Etika je danas jedno od najživljih područja suvremene filozofije, a doživljava svoju renesansu i u medicini, poslovanju, politici. Živimo u doba poslije Holokausta ali etnička čišćenja i genocid ne prestaju. Relativizam samo što nije zauzeo mjesto osobne odgovornosti - ali kako stoje stvari kad treba snositi posljedice vlastitih odluka? Je li "identitet" posljednja obrana nacionalizma i drugih fundamentalizama? Što znače "prava", vlastiti interes i građanska dužnost dok smo obasuti instant-nformacijama, pritisnuti slobodnim tržištem a na nas vrebaju ekološke katastrofe? Gdje postaviti granice kad je riječ o znanstvenim istraživanjima, genetičkom inženjeringu, pravima životinja, eutanaziji i građanskom neposluhu? Etika za početnike suočava se s tim i drugim teškim etičkim dilemama i tjeskobama ljudske egzistencije. Pritom prati put moralnih argumenata od najvećih mislilaca, Sokrata, Platona, Aristotela, Hobbesa, Kanta i drugih, do suvremenih postmodemističkih kritičara.
Bolja medicina je remek-djelo, niz priča koje se odvijaju iza debelih bolničkih zidova, od kojih nam svaka kaže po nešto nezaboravno o svijetu izvan njih.
Malcolm Gladwell
Gawande ... je nevjerojatno iskren, proza mu je duhovita i tečna, i ima jednu veliku poruku: i liječnici su ljudi, pogrešivi i nesavršeni. I upravo zbog toga, poboljšanja možemo očekivati tamo gdje bismo se najmanje nadali.
Darko Polšek
Ovo je knjiga o neuspjesima: kako do njih dolazi i što iz njih možemo naučiti. Iako se prvenstveno bavi medicinom, ona se odnosi na sve. Prozvali su je suvremenim remek-djelom – i to zaista i jest.
O AUTORU:
Atul Gawande (atulgawande.com) je liječnik, pisac i stručnjak za javno zdravstvo. Kao opći i endokrini kirurg radi u bolnici Brigham and Women’s u Bostonu. Profesor je javnog zdravstva i opće kirurgije na Sveučilištu Harvard. Proslavio se kao pisac već prvom knjigom Komplikacije, da bi ubrzo počeo pisati u časopisu New Yorker. Karijeru pisca nastavio je nizom bestselera, od kojih hrvatskim čitateljima kao prvi donosimo Bolju medicinu.
Ponekad nastojimo preživjeti i sačuvati sebe na posve neočekivane načine. Đana, glavna junakinja "Sobe na dnu mora", pokušat će se spasiti bijegom na prekooceanski brod koji krstari Karibima. Puna čežnje za slobodom i putovanjima, postat će pomoćnica konobara i zeteći se u neljudskom okruženju u kojem gigantska američka kompanija iskorištava ljude koji dolaze iz nerazvijenih ili ratom unesrećenih zemalja.
Iako je u radu na brodu vidjela spas, sad se i tamo mora spašavati, a to radi pišući pisma Tei, prijateljici koja je u svojim mladenačkim danima izvršila samoubojstvo. Tea nije uspjela preživjeti neprijateljski nastrojen svijet, a Đana radi sve da bi preživjela. U okrutnoj mašineriji najgore verzije kapitalizma u kojoj je jedina vrijednost novac, Đana u pismima Tei spašava svoju krhkost, emotivnost, senzibilnost, kreativnost, ljudskost – sve ono što je dijelila s Teom dok su prijevremeno odrastale u ratom pogođenim Vodicama, po skloništima, po granatiranim plažama i praznim srpskim vikendicama.
Jedino u sjećanjima na odnos s Teom Đana pronalazi ljepotu za koju se može grčevito uhvatiti. U svojim pismima rekonstruira izmišljene riječi Teinog Rječnika neoriječenih sadržaja koji svijet naslućuje jezikom poezije, ignorirajući oštre rubove neželjenih iskustava. No pisma upućena prijateljici koje više nema možda ipak ne završavaju u iluziji odnosa koji je toliko snažan da nadilazi smrt, nego puno bliže.
Tomica Šćavina u "Sobi na dnu mora" ispisuje književnost koja koketira s poezijom i filozofijom, ali sadrži i mnoge odgovore na pitanja koja smo sebi postavljali nastojeći zadržati kurs na pučini vlastitog života.
Tamo gdje bi jedna od junakinja ovog romana voljela poći, uvijek je proljeće. U njezinim mislima trava je tamo bujna, a vlasi joj miluju gole listove. No to bajkovito sanjano odredište nije na ovome svijetu. Na onome je.
