Produženi ponedjeljak priča je o Alenu, arhitekti u pedesetim koji se ne snalazi u okruženju i vremenu u kojem živimo. Na momente hladan, Alen na ljude djeluje iritantno, a ustvari je osjećajan muškarac koji samo nije spretan u iskazivanju emocija što ih gaji prema svojim bližnjim.
Dok mu se brak raspada, Alen se zbližava s kolegicom Unom. Nakon što mu Una otkrije svoju tajnu, njihov odnos kreće u neočekivanom smjeru. Una ubrzo doseljava kod Alena a s njom i njena prijateljica s malim sinom Janom. Alenova svakodnevica poprima sasvim novi ritam. Čitatelji postaju svjedoci tople atmosfere u nesvakidašnjem kućanstvu... Posebnu pažnju privlači mali Jan, izuzetno bistar dječak kojem Alen postaje figura oca – vodi ga na utakmice, zajedno čitaju knjige i igraju šah.
No, to nije jedina priča u ovom lijepom romanu, već samo jedna od onih koje ovu prozu čine iznimno uzbudljivom. Kao pozadina svega o čemu čitamo stoji Alenova rodna kuća u provinciji, nedaleko od Sarajeva. U toj kući, u Alenovom sjećanju, klati se tijelo njegovog mrtvog oca.
Ovo je knjiga kojom se želi posložiti nečiji život i preurediti prošlost, baš onako kao što bismo svi u pojedinim periodima života htjeli preuređivati roditeljske kuće. I tako preusmjeravati vlastite živote koje smo već uvelike odživjeli.
Almin Kaplan
Djevojčica u vrtu iskopa kosti koje, kako se ispostavlja, nisu životinjske; idilična ljetna scena djevojaka koje se kupaju na osamljenom mjestu pretvara se u pakao ljubomore s uznemirujućim posljedicama; prezreni prosjak donosi nesreću u bogatu četvrt; Barcelona postaje uznemirujuća pozornica prožeta krivnjom, iz koje je nemoguće pobjeći; sablasna prisutnost traži žrtvu; djevojka osjeća fetišističku privlačnost prema bolesnim srcima; obožavateljke na nezamisliv način odaju počast rock-zvijezdi koja je umrla užasnom smrću; mladić koji potajno snima parove tokom vođenja ljubavi i žene u visokim potpeticama dok hodaju ulicama dobija ponudu koja će mu promijeniti život.
U dvanaest izvanrednih priča koje čine ovu zbirku, Mariana Enríquez koristi cijeli arsenal klasične horor književnosti: sablasna ukazanja, vještice, spiritističke seanse, vizije, mrtve koji se vraćaju među žive... Oslanjajući se na najbolje tradicije žanra, Enríquez ide korak dalje – istražuje zlokobno što vreba u svakodnevici, isprepliće tamni erotizam i stvara snažne, uznemirujuće slike koje ostavljaju neizbrisiv trag.
"Mračna, temeljita, strašna i fascinantna autorica."
Javier Calvo
"Predivan, užasan svijet Mariane Enríquez, kakav se nazire u zbirci Opasnost od cigarete u krevetu, s uznemirenim adolescentima, duhovima, raspadajućim sablastima, tužnim i bijesnim beskućnicima savremene Argentine, jedno je od najuzbudljivijih otkrića do kojeg sam došao u posljednje vrijeme."
Kazuo Ishiguro
Ti, što se utapaš
u mom naručju −
ostani.
Ti, što guraš svoje tijelo
u rijeku
samo da bi ostao
sa sobom −
ostani.
"Ovo su pjesme izuzetne ljepote, bestidno romantične i neustrašivo suočene s užasima rata, tišinama povijesti. Među najvažnijim prvijencima jedne generacije."
Andrew McMillan
Vedad Drljević (Sarajevo, 1966) u periodu 1993–1996 za dječije magazine Lastavica, Vrelo Bosne, NIP-a, Ljiljani radio kao ilustrator, enigmatičar, strip crtač, kao i pisac kratkih priča za djecu. Ilustrirao slikovnicu Dječija kičica, i knjigu Priča i Zlatno pero Azre Aličić. Autor je slikovnica Ena i Dječak Čak, grafika „Mapa Sarajevo u devet slika“, kao i velikog broja razglednica Sarajeva i Mostara.
