih je nakon pogibije svog voljenog oca, muzičara, a isprva ne shvata da zapravo čuje stvari – svoju tenu, slomljene božićne ukrase, glavicu uvele zelene salate. Mada ne razumije šta govore, Benny osjeća njihov emocionalni ton: neke su ugodne i duhovite, druge guguću, a treće su podsmješljive, ljute i pune boli. Dok njegova majka Annabelle u kući gomila problematičnu količinu svega i svačega, glasovi postaju glasniji.

Benny ih pokušava ignorisati, ali ga glasovi počinju pratiti i van kuće, na ulici i u školi. Kad konačno pronađe utočište u tišini velike javne biblioteke, gdje se predmeti ponašaju pristojno i govore šapatom, Benny otkriva čudesan novi svijet. Zaljubljuje se u očaravajuću uličnu umjetnicu koja za ljubimca ima arogantnu feretku, a biblioteku koristi za svoje umjetničke performanse. Upoznaje filozofa-pjesnika Slavoja, beskućnika koji ga ohrabruje da postavlja važna pitanja i da među brojnim glasovima pronađe svoj vlastiti.

I tako Benny upoznaje svoju vlastitu Knjigu – još jednu stvar koja govori. Ona pripovijeda Bennyjev život i uči ga da sluša ono što je bitno.

„[P]riča o tuzi, opasnosti i pokušajima izbavljenja služi kao odskočna daska za opsežne meditacije o međuzavisnosti svih bića, o magiji knjiga, o katastrofalnim ekološkim i duhovnim učincima neobuzdanog konzumerizma i o još mnogo toga… U književničke darove Ozekijeve spada i njena sposobnost da provokativni intelektualni materijal umota u ljudsku priču baziranu na izvrsno uočenim društvenim pojavama… Sama Knjiga ima čudesan glas: zreo, ironičan, glas koji na svakom koraku potvrđuje važnost knjiga kao riznice najdublje ljudske mudrosti i najuzvišenijih ljudskih težnji.”

Washington Post

„Nikad pravovremenijeg, aktualnijeg romana! … Prekrasna, duhovita, tužna, nezaboravna i izuzetno dirljiva pripovijest… [U Knjizi oblika i praznine] Ozeki ostvaruje najblistaviju manifestaciju svoje opredijeljenosti za stvaranje romana kao koprodukcija više likova: ovdje se knjiga i protagonist međusobno iznjedruju.”

Los Angeles Review of Books