Tamo gdje se više ne mora ni živjeti ni postojati i gdje ustajanje iz kreveta ujutro nije najteži zadatak. Pisati o depresiji onako kako to radi Aleksandra Kardum u romanu Soba moje sestre, znači dubinski razumjeti da ljudski mozak nije uvijek baždaren za uobičajene životne protokole niti za sreću kao jedini prihvatljiv imperativ.
Znači umjetnošću definirati stanje koje nije ni slabost ni lijenost ni propust ni htijenje, nego bespoštedna bolest koja se, bez razlike i bez milosti, okomljuje na muškarce i žene, na mlade i zrele, na građane i seljane, služeći se podmuklim materijalom genetskih kodova i iskustvenih trauma kao opravdanjem. A kad se to dogodi, ništa ne pomaže.
Ni violine, ni ljubav, ni logika, ni djeca, ni dnevni zadaci ni sva ta navodno obećavajuća budućnost na koju te nagovaraju. Neposlušna kemija sivih stanica oduzme ti sve dojučerašnje radosti – i nema ti pomoći, i nema te glazbe na koju ćeš zaplesati. Zato je jezik Aleksandre Kardum glazba koja sve to zna odsvirati. U ovom romanu-triptihu o ljudima koji su posustali puno je dionica koje će čitatelj baš tako doživjeti: kao lirsku melodiju koja još dugo zvoni u ušima – i kao poruka, i kao utjeha, i kao istina, i kao dobra književnost uz koju se vrijedi sklupčati u svom kutku sjete ili radosti.
U neobičnom oglasu ostavljenom ispod brisača automobila, glavni junak ovog romana ugledat će priliku da napokon promijeni nepodnošljivu rutinu postojanja i da svoj život – nakratko ili zauvijek – povjeri u tuđe ruke ne bi li netko nepoznat i nepozvan tom životu dao smisao koji zaslužuje.
No na imanju na koje je otišao ima i drugih koji, baš poput njega, traže ili nude promjenu i odgovore. Nije to samo gospođa Izabela Mesec, misteriozna voditeljica staništa za izgubljene, nije ni samo nepokoriva sustanarka Barbara koja se javila na isti oglas, nego i osobeni i osobiti posjetitelji, katkad i agresori, koji imanje pretvaraju u poprište duha i duhova što postojanje čine vrijednim zapisivanja.
Cijeli sadržaj ove petogodišnje izolacije toliko je tektonski da ga glavnom junaku preostaje samo bilježiti, a onda to bilježenje postaje život sâm. Iz agregatnog stanja životarenja, duh prelazi u stanje jezika i mišljenja, u neprekidno mjesečarenje uma koji je odustao od činjenja, od događaja, od svega općeg i svjetovnog, lomeći kamenje vlastitog unutrašnjeg materijala u koncentrirani prah vrhunske književnosti.
Kruno Čudina majstor je tog misaonog bezakonja. Svaki redak romana "Lomeći kamenje" podsjetnik je na to koliko je važno izraziti sebe i makar tako se sklanjati od kanibalizma svijeta koji proždire bitno. Ta vrsta bijega košta, ali – kako zaključuje junak ove priče – sve ima svoju cijenu, a život je toliko jeftin da je prokleto skup. Skup i katkad vrijedan upravo onoliko koliko ga znamo ovako virtuozno ispisati.
Kad bi nadljudi postojali, mnogi bi od njih prije ili kasnije osvanuli u književnosti kao glavni junaci. U romanu Drhtajništvo Igora Rajkija nema nadljudi, ali postoji jedan nadjunak, junak nad svim drugim junacima – a to je jezik.
Ovdje on nije alat za opisivanje svijeta, nego neobično živ organizam koji drugima, više ili manje ljubazno, ustupa mjesto u tekstu. S njim glavni junak ovoga romana ima najpotpuniji, najuzbudljiviji, najživotniji i najotvoreniji odnos.
U svijetu koji nema ni volje ni talenta za riječ, Pisac i Jezik vole se sizifovski hrabro i nadahnuto. Prozaične činjenice služe im samo da bi ih strastveno formulirali na dijalektu međusobnog razumijevanja, na svojoj latentnoj nijekavštini u kojoj i nijemost ima viši smisao.
Nitko im ne može pobrkati račune. Ni nadobudni lektor koji svoju bespomoćnost svako malo mora hladiti u tuš-kabini, ni metaforama poboljšane žene koje traže svoje mjesto u tekstu kao životu, ni nadobudni urednici koji inzistiraju na anemičnoj naraciji, ni roditelji kojima je jezik služio za nesporazume.
