Knjige

Već u samom naslovu, roman Džingiza Ajtmatov priziva u sjećanje posljednje riječi valjda najtragičnijeg lika iz antičke mitologije i književnosti - proročice Kasandre. Filofejeva poslanica iz svemira Roberta Borka, futurologa svjetskog glasa i glavnog lika romana, vodi jos više prema strašnom ogledalu u kojem raspoznajemo vlastiti povijesno - genetski mrak, dok uporno odbijamo suočenje sa apokaliptičnom historijom ljudskoga roda, punom beskrajnih ratova, revolucija, pobuna, zločina, surovosti, despotizama i kolektivnih ideologija... Pisacje u zadnjem desetljeću prošlog vijeka postigao svjetski renome i svrstan je u ponajbolje savremene pisce. Preveden je na mnoge jezike,obitnik je mnogih međunarodnih priznanja. član akademije nauka Kirgistana. član Svjetske akademije nauka i umjetnosti. Aktivno još stvara, a dokaz za to je i ovaj njegov roman.

Roman pod nazivom: Još jedna pjesma o ljubavi i ratu svojom koncepcijom zanemaruje klasičnu pripovjedačku strategiju i ima relativno difuznu strukturu. U širem hronološkom smislu radnja obuhvata period posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, 1992. – 1995. g., a u užem, vrijeme od trenutka javnog objavljivanja vijesti o postojanju masovnih grobnica pa do prestanka obavljanja političkih i javnih funkcija glavnog lika romana - Radovana Karadžića. Tekst se može shvatiti i kao, dijelom na faktima i dijelom na imaginaciji, napisana biografija ili ispovijest glavnog lika, bez stvarne ambicije da to zaista i bude. Ostali likovi (vojnik – student, žena – ljubavnica, opštinski službenik, general, drugi oficiri i vojnici) javljaju se povremeno i njihova karakterizacija se gradi kroz cjelinu teksta a da pri tome standardan hronološki slijed, bez namjere da to preraste u stilističku vježbu, nije poštovan. Prema riječima Faruka Šehića: ...ovo je prva knjiga u be-ha literaturi koja se ne bavi tragedijom rata gledanom kroz prizmu vlastitog ratnog iskustva ili književne fikcije. Roman je lišen samosažaljevajuće patetike i kompleksa pisanja iz pozicije žrtve, što je odlika nacionalističke književnosti. Koliko god se ovdje radi o kritici jednog fašizma, o njegovoj dekonstrukciji, toliko je ovo i tekst sufijskog razumijevanja zla i pokušaja da se prevaziđe trauma rata kojom se dvadeseti vijek potvrdio kao beskrajni đerdan pomrčina.

Komplet knjiga čine naslovi kao što su zbirka pripovjedaka Kraljevske legende, Kuća za umorne i Izvještaji iz tamnog vilajeta, romani Istočni divan, Sara i Serafina, Šahrijarov prsten, Noćno vijeće, Što pepeo priča, eseji Dnevnik selidbe, O jeziku i strahu/Knjiga vrtova. Kompletom od deset naslova ljubiteljima Karahasnove književnosti i čitateljskoj publici ponuđena je zaokružena cjelina književnog stvaralaštva ovog renomiranog autora. O autoru Dževad Karahasan (1953–2023) bio je romanopisac, dramski pisac, esejista i teoretičar književnosti čije stvaralaštvo spaja orijentalnu i evropsku kulturnu tradiciju, mistiku i racionalnost, historiju i savremenost. Njegova izabrana djela obuhvataju romane, eseje i drame u kojima se centralno mjesto daje pitanju identiteta, egzila, suživota kultura i etičkim dilemama čovjeka. 1. Romani • Istočni diwan (1989) – roman u kojem se prepliću orijentalni rukopisi, evropska tradicija i sudbina junaka između Istoka i Zapada. • Šahrijarov prsten (1997) – knjiga o pripovijedanju i moći priče, kroz metaforu iz Hiljadu i jedne noći. • Noćno vijeće (2005) – roman o opsadi Sarajeva, gdje se stvarnost miješa s mitom, a ljudske sudbine svjedoče o snazi zla i dostojanstva. • Utjeha noćnog neba (2012) – historijski roman o Sarajevu 16. stoljeća, kroz lik astronoma Hasana Kafije Pruščaka; meditacija o znanju, vjeri i ljudskoj sudbini. • Što pepeo priča (2015) i San o pruzi (2020) – romani o sjećanju, ratu i nestajanju, u kojima se lična i kolektivna trauma pretaču u poetične narative. 2. Esejistika Karahasan je pisao briljantne eseje o islamskoj i evropskoj kulturi, odnosu religije i umjetnosti, o opsadi Sarajeva i egzilu. Knjige poput Dnevnika selidbe svjedoče o njegovom progonstvu i razmišljanjima o “evropskom duhu”. 3. Dramska djela Njegove drame često obrađuju univerzalna pitanja: moć i pravdu, odnos pojedinca i vlasti, te unutarnje borbe ljudske duše. ________________________________________ U cjelini Izabrana djela Dževada Karahasana predstavljaju literarnu riznicu u kojoj se Bosna i Balkan pojavljuju kao metafora susreta svjetova, a ljudska sudbina kao univerzalna drama između rata i mira, vjere i sumnje, pripadnosti i prognaništva. Njegov opus čini ga mostom između Istoka i Zapada, prošlosti i budućnosti, umjetnosti i života.

U bazar sam uglavnom išla sama i ne kupujući ništa. Još uvijek mi je teško padalo orjentisati se. Prepoznavala sam glavnu ulicu i nekoliko prodavnica, ali baš nikako nisam shvatala sistem natkrivenih ulica, sokaka i malih trgova. Bojala sam se požara, a slika vatre koja se širi u meni je izazivala paniku... Bazar se osjećao prije no što se mogao vidjeti. Ne znam zbog čega je bilo tako, zbog sve većeg broja nosača koje si morao izbjegavati, zbog čekićanja kazandžija, zbog brojnih prodavaca vode i šerbeta ili zbog pogleda ljudi u kojima se mogao prepoznati neki pravac. Ali bilo je tu još nešto što se teško da formulirati, kao kada bih nešto rekla kada bih govorila o trbuhu ovog grada, kojeg bi bilo neumjesno porediti sa nečim tjelesnim. Grad je grad, govorim sebi, i bilo bi pogrešno poistovjećivati ga sa nečim na način koji bi zbog pretpostavljenog općeg razumijevanja izazvao nesporazum. No, otkada govorim ovaj jezik, koji dušu vidi kao pticu, takve me slike prate...