Sarajevo ima mnogo knjiga različitih žanrova i stilova koji govore o njegovom nastanku i prošlosti, ali Mahalama Sarajeva Vedada Drljevića priča je građena kroz same strukture grada u kojoj se isprepliću prošlost i sadašnjost. Iako su mahale nekada bile osnovne urbane jedinice Sarajeva, namjera autora nije da nam ponudi historiju urbanizma grada, nego da nas upozna sa brojnim informacijama koje je spoznao u svom istraživačkom putovanju kroz mahale, da nam predstavi brojne aktere, više ili manje poznate ljude i već pomalo zaboravljene događaje koji su uticali na razvoj grada. On nas vodi tragovima prošlih vremena na ulice i prostore padinskih mahala, ukazuje na najznačajnije objekte, bez kojih grada ne bi bilo, razotkriva značenje toponima, ali u isto vrijeme govori o ljudskim sudbinama, legendama, mitovima, usmenoj predaji, duhovnosti, svemu što u dugom trajanju čini život ovdje. Mahalama Sarajeva priča je o tome kako su ljudi formirali grad i njegov identitet, ali u isto vrijeme priča je o tome kako i prostori oblikuju ljude. Uz malo imaginacije čitaocu se nudi zanimljiva šetnja kroz živo naslijeđe i pamćenje grada. Vrijedi se prepustiti tome.
Mr. sci. Amra Čusto
Tekst je pisan kao beskrajna rep poema. Bujica riječi, jednostavnih i čitljivih, koja vas nosi kuda ona želi, ali vam dopušta da na vrhovima njenih talasa odete dalje, gdje god to poželite. Knjiga je to koja vas katapultira u vrijeme i prostor kako ih skicira Senka Marić, u njen unutrašnji topos poznat pod nazivom anima. Svako malo iz te plime riječi, tsunamija, iskoči kao albino delfin neka rečenica nad kojom ćete stati, zaustaviti poemu, zaustaviti vlastite misli i zagledati se u jednostavnu rečenicu od koje će vam se biti teško odvojiti. Kada je dobro iščitate, isprevrćete kao grumen zlata na dlanu, onda nastavljate nošeni plimnim valom. Tekst je pisan groznicom života na čuvenoj književnoj rezidenciji i programu za pisanje u sjevernoameričkoj Iowi, i to kao pismo sinu, koji je taj idealni čitatelj. U knjizi je prisutan i Mostar, grad Senke Marić, iz kojeg ona i odlučuje napisati dnevnik po sjećanju. Kratke rečenice u sebi imaju draž oštrine, oporosti, nježnosti, uspona i padova koje nam život stalno režira.
Ljudi bi se mogli čitati i kao bilješke iz budućnosti, naknadni dnevnik u odnosu na njen prvi roman Kintsugi tijela, ali oni su samostalna knjiga. Herbarijum svakodnevnih dešavanja, i strašnih trenutaka, izgrađen od riječi.
Faruk Šehić
Knjiga Kopča Nirhe Efendić je dokumentaristička, autobiografska proza sa elementima fikcije, koja se bavi nestankom oca i brata autorice u genocidu u Srebrenici. Ispričana je toplim i iskrenim glasom nekoga koga je ova tragedija obilježila doživotno. Ovo je jedna od onih knjiga koje su potrebne i žrtvama i preživjelima Srebrenice kao i nama koji to nismo doživjeli. Ona posjeduje prijeko potreban uvid u patnju ljudi u i oko ovog istočnobosanskog gradića tokom ratnih godina. Posjeduje spontanu blagost i mudrost, koja je naglašena citatima iz usmene književnosti. Cijela ova nevelika knjiga (jer knjige o ovako duboko ličnoj tragediji ni ne mogu biti obimne) obiluje pitominom i ljekovitošću kao priroda u maju.
Faruk Šehić
Tajnovitost i šutnja druga su priroda Marcella Clericija, junaka Konformiste, knjige koja je Alberta Moraviju učinila jednim od najčitanijih svjetskih poratnih pisaca.