Umjesto da s kolektivom drhti pred moći zbivanja i institucija, Pisac u ovom romanu drhti u orgazmičnom užitku semantike, sintakse i grafike, u sladostrasnom buntu protiv misaone i jezične inercije. To je ono zbog čega ćemo nakon ovog romana osjećati poboljšanim čulima, a o jeziku misliti nježnije i hrabrije – zahvalni Igoru Rajkiju što nam je svojom vještinom baratanja riječima nepovratno otvorio uši.
„Bijes“ autora Nicole Lagioie, dobitnik je najprestižnije talijanske nagrade Strega i nagrade Mondello.
Bogato satkana priča vodi nas u Bari, na jug Italije, u ralje razvijene industrije, korumpiranih političara i lokalnih moćnika.
Ondje je stasao Vittorio Salvemini, pravi mediteranski mačo-muškarac, probitačni poduzetnik u nekretninskom biznisu, s ambicijama o dinastiji.
Kad njegova kći Clara bude pronađena mrtva i sve ukazuje na samoubojstvo, njezin polubrat Michele nikako se ne miri s verzijom priče koju su šutke prihvatili i obitelj i javnost. Gladan je istine, ali i osvete.
Međutim, što više doznaje o Clarinu životu, Michele postaje sve svjesniji prave pozadine očeva uspjeha.
Bijes je ujedno i intimna obiteljska saga s elementima trilera, i bolno precizan portret moralno posrnulog društva. Priča o pohlepi i iluzijama, višim ciljevima i površnosti.
I cijeni navodne sreće.
O AUTORU:
Rođen u Bariju, Lagioia je debitirao kao autor 2001. godine sa “Tre sistemi per sbarazzarsi di Tolstoj (senza risparmiare se stessi)”. Svojim romanom “Riportando tutto a casa” osvojio je nekoliko nagrada, uključujući nagradu Viareggio 2010. godine. U 2013. i 2014. bio je među filmskim selektorima Venecijanskog međunarodnog filmskog festivala. Godine 2015. osvojio je nagradu Strega za roman Bijes.
Ostale kriminalističke romane potražite ovdje.
Priče s prve crte jednog od najstrašnijih iskustava koje prosječni muškarac može doživjeti: prvog očinstva.
Sve što moj sin treba znati o svijetu zbirka je epizoda iz životne faze koja je ostavila dubok trag na autora. Dok izražava silno strahopoštovanje prema situacijama koje mu se događaju prvi put, ispunjavaju ga čudom i dočekuju potpuno nespremnog, Fredrik Backman hrabro priznaje svoje pogrešne poteze, očinske mane, i istovremeno se hvata ukoštac sa svim problemima – od usranih pelena do krize srednjih godina.
Izmjenjujući šaljive bilješke i duže eseje koji bi njegovu sinu trebali olakšati koračanje kroz život, Backman mu poklanja velike i male lekcije.
Još jedno izdanje lektirnog naslova. U knjizi je opisan odnos sela i grada u drugoj polovici 19. st., kad pojavljivanje novčane privrede, potiskuje robnu razmjenu, te tako dolazi do raslojavanja sela. Društveni problemi idu u prilog zelenašima, a novac mijenja ljude i odnose među njima. To je ujedno i prva socijalno-politička studija hrvatskog sela, u čijem se okviru odvija sudbina prosjaka Luke, koji je samo želio postati čovjekom. Ovo je drugo Alfino izdanje, koje sadrži predgovor, bilješku o piscu, te i bilješku o ilustratoru Draženu Jerabeku.
Ministar je doslovce u jezeru, licem prema dolje u mutnoj vodi Jaruna. Naravno, vijest o njegovom ubojstvu učas postaje glavna tema svih medija i glavna zagonetka snagama reda. U centru te zagonetke naizgled slučajno našao se Renato Romić, novinar lokalne televizijske kuće koji pati od nedostatka ambicije svake vrste, a pogotovo ambicije da rješava ubojstvo ministra iz Vlade Republike Hrvatske.
On trenutno ima važnijih briga – cura ga je isprašila iz stana jer predugo piše svoj drugi roman pa se morao opet useliti baki koja ga cijeli život prihvaća kao ostavljenog mačića kojeg nitko drugi ne želi udomiti. Samo mu je još trebao navodni ubojica, njegova nametljiva odvjetnica, ministrov seks skandal, autoritativan direktor koji ga ne prestaje slati na teren, neinventivni suradnici, bivše cure i nove ljubavnice, sumnjičav inspektor i telefon koji zvoni svaki put kad pokuša zaspati.
