“Cimetna pisma, dijamantna stvorenja (saga o preživiteljima) je, iznad svega, organska i svjetlosna beletristička knjiga o prvom ratu i ljubavi, razaranju i stvaranju svijeta, pisana polifonom memorijom i maštom preživitelja u vidu produžetka teksta svetih knjiga, s likovima Corteza Corteza i Cinnamon Girl kao njenog srca, te istovremenih pandana i antipoda Adama/Adema i Eve/Have. Na njenom kraju ostaje riječ.
Ovo je čarobna knjiga o ljubavi, prije svega prema riječima, jezicima i književnosti, ali i prema prirodi, životu, ljubavi samoj, kao i prema ruševinama, njihovoj memoriji, kulturi sjećanja, estetici...”
Selma Raljević
“Šehić nas u romanu Cimetna pisma, dijamantna stvorenja stalno iznenađuje kombinirajući razne literarne tehnike, pa u jednom trenutku čitamo lucidne rukopise (npr. po mitskom Istanbulu), a već u drugom trenu našli smo se usred ratišta, i to i s jedne i s druge strane fronta, lišeni moralističkih crno-bijelih opisa i predrasuda.
Novi roman (pre)zrelog Faruk Šehića prozni je, ali i psihološki labirint, unikatna literarna enigma…”
Denis Derk
Roman Škriptaji kože je priča ispisana iz perspektive djevojke koja je zarobljena u Sarajevu 1992. godine – iskorištena, mučena, silovana, na kraju mučki ubijena. Priča je iz prvog lica: ona je “djevojka zatečena u stanu”, usred svoga svijeta, suočena s nasiljem koje je prelomi i presjeca njeno biće.
Autorica ne štedi ni u prikazu fizičke ni psihičke boli, iznoseći mnoštvo detalja koji mučninu čine gotovo nepodnošljivom – ne da bi šokirala kao cilj bez razloga, nego da bi se istina ne zaboravi i da bi se pokaže kako se žrtava ne smije ignorisati.
Kroz taj jedan glas, roman ukazuje i na širu sliku: na milosrdno zluradost onih koji su bili saučesnici – bilo direktnim djelovanjem nasilja, bilo ravnodušnošću ili podrškom politike koja je proizvodila i zaštitila nasilje. Autorica postavlja pitanja o historiji, opravdanjima, kolektivnoj odgovornosti i težini sjećanja.
Roman je pisan tako da čitalac osjeti fiziku boli i nelagode – kroz zvuk, sjenu, kroz prizore koji bivaju zlokobni ne samo u događajima, nego i u tišini nakon njih, u prostoru “između”. Kuća “na pogrešnom mjestu” je simbol: mjesta koje ne pripada, mjesta koje je smisleno i bezličeno promenjeno ratom.
Jasmina Bikić rođena je u Sarajevu 5. jula 1975. godine, gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje te Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Još kao učenica osnovne škole pisala je poeziju i prozu za školske časopise, pobjeđivala na državnim takmičenjima, a tokom studiranja pisala je novinske članke na polju književnosti, opće kulture i umjetnosti za dnevne i sedmične novine u Bosni i Hercegovini. Zaposlena je u ICT kompaniji Logosoft d.o.o. Sarajevo, gdje rukovodi pravnim i opštim poslovima. Inspiraciju nalazi u svom poslu i svima i svemu što je okružuje. Udata je i majka jednog sina. Knjiga poezije Tabakera njen je prvijenac.
"Poseban akcent stavljam na posljednji dio knjige u kojem je autorica budni nadzornik novog vremena koji tehnologiju riječi pretvara u oznake, reducirajući govor na kriptograme i digitalne idiome, u kojim njeno oko vidi velike dehumanizirajuće razlike između života sa živom pulsirajućom komunikacijom 'face to face' i ovoga skrivenog, kodiranog, razlomljenog u paramparčad emotikona i igrica. Rime na duhovit način kreiraju stav o ljudima nove ere, i čine kao da se i čitatelji bude iz programirane virtualnosti u koju su upali kao dobri i poslušni padobranci trendseteri."
Indira Kučuk Sorguč
"Jasmina Bikić je jako dobro poentirala sa ovim sretanjima modernog i prolaznog, gdje rješava zagonetku života. Sve je u službi čovjeka, kao zabava ili putokaz ka patnji. Jasnu nam poruku upućuje: da su i život i smrt poruka, i jedno i drugo, životni pratioci čovjeka koji ne mogu odgoditi kraj. Upečatljivo, koncizno, ritmično i demaskirajuće ispisivanje autorice u knjizi Tabakera poziv je čitaocu da se sretne sa istinom života."