Clerici je čovjek kome sve u životu ide dobro – ima ženu koja ga voli, kolege koji ga poštuju, skrivenu moć koja dolazi s tajnim radom za Mussolinijevu političku policiju. Ali onda dobija zadatak da lojalnost fašističkoj državi dokaže učešćem u ubistvu svog bivšeg profesora prognanog u Francusku. Clerici se tamo zaljubljuje u čudnu i neodoljivu ženu i tu mu se život kida – a s njim i pokvareno srce fašizma.
Uspon talijanskog fašizma Moravia izjednačava s psihološkim potrebama svog protagoniste kome konformizam postaje opsesija u životu u kojem ga teško more roditeljsko zanemarivanje, morbidna želja za okrutnošću i činjenica da ga drugi muškarci smatraju fizički privlačnim.
“Moravia iznosi na vidjelo vraga u ljudskom tijelu i u ljudskoj duši.“
The Atlantic Monthly
Objavljeno u okviru projekta "Riječi u pokretu" podržanog od strane programa Evropske unije Kreativna Evropa.
Sedmog novembra 1991. godine mladi oficir JNA iz Bijeljine, Almir Smajić, poginuo je na Vukovaru. Nekoliko mjeseci kasnije njegova ulica će biti imenovana po njemu, a nedugo nakon toga njegova porodica prisiljena da napusti svoju kuću i svoj grad. Preko trideset godina oni na godišnjicu smrti redovno obilaze njegov grob ali o Almiru jedva da i progovore. Sve se mijenja kada se na groblju prvi put pojave njegovi najbolji prijatelji a ljubopitiva supruga Almirovog brata, književnica i pripovjedačica u romanu, počne postavljati pitanja o mrtvom mladiću – ona odlučuje da na osnovu dokumenata, predmeta i sjećanja njemu bliskih ljudi napiše "Knjigu o Almiru".
Ovo je dokumentarni roman o Bijeljini, Bosni, ratu i miru, životima nekadašnjim i današnjim. Ovo je knjiga ljubavi i iscjeljenja, čekana preko trideset godina.
Tajna Konstantinopolja skrivena je ispod Istanbula...
Nakon što je kiša pokrenula klizište u haremu Fatihove džamije, otkriven je hodnik koji vodi do drevne Crkve Svetih apostola. Na čelu tima koji istražuje podzemni prolaz nalazi se Aras, arheolog koji, suočen s gubitkom supruge, čini sve da nastavi život sa sinom koji ima Aspergerov sindrom. Kada njegov tim u tajanstvenoj prostoriji pronađe artefakte neprocjenjive vrijednosti, historija kršćanstva mogla bi biti promijenjena iz temelja – a svijet doveden na rub propasti.
Aras zna da mora zaštititi pronađene predmete, ali ubrzo postaje jasno da su i on i njegovi najbliži u opasnosti. Iza svega stoji neumoljiva stoljetna organizacija, čiji uticaj seže čak do Vatikana.
Vođen tragovima skrivenim u historiji, arhitekturi, geografiji i – najvažnije – u riječima vlastitog sina, Aras kreće u utrku s vremenom kako bi spriječio katastrofu i spasio živote najmilijih.
Dok sam čitao ovu knjigu, sinulo mi je sljedeće: političari dolaze i odlaze, oni su potrošna roba, golema većina bude zaboravljena isti čas kad izgube moć, sljedećoj generaciji njihova imena ne znače ništa. Ostaje, međutim, kultura. Ostaju muzičari, pisci, glumci, režiseri... Njih ne guta zaborav. Četrdeset godina poslije događaja kojima se u ovoj knjizi bavi Avdić, ni najmlađim generacijama nisu potrebne fusnote da bi znali tko su Pankrti, Lačni Franz, Zoran Predin, Azra, Džoni Štulić, Bijelo dugme, Goran Bregović, Emir Kusturica, Semezdin Mehmedinović, Abdulah Sidran, Filip David i drugi “likovi” iz područja kulture o Kojima Avdić pripovijeda.
No, neugodna je i surova činjenica da na naše sudbine i živote politika i političari utječu presudnije nego umjetnost, pisci i muzičari. Ova knjiga je autentičan i važan dokument o vremenu u kojem je, kako je to jednom kazao Abdulah Sidran, srušen jedan svijet, a oni koji su ga srušili nisu umjeli napraviti bolji.
