Knjige

Knjiga godine po izboru časopisa The New Yorker, The Economist, Time, The New Republic i Financial Times Petogodišnji Milad Salama uzbuđen je zbog školskog izleta na periferiju Jerusalema. Iako vrijeme ne obećava, presretni Milad veselo pozdravlja majku i ukrcava se u školski autobus dok njegov otac Abed još uvijek spava. Nekoliko sati kasnije, Abed će primiti vijest koja će mu zauvijek promijeniti život. Na saobraćajnici pod kontrolom Izraela, poznatoj i kao put smrti, dogodila se saobraćajna nesreća s brojnim žrtvama. Stiže na mjesto nesreće gdje se suočava s haosom – prevrnutim kamionom, autobusom u plamenu, mnoštvom povrijeđene djece od kojih su neka već prevezena u različite bolnice, a neku je nemoguće identifikovati. Abedova potraga za sinom pretvorit će se u labirint, u njegovom slučaju s mnoštvom prepreka zbog jedne jedine činjenice – on je Palestinac. U toku potrage zapitat će se da li je sve što se događa zapravo kazna za ono što je učinio u prošlosti, ne sluteći da će potraga potaknuti bujicu sjećanja na mladost, a njegova životna priča ispreplest će se s pričama drugih Palestinaca i Jevreja. "Prožeto nepokolebljivom ljudskošću." Middle East Report

Riječ urednika prvog izdanja: (...) Knjiga koju se može posmatrati kao autobiografsko-dokumentaristički roman koji nas vodi kroz ambijent urbanog miljea, ima jednu značajnu karakteristiku, naime, poslije rata je štampano mnogo knjiga sa temom izbjeglištva u kojima su ljudi koji su spašavajući svoje živote odlazili iz rata, ili su protjerani, u nekoj novoj životnoj sredini došli u sukob sa predrasudama o izbjeglicama i stereotipu da su to nesretnici koji svojim socijalnim i intelektualnim kapacitetima nisu u stanju prilagoditi se civilizacijskim normama nove sredine, ljudi za žaljenje, pa im je sudbina dodijelila ulogu društvenih autsajdera koji će vječno patiti za zavičajem. Lazukić razbija taj stereotip, njegov junak je odrastao na asfaltu, od mladosti je odgajan na europskim civilizacijskim normama urbane sredine. Intelektualno siguran u sebe, ne pristaje na ulogu žrtve, odlazi iz besmislenog rata i u novoj, civiliziranoj sredini se uspješno uklapa u normalan život bez ikakvog traga izbjegličkih frustracija. Roman u kome su likovi samo naizgled fikcija sa izmišljenim imenima, stilski se nastavlja na “prozu u trapericama” kakvom je svojevremeno Momo Kapor znao odlutati u banalizaciju, Lazukić pleše na ivici između klasične književnosti i beletristike, sleng mu je često način ubjedljivije karakterizacije likova, čime uz neke dokumentarističke replike o društveno-političkim odnosima širem krugu čitatelja približava mogućnost ulaska u svijet ove knjige. (...) Ibro Mulaomerović Iz FB kritika: „... jedan pravi 'fakinski' roman, malo Kundera a malo Bukowski i Miller, fin mangupski roman!!!“ Fausta, Švedska „Knjiga je super!!!! Malo sam plakao, puno se smijao, bilo mi je zao kada sam zavrsio, a nisam mogao docekati da zavrsim. Bravvvooooo!!!!“ Siniša, USA „... Prvi dio me ledio, vratio čas u lijepe dane mladosti, čas u najgori dio naših života, pokušavajući svakom liku iz knjige dati njegovo ime u stvarnosti... mene što se tiče, ovo je pravi bestseller! Odličan stil, drži pažnju od početka do kraja... i... čekam nastavak.“ Ismeta, Zenica „… Odlicni dijalozi, ubacivanje stihova pjesama, knjizevnog znanja, interesantni opisi gradova i mjesta-restorana, folklora, jako, jako dobro. I ono najvaznije, zdrav pristup prema ratu i nacionalizmu…“ Carmen, Zagreb Lazukić Dragan Dragan Lazukić (1965) rođen je u Doboju, gdje je maturirao na klasičnoj gimnaziji u posljednjoj generaciji prije Šuvarovog „usmjeravanja“ obrazovanja. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, krenuo je na Zapad, pa zalutao i završio u Pragu. Danas, kada se vraća s putovanja u Prag, vraća se „kući“. Ostvario je uspješnu karijeru u oblasti međunarodnih finansija. Imaš cigaru, jarane? je njegov prvi roman. Ne i posljednji, nada se.

Roman Škriptaji kože je priča ispisana iz perspektive djevojke koja je zarobljena u Sarajevu 1992. godine – iskorištena, mučena, silovana, na kraju mučki ubijena. Priča je iz prvog lica: ona je “djevojka zatečena u stanu”, usred svoga svijeta, suočena s nasiljem koje je prelomi i presjeca njeno biće. Autorica ne štedi ni u prikazu fizičke ni psihičke boli, iznoseći mnoštvo detalja koji mučninu čine gotovo nepodnošljivom – ne da bi šokirala kao cilj bez razloga, nego da bi se istina ne zaboravi i da bi se pokaže kako se žrtava ne smije ignorisati. Kroz taj jedan glas, roman ukazuje i na širu sliku: na milosrdno zluradost onih koji su bili saučesnici – bilo direktnim djelovanjem nasilja, bilo ravnodušnošću ili podrškom politike koja je proizvodila i zaštitila nasilje. Autorica postavlja pitanja o historiji, opravdanjima, kolektivnoj odgovornosti i težini sjećanja. Roman je pisan tako da čitalac osjeti fiziku boli i nelagode – kroz zvuk, sjenu, kroz prizore koji bivaju zlokobni ne samo u događajima, nego i u tišini nakon njih, u prostoru “između”. Kuća “na pogrešnom mjestu” je simbol: mjesta koje ne pripada, mjesta koje je smisleno i bezličeno promenjeno ratom.