Knjige

Moj školski sastavak na temu Preobražaj naše općine ne samo što je prije nekoliko godina stekao priznanje u obliku velike petice od raske Nadvornikove nego je bilo nade da će pokupiti bodove i najednom književnom natjecanju učenika os-maša i devetaša. Uzeo sam to tada do znanja zdravo za gotovo, ne razbijajući previše time glavu, jer od stanovita vremena jako dobro znam kako zapravo umjesto mene piše netko drugi, pa neka onda on brine brigu. Eto, tako sam ja u tom sastavku zaigrao na foru kako u jednom trenutku zastanem iznad panja i tobože zagledan u njegove godove osluškujem Što mi Šapuću o svojim sjećanjima i to je Nadvornikovoj bilo više nego dovoljno, ne govoreći o tome kako su se i ostale moje školske kolege očito pouzdale u neke druge, pa su jadnici nadrapali jer nisu poznavali moju fintu kako se pišu školski sastavci, a ta se temelji na činjenici kako ne valja previše prekoračiti granice dometa učenika osmoga razreda, ali ni pridržavati ih se, i tad je dovoljna tek sitnica što će vas katapultirati iznad ostalih. I kad me dakle gospodična Nadvornikova obavijestila kako ću predstavljati školu u pisanju sastavaka, otišao sam kupiti bilježnicu formata A4, rekavši sam sebi: Pazite, tek sada dolazi ono pravo! I strahovito sam dugo razmišljao kako je nasloviti, dok napokon nisam odlučio da ću to ostaviti za kasnije i kako ne bi bilo loše da najprije u bilježnicu nešto i napišem. Ali bilježnica bez naslova izgledala je prilično otužno, a ja sam je ionako namjeravao kasnije poslati u kakvu fakat značajniju književnu redakciju, pa sam izmislio naslov Napisano za New York Times, jer - znate li vi možda koju slavniju adresu? U početku sam pisao pjesme, i stvarno sam ih dosta sklepao, ali nisam ih imao komu recitirati, jerbo moja poezija bijaše naglašeno intimna...

Ako ste voljeli „Engleskog pacijenta”, ne propustite sentimentalnu priču o Minahovom putovanju Majkla Ondatjea, dobitnika Bukerove nagrade. Zvali su ga Minah, jer je podsjećao na pticu tako čestu u Indiji, poput koje je njihovoj maloj grupi na velikom, prekookeanskom brodu ponavljao sve što bi čuo od drugih putnika. Imao je jedanaest godina kada se te 1954. godine u luci u Kolombu ukrcao na „Oronsej”, započevši tako tronedeljno putovanje preko Indijskog okeana, Arabijskog i Crvenog mora, Sueckim kanalom do Mediterana pa sve do Tilberija, gdje ga je čekala majka. U raskoraku između Istoka, gde je odrastao, i Zapada, koji mu je bio nepoznanica, bez roditelja koji bi ga nadgledali, Minah na ovom životnom putovanju sreće čitavu galeriju likova čija se djela i ličnosti prelamaju kroz naivnost dječačkog pogleda na svijet, oblikujući ga i mijenjajući ga svaki na svoj način. Ne skrećući mnogo pažnje na sebe, zajedno sa dječakom slabog srca Ramadinom i dječakom buntovnikom Kasijusom, Minah upada u najrazličitije avanture. Upoznaće džez muzičara Mazapu, djevojku sa golubovima, dobiće prve lekcije iz istorije umjetnosti i književnosti, ali i intimnosti, biti svjedok misterioznog zatvorenikovog bjekstva, milionerove smrti… – događaja koji će dobiti svoje puno značenje tek kada se sa dovoljno životnog iskustva jednog dana na njih osvrne.