Fahrudin Kučuk
Bogolov
Vidio sam Boga dok se neki lik
parkirao na preusko mjesto
pod nagom krošnjom. Simetrija
je bila zapanjujuća, kao i noć,
podoblaci su upijali svjetlost
grada. Bog je pokupio pseći izmet,
prislonio vrećicu uz drvo,
kao da je leš vjeverice.
Bilo je to u Berlinu,
dvije hiljade dvadeset i treće.
Kasnije sam se popišao u duboku saksiju
raskošno‑tropskog plastičnog drveta.
Sve i svašta je bilo zrelo
za drsko danteovsko poređenje.
Bog je pretrčao preko puste ulice
noseći obezglavljenu lutku iz izloga,
kao da mi se ostvario san da budem
odstranjen iz vlastitog napuštenog života.
Bilo je to u Berlinu,
dvije hiljade dvadeset i treće.
Bog ne priča priče niti se zajebava,
ne tješi nas niti zabavlja,
ne treba mu ušmrk bijelog, niti iko od nas.
On se samo ukaže na mjestu zločina,
prekasno, pripit, kliberi se u svoj rukav,
kao da kani riješiti misteriju.
Mi smo to što nam treba, mi se sebi obraćamo,
a ne ovaj mlitavi hohštapler koji zabaci
kravatu preko ramena kad krene
podmetati lažne dokaze,
u dubini Berlina,
dvije hiljade dvadeset i treće.
Pogledaj me sad, podignutih nogu
u rajskolikim papučama,
cuclam metaforičku lulu
vječitog mira. Posvuda slova,
poslagana kao nadgrobni spomenici,
klupka prašine postaju životinje.
Vidi me kako se prisjećam koljena
i bolne duše spakovane u njima
dok se pred Gospodom poklanjam,
u Berlinu, dvije hiljade dvadeset i treće.
U Jugu Adrianin poseban, gotovo mističan odnos s ocem biva tragično prekinut kada on počini samoubistvo. Putujući od surovog sjevera do tajanstvenog juga, gdje su ukorijenjeni mladost i snovi njenog oca, ona pokušava razumjeti i sebe i muškarca kojem se divila.
Ispričana u zloslutnom tonu, Bene je također priča o odsutnosti oca. U seoskoj kući na osami, Bene, sluškinja osakaćena nejasnim odnosom s ocem, stupa u službu. Ali ona nije obična djevojka. Ona posjeduje tajanstven, hladan pogled koji potpuno remeti život porodice – sve do jezivog učinka.
Istražujući složenost ljudske naravi, Adelaida García Morales u središte svojih kratkih romana uvodi emocionalne i duhovne sile koje predviđaju propast svakome ko im se odupire.
Dobro i zlo, nevinost i pokvarenost miješaju se u ovim bezvremenskim pričama – u Španiji u kojoj nadnaravno nije izgubilo ni djelić svoje moći.
Objavljeno u okviru projekta "Riječi u pokretu" podržanog od strane programa Evropske unije Kreativna Evropa.
Roya, tinejdžerka koja živi usred političkih previranja u Teheranu 1953. godine, mir i sreću pronalazi u knjižari gospodina Fakhrija, ugodnoj literarnoj oazi krcatoj knjigama, olovkama i bočicama tinte u boji dragulja. Kada gospodin Fakhri Royu upozna sa svojom drugom omiljenom mušterijom – zgodnim Bahmanom, strastvenim zagovaračem pravde i zaljubljenikom u Rumijevu poeziju – među njima će se razviti poseban odnos.
Nekoliko mjeseci kasnije, na glavnom gradskom trgu izbijaju neredi kao rezultat državnog udara koji će promijeniti i podijeliti njihovu zemlju, ali i njihove živote.
Šest decenija kasnije, sudbina će ih ponovo spojiti, a Roya će napokon dobiti priliku da postavi pitanja koja su je cijeli život proganjala.