Edo Popović
Chinook je nedovršeni roman Bekima Sejranovića u kojem se, kroz prepoznatljive motive njegovog opusa, istražuju nomadizam, potraga za slobodom i pitanje identiteta. Priča s autobiografskim elementima o piscu koji se bori s ovisnošću prepliće se s vestern-pričom o junaku Žutokosom. Iako nedovršen, roman zajedno s pričama Miss Misery na otoku Susku i Sto trideset sati bez sna zaokružuje Sejranovićev književni svijet i služi kao svojevrsni epilog njegovog stvaralaštva.
“… Način na koji čitatelji vole Bekima govori o potrebi današnjih ljudi da osjete strastvenost, iskrenu žudnju za nesputanim životom, slobodom.
Avanturist koji je krenuo ispuniti svoju sudbinu bez ikakvog računa potpuno je nesvjestan koliko time doprinosi cijelom čovječanstvu. U tome je čistota, svetost njegove misije. U tome su ljepota, nevinost i čistota Bekimove knjževnosti.”
Marko Tomaš
Bilješkarica je dnevnički, autobiografski zapis u kojem književnik iz Prijedora koristi fragmente – poetske dionice, skice, eseje, kratke refleksije – da sačuva sjećanje i oštro propita odnose između prošlosti i sadašnjosti.
jergovic.com
+3
oslobodjenje.ba
+3
Slobodna Dalmacija
+3
Glavni motivi knjige:
Trauma iz rata 1992–95: događaji iz tog perioda, osobne i kolektivne rane još uvijek žive, iako je rat okončan. Autor ne dopušta da se oni zaborave ili negiraju.
Slobodna Dalmacija
+2
oslobodjenje.ba
+2
Negacija, revizionizam i javno poricanje činjenica: Cvijetić ne samo da zapisuje ono što se dogodilo, nego reagira na atmosfere u kojima ljudi pokušavaju umanjiti ili negirati stradanje.
Slobodna Dalmacija
+1
Jezik i kreativnost kao prostor otpora: autor stvara i “novogovor”, eksperimentira s riječima, izmišljajući izraze (“Bilješkarica” kao nova riječ) da bi izrazio ono što je često neizrecivo. Jezik je za njega dom, oruđe za sjećanje i obranu od zaborava.
oslobodjenje.ba
+2
znanje.hr
+2
Osjećaj odvojenosti i usamljeništva: iako je poznat i cijenjen, Cvijetić osjeća da je dijelom izdvojen. Od društva koje ne želi da sluša ili prihvati, od jezika koji se fragmentira, od identiteta koji je složen i često osporavan.
Franz Biberkopf pušten je iz zatvora, gdje je služio kaznu zbog ubistva svoje djevojke. Iako je čvrsto odlučio da će od sada pa nadalje živjeti poštenim životom, od trenutka kada upoznaje Reinholda, makroa i beskrupuloznog kriminalca, čini se da je tu pobožnu želju nemoguće ispuniti. Dok se Franz bori da preživi, suočavajući se sa siromaštvom, nezaposlenošću, kriminalom i rastućim nacizmom u Njemačkoj dvadesetih, sudbina ga zavrava pružajući mu malo užitka prije nego što se okrutno okomi na njega.
Sam velegrad postaje protivnik dobroćudnom, ali prgavom Franzu, koji pokušava prkositi zavodljivom, ali i nemilosrdnom okruženju. Kroz kolaž novinskih izvještaja, pijanki i urbanog slenga, uranjamo u živote malih ljudi, prostitutki i kriminalaca, osjećajući žamor grada koji lomi one koji se izgube u njegovoj noći.
"Berlin Alexanderplatz" veliki je roman urbanog života koji stvara, stilizuje i rekonstruiše grad, kako u javi, tako i u snu; oponaša njegove pokrete i ritmove; ovjekovječuje njegove gostionice, klaonice, stanove i haotične ulice. Od trnja do zvijezda, ovo je cijelovita slika grada.
"Roman poput bjesomučnog vodopada, onog koji prijeti da će potopiti čitataoca u buri senzacija. Dugo je smatran behemotom njemačkog književnog modernizma, suprotnost Uliksu."
The New Yorker
"Veliki pisac koji se uhvatio ukoštac s korijenima tame u našeg doba..."
The New York Times
Objavljeno u okviru projekta "Riječi u pokretu" podržanog od strane programa Evropske unije Kreativna Evropa.
Nakon bijega iz ratom razorenog Sarajeva, jedanaestogodišnja Maja sa svojim bratom blizancem Adinom i roditeljima stiže u Prag – u svijet koji im je stran ali siguran. Dok se svako od njih na svoj način bori s gubitkom doma i identiteta, Maja pokušava razumjeti razloge odlaska iz Bosne, usvojiti češki jezik i novu kulturu. Ipak, osjećaj krivice zbog nene koju su ostavili na okupiranom području ne prestaje je progoniti… Ni njenim roditeljima nije lako – u stranoj zemlji moraju izgraditi novi život i osigurati budućnost svojoj djeci.
Baršunasta domovina donosi potresnu priču o izbjeglištvu, sazrijevanju i potrazi za pripadnošću. Kroz tri snažna tematska sloja – rat, borbu s ovisnošću i bol zbog gubitka bliskih osoba – ovo djelo iscrtava intiman portret jedne porodice rastrgane između svijeta koji su izgubili i svijeta kojem pokušavaju pripadati.
“Polifonija kojom Vesna Evans gradi priču o ratu, egzilu, transgeneracijskoj traumi, gubicima domovine, jezika, rodbine i prijatelja ne stvara kakofoniju u složenoj strukturi Bršunaste domovine. Čujemo je u sebi kao eho emocije koja u nama ostaje nakon čitanja ovog djela. Autorica, dajući glas djeci, adolescentima, očevima, majkama, dedama i nenama, ispisujući njihove dnevnike i pisma, čini da čitatelji postanu familijarni u atmosferi ‘baršunaste domovine’. Svojom biografijom i ovom knjigom, pripovijeda priču i o rodnom gradu iz kojeg je istrgnuta, i o drugom koji je postao njen. Ispisala je historiju Balkana i Slavena koju nisu ispisali pobjednici, već oni koji su je (pre)živjeli.”
Saida Mustajbegović
Agathini dani u Istanbulu i strast slavne spisateljice prema ovom gradu. Oženjeni muškarac opijen zabranjenom ljubavlju. Ljubomora, sebičnost i naizgled savršen zločin. Od Agathe Christie do inspektora Nevzata – niz zamršenih i misterioznih slučajeva iz pera jednog od najčitanijih savremenih turskih autora.
Iza svakog zločina krije se ljudska priča – ponekad šokantna, ponekad dirljiva, uvijek nepredvidiva. Uzbudljive, neobične i mračne avanture koje čitaoce vode u labirint tajni gdje ništa nije onako kako se čini.
"Ne znam sjećaju li se još uvijek i znaju li današnji čitatelji mnogo, čak bilo što o onima koje ovdje spominjem i na koje bih druge da podsjetim, jer u ova nova vremena ljudi zaboravljaju sve i sviju, pa i one koji su bili slavni, zaboravljaju ih čak i oni koji su ih i sami slavili. Takvo doba došlo. Mogao bih sada i sam spomenuti barem stotinjak umjetnika koje više nitko ne spominje. Među njima mnoge koji su bili 'nezaobilazni' i 'vječni'. U naše vrijeme kao da više ništa ne traje, a zaborav sve brzo prekriva. Zaboravljaju danas velikane scene i filma, klasike književnosti, slavne slikare i kompozitore. Tješi me pritom ovo: zaboravljaju ljudi u umjetnosti i o umjetnosti ono što im nije blisko, što ne cijene, što ih ne zanima, a i ono što im je bilo samo trenutna senzacija i zabava. Zaboravljaju naravno i oni koji na umjetnost gledaju samo kao na potrošnu robu. Oni koji razabiru estetske vrijednosti, te vrijednosti pamte. Pamćenje i sjećanje opisuje i čuva biće. Bez toga ni spoznaje svijeta, ni sebe sama. Bez toga nikada cjelovite osobe."
Predrag Finci, iz "Bilješke uz ovo izdanje"
