Knjige

Dani zaborava priča je o Olgi, ženi u četrdesetima, majci dvoje djece koju muž ostavlja zbog mlađe. Roman na dramatičan način oslikava portret ostavljene žene koja se u velikoj boli i nevjerici suočava sa svojom intimom, s demonima svoje nutrine i naposljetku s gubitkom identiteta. Na ogoljen i gotovo uznemirujući način autorica progovara o najintimnijim razmišljanjima žene čiji život u trenu biva rasut na komadiće. U Olginu padu, na putu u emocionalni bezdan, javljaju se prikaze iz prošlosti, sjećanja na najranije dane djetinjstva koja izviru iz njezine ranjene nutrine. Preispitivanja, nedoumice, samosaželjenje, tek dijelom ocrtavaju njezinu duboko uznemirenu bit i vode je do ekstremnog osjećaja gubitka vlastitog identiteta. Uzbudljivo napisana životna priča gledana očima žene, koja nas vodi do najmračnijih kutaka njezine duše, maestralno ispisujući stranice bespoštednih analiza vlastitog ja, na pomalo divlji i surov način uvlači nas u šokantna stanja povrijeđenosti i ljutnje ostavljene žene.   O AUTORU: Elena Ferrante umjetničko je ime talijanske spisateljice čiji identitet nije poznat javnosti jer ga taji još od objave svojeg prvog romana “Mučna ljubav“. Ne zna se mnogo o identitu koji se krije iza ovog imena, ali ono što je sigurno jest da je riječ o jednom od najvažnijih imena suvremene svjetske književnosti. Romani Elene Ferrante prodani su u milijunima primjeraka diljem svijeta, objavljuju se u više od 40 zemalja, a samo u Hrvatskoj prodani su u 45 tisuća primjeraka. Na hrvatskom su dosad objavljeni prijevodi njezinih romana “Dani zaborava” i “Mučna ljubav” te tetralogije koju čine romani “Genijalna prijateljica”, “Priča o novom prezimenu”, “Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju” te “Priča o izgubljenoj djevojčici“ po kojoj je snimljena i serija u produkciji HBO-a. Novi roman „Lažljivi život odraslih“ – u sjajnom prijevodu Ane Badurine – fascinantna je, moćna priča o odrastanju, novo remek-djelo koje nas vodi u Napulj ranih godina 90-og stoljeća. Elena Ferrante, koja svoj identitet skriva iza pseudonima, časopis TIME 2016. godine proglasio je jednom od 100 najutjecajnijih osoba na svijetu, a njezine su knjige prevedene na 45 jezika.  

Tamo gdje bi jedna od junakinja ovog romana voljela poći, uvijek je proljeće. U njezinim mislima trava je tamo bujna, a vlasi joj miluju gole listove. No to bajkovito sanjano odredište nije na ovome svijetu. Na onome je. Tamo gdje se više ne mora ni živjeti ni postojati i gdje ustajanje iz kreveta ujutro nije najteži zadatak. Pisati o depresiji onako kako to radi Aleksandra Kardum u romanu Soba moje sestre, znači dubinski razumjeti da ljudski mozak nije uvijek baždaren za uobičajene životne protokole niti za sreću kao jedini prihvatljiv imperativ. Znači umjetnošću definirati stanje koje nije ni slabost ni lijenost ni propust ni htijenje, nego bespoštedna bolest koja se, bez razlike i bez milosti, okomljuje na muškarce i žene, na mlade i zrele, na građane i seljane, služeći se podmuklim materijalom genetskih kodova i iskustvenih trauma kao opravdanjem. A kad se to dogodi, ništa ne pomaže. Ni violine, ni ljubav, ni logika, ni djeca, ni dnevni zadaci ni sva ta navodno obećavajuća budućnost na koju te nagovaraju. Neposlušna kemija sivih stanica oduzme ti sve dojučerašnje radosti – i nema ti pomoći, i nema te glazbe na koju ćeš zaplesati. Zato je jezik Aleksandre Kardum glazba koja sve to zna odsvirati. U ovom romanu-triptihu o ljudima koji su posustali puno je dionica koje će čitatelj baš tako doživjeti: kao lirsku melodiju koja još dugo zvoni u ušima – i kao poruka, i kao utjeha, i kao istina, i kao dobra književnost uz koju se vrijedi sklupčati u svom kutku sjete ili radosti.