Nije samo Renato Romić, s kojim će se čitatelj sprijateljiti već od prve stranice, netipičan junak, nego je i Ministar u jezeru netipičan kriminalistički roman. On je puno više od toga. Hrvoje Kovačević na autentičan je način kroz priču o istrazi jednog ubojstva ispričao i onu drugu, o nuspojavama vremena u kojem živimo – o korupciji, kriminalu, nasilju, promiskuitetu svake vrste te, više od svega, o razornoj snazi medija. Ova napeta, uzbudljiva, angažirana, duhovita i lucidna filmska proza napisana je da bismo je progutali.
Dva prsta iznad Monikinog gležnja nalazi se neobična tetovaža. Nije ona toliko neobična po sadržaju, koliko po tome kako je tamo dospjela i kako ju je od tinejdžerske do odrasle dobi pratila kroz život i na njega utjecala. Ako je tetoviranje nešto poput odijevanja bez odjeće, glavna junakinja ovoga romana na pragu petnaeste godine života „odjenula“ je priču s fabulom koja će svoj vrhunac doživjeti u dvadesetima, a rasplet… tko zna, na nekoj od postaja nepredvidivosti života, koju ovaj roman sjajno oponaša.
Andrija Škare majstorski je ispričao priču o jednom odrastanju, o mladosti koja je sazrijevala paralelno s mladom hrvatskom demokracijom boreći se sa svime što joj je stajalo na putu: s autoritetom neliberalne politike i naizgled liberalnih roditelja, s neizlječivim bolestima koje prepolove obitelj, s odvajanjem od prijatelja koji to prestaju biti, s ljubavima koje se čine konačnima dok ih neke nove ne demantiraju, s traženjem seksualnog i svakog drugog identiteta kojim se dokazuje zrelost i samostalnost koja – koliko god željena bila – ipak prebrzo dođe. A sve to uz jedan neprestani soundtrack formativne glazbe koja kao zvučna, emotivna i svjetonazorska kulisa gradi i osobe i svjetove, povezujući ih i razdvajajući kao jedini pouzdani lajtmotiv postojanja koji će nadživjeti i popratiti sve životne izazove.
To je takt kojim Andrija Škare piše, ispisujući život kao melodiju koja, bez obzira na sve zajedničke refrene, uvijek ima neki ubojit stih u kojem se krije jedinstvena priča koju je moguće ispričati samo uz pomoć dobrog pripovjedača.
Radnja je smještena u rezervatu divljih ptica i životinja gdje se nalazi puno riječnih rukavaca, malih otoka, plodnih pašnjaka i velikog drveća. Dječak Miron i njegovi prijatelji zajedničkim snagama rješavaju zagonetke, otkrivaju zlikovce, pribavljaju dokaze i razrješuju misterij duhova. Roman je poziv na čuvanje prirodnih ljepota i upoznavanje s prekrasnim Kopačkim ritom.
Zabavne i edukativne, jer ilustruju neke od najvažnijih faza u životu najmlađih Šargarepica neće da ide u krevet... to je priča o beskrajno simpatičnom zeki Šargarepici. On se boji mraka i već nekoliko večeri neće da ide u krevet, ali ne želi to da kaže mami i tati. Oni bi sigurno pomislili da je još beba jer se plaši da ostane sam u mraku. Umoran je i sve što želi jeste da ...
Upoznajte Prljavog Becu – dječaka koji gura prste u nos i njeguje razne GADNE NAVIKE!
Uvijek ima neke sulude planove i otkačene ideje. Ako vam je do NEVOLJE na pravom ste mjestu – Beca je u svakom trenutku u nevolji do guše! Četiri zabavne priče o najnestašnijem i najprljavijem magnetu za nevolje na svijetu!
SAMO POČNITE DA POPUT magične moderne mantre ponavljate „j**i ga“, i promenićete sebi život!
Dobar je osećaj kad izgovorite „j**i ga“. Čim prestanete da se iz petnih žila trudite da svima ugodite i konačno uradite ono što vam je volja, kad prestanete da slušate to što vam svi pričaju i krenete svojim putem, osećate se odlično.
U ovoj duhovitoj i produhovljenoj knjizi, Džon K. Parkin tvrdi da je „j**i ga“ zapadnjački izraz koji savršeno opisuje istočnjačke duhovne ideje o prepuštanju, odustajanju i nalaženju prave slobode kroz shvatanje da stvari nisu toliko važne (ako uopšte i nešto znače).
Ovo je duhovni put na kom ne morate da pevate mantre, meditirate, nosite sandala ili jedete mahunarke. Zbog same snage koju ova savremena psovka nosi u sebi savršeno će prodrmati nas, Zapadnjake, i izbrisati stres i napetost koji gospodare našim životima punim materijalnih stvari kojima pridajemo važnost.
Naučite, dakle, da kažete „j**i ga“ svim svojim problemima i brigama. Recite „j**i ga“ svemu onom što bi „trebalo“ da radite i konačno učinite ono što želite, bez obzira na to šta drugi o tome misle.
O AUTORU:
DŽON K. PARKIN, sin anglikanskog sveštenika, 20 godina je proučavao i primenjivao sisteme istočnjačke filozofije. Osnovao je holistički centar „Breg koji diše“ u Italiji, gde održava redovne nedeljne seminare. Redovno piše blog na svom popularnom sajtu www.thefuckitway.com.
Svetski bestseler
Postižem sve više za sve kraće vreme, ali gde je povezivanje s ljudima, gde je unutrašnji mir, ravnoteža, uverenost da radim ono što treba da radim i da to činim dobro?
Da li vas progone slična pitanja, čak i kad osećate da ste zaista efikasni? Ako je tako, NAJPRE ONO NAJVAŽNIJE može vam pomoći da shvatite zašto nam ono najvažnije često nije na prvom mestu. Umesto da vam pruži još jedan sat da merite vreme, ova knjiga daje vam kompas, zato što je važnije kuda ste pošli nego koliko brzo idete.
"Važno delo. Ne mogu da zamislim nikoga kome neće pomoći."
LARI KING
"Novi načini rada iziskuju nove načine upravljanja životom. Stiven Kavi i njegove kolege pokazuju nam put i osvetljavaju ga mudrošću i visprenošću."
DR MAJKL HAMER, KOAUTOR KNJIGE "REKONSTRUKCIJA KORPORACIJE"
"Duboka i moćna, knjiga Najpre ono najvažnije snažno osvetljava polutamu u kojoj se nalaze tehnike upravljanja vremenom. Umesto da gledamo fragmente života, sada možemo da vidimo celokupnu sliku. Ova knjiga pomoći će vam da iz korena promenite život."
SKOT DE GARMO, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK ČASOPISA "USPEH"
"Kavi je odličan, a postaje sve bolji."
ČASOPIS "POSLOVNA NEDELJA"
O AUTORIMA:
- STIVEN R. KAVI, muž, otac i deda, međunarodno je priznat autoritet u oblasti vođstva, stručnjak za porodicu, profesor, savetnik, osnivač nekadašnjeg Centra za vođstvo "Kavi" i kopredsednik kompanije "Frenklin Kavi". Proučavanje života i liderstva u skladu s njegovih sedam načelima njegovo je životno delo. Magistrirao je poslovnu administraciju na Harvardu, a doktorirao na Univerzitetu "Brigem Jang", gde je bio profesor organizacijskog ponašanja i poslovodstva, a bio je i šef službe za odnose univerziteta i pomoćnik rektora. Dr Kavi je autor nekoliko hvaljenih knjiga, između ostalih "Sedam navika veoma uspešnih ljudi", koja je na vrhu liste bestselera već dvadeset godina. Prodato je više od 15 miliona primeraka na 38 jezika. Njegova knjiga "Vođstvo na osnovu načela" spada u red najuspešnijih knjiga za poslovne ljude u prošloj deceniji. Stiven Kavi sa suprugom Sandrom i porodicom živi na Stenovitim planinama u američkoj državi Juta.
- A. RODŽER MERIL, poznati stručnjak za upravljanje vremenom i razvoj vođstva, potpredsednik je i jedan od osnivača bivšeg Centra za vođstvo "Kavi" i potpredsednik kompanije "Frenklin Kavi". Završio je poslovni menadžment i magistrirao u oblasti organizacijskog ponašanja i podučavanja odraslih osoba. Muž, otac i deda, sa suprugom Rebekom napisao je "Veze – Kvadrant II u upravljanju vremenom", a sa Stivenom R. Kavijem "Vođstvo na osnovu načela".
- REBEKA A. MERIL, majka, baka, domaćica i poznata spisateljica, radila je na raznim vodećim položajima u lokalnoj zajednici, školstvu i ženskim organizacijama. S mužem Rodžerom Merilom napisala je "Veze – Kvadrant II u upravljanju vremenom", a pomogla je i Stivenu R. Kaviju u pisanju "Sedam navika veoma uspešnih ljudi".