„Dok slika upečatljiv portret Irana 1950-ih i tadašnjih političkih previranja, Kamali vješto ispisuje krah Royine i Bahmanove romanse u kojem se zrcali tragična historija njihove zemlje. U isto vrijeme dinamičan i duboko dirljiv, roman će se dopasti obožavaocima Khaleda Hosseinija.“
Booklist
“Marjan Kamali stvorila je snažnu, potresnu priču o ljubavi i političkim previranjima u Iranu... Knjižara u Teheranu istovremeno je slojevita historijska saga o zemlji koja se bori za demokratiju i intimna priča o ljubavi od koje se nikada ne oporavimo.”
Shelf Awareness
“Prelijepa i dirljiva priča o prvoj ljubavi, dubokim porodičnim vezama i sudbini.”
Pop Sugar
Teheran, pedesete godine prošlog stoljeća. Nakon iznenadne smrti oca, sedmogodišnja Ellie i njena majka prisiljene su preseliti se u skromniji dom u drugom dijelu grada. Usamljena, Ellie sanja o prijateljici s kojom bi mogla dijeliti snove. Već prvog dana škole upoznaje Homu, strastvenu djevojčicu neustrašivog duha. Igraju se, kuhaju u Hominom domu, lutaju šarenim tezgama Velikog bazara i sanjare da jednoga dana postanu shir zan – žene lavice.
Ipak, klasne razlike i jedna slučajna izdaja promijenit će tok njihovih života, isprepletenih s novijom historijom Irana – vladavinom posljednjeg šaha Pahlavija, revolucijom 1979. godine, te nasiljem i brutalnošću režima koji je uslijedio nakon nje.
"'Lavice Teherana', koje neodoljivo podsjećaju na 'Lovca na zmajeve' i 'Genijalnu prijateljicu', očaravajuća su priča s dirljivim likovima koji će dugo ostati u srcima čitalaca.”
BookPage
"Zadivljujuće, izvanredno... prelijepa priča o majkama i kćerkama, te neraskidivim vezama prijateljstva.”
Montecito Journal
„Zelenac“ je nefikcijska proza predstavljena u formi dnevnika i bavi se suočavanjem s traumom gubitka oca i bivše djevojke/prijateljice. Ispisana je autorovim prepoznatljivim stilom, ali s velikom razlikom u odnosu na njegov prethodni roman. Ta razlika je u bavljenju ovom, tvrdom stvarnošću, dok je prethodni roman bio transrealističan.
„Zelenac“ je područje rijeke gdje je površina mirna, a voda je duboka, zelena, modra ili negdje između. Zelenac, kao dio rijeke, predstavlja metafizički spas, utjehu i ogledalo drugog svijeta u kojem nema smrti.
Ovakve knjige se pišu jednom u životu, i uvijek se dese autoru kao lična kataklizma. To je ono famozno da „život piše romane“, samo što je ovo proza s nanosima drugih formi. „Zelenac“ je knjiga izgrađena od sjećanja (i snova u kojima pisac vodi razgovore s dragim umrlim) u kojoj je za autora bitno i najbeznačajnije sjećanje i najneznatniji san, jer kad neko umre svaka sitnica iz njegovog/njenog života postaje prijeko potrebna i važna za one koji nastavljaju život. Vjera u sam čin pisanja, u riječi kao magiju i lijek, u prirodu, u ljepotu, ono je što Šehić navodi kao načine za suočavanje s ovakvom traumom gubitka, koja te promijeni za cijeli život.
Ovo je knjiga koju nijedan pisac ne želi napisati, ali, napisana, ona postaje štit od riječi („Knjiga o Uni“) koji mogu koristiti i drugi ljudi. Borba za sjećanje, za upotpunjavanje nečije nestale istorije ličnog života ultimativni je cilj „Zelenca“, bez obzira koliko je to utopijski posao. U današnjem svijetu, „pozitivne utopije“ nam nikad nisu bile potrebnije. „Zelenac“ je baš to sa svom svojom melanholijom, ljepotom, vitalnošću i tugom.
Buybook s posebnim zadovoljstvom najavljuje kapitalna djela, "Tale" i "Parergon" Derviša Sušića u jednom tomu!
Knjige Derviša Sušića – roman Tale i polemička knjiga Parergon posljednji put su objavljene u Sarajevu 1980. godine. U izdanjima izabranih djela koja su uslijedila oba naslova su, bez odgovarajućeg obrazloženja, zaobilažena iako je sasvim jasno da se radi o knjigama napisanim na stvaralačkom vrhuncu velikoga bosanskohercegovačