DODIR ČASNE SESTRE

Berić Gojko kakvog do sada niste čitali. U prvom licu, ogoljen do daske, senzulan i čulan. Čega se god dotakao, napravio je savršen portret – grada, kafana, ljudi. Krug njegovog neodoljivog pripovijedanja započinje odlaskom iz rodnog kraja, nastavlja dramatičnim odrastanjem u Mostaru, a zatvara se na poznatom dubrovačkom trgu i pričom „Čekajući ‘četvorku'“, koja tu stoji umjesto epiloga. Osobena literatura, umiješana od vlastitog života, kratkih priča, dokumenata, slika, kronika i neočekivanih događaja, jedan potpuno berićevski način pisanja čije će oponašanje svakome ko to pokuša biti uzaludno. Za tako nešto potrebno je bilo živjeti jedan tako neponovljiv život.

Damir Uzunović

Gojko Berić je napisao knjigu o životu u dva jugoslavenska grada. Knjiga koja može biti memoar, ali i roman, protkana je tjelesnošću, felinijevskim odrastanjem u siromaštvu nakon Drugog svjetskog rata, smrću rodbine i dragih ljudi; množinom malih i velikih tema. Tu je uspon i (ras)pad Jugoslavije, nestanak starog društva koje će naslijediti ovo današnje “novo”. Majstorska je to freska živih boja, knjiga pisana jasnim rečenicama, sa dosta lirskog u sebi. Dodir časne sestre kao i svaka prava literatura može dati utjehu; oživljava nestale svjetove i nudi čitatelju_ici vitalizam kakav se rijetko sreće.

Faruk Šehić

… Gojko Berić u stvari ispisuje hroniku duše, svojih junaka ili svoje vlastite, koja do kraja romana (do kraja života!) ostaje zarobljena na ivici bodeža, na rubu izbora i nemogućnosti izbora, po kojem je u svom životu išao njegov glavni lik, ili autor sam. Ovo je knjiga o svijetu u nestajanju, možda čak i nestalom, u kojem se javlja „nježna žestina“ mjesta u kojima boravi, „knjigovodstvo naših starih dana“ i „život koji je pretvoren u prašinu“. Gruba i nježna priča o zemlji i vremenu koje je ostalo samo kao prosinački zrak sunca…

Ferida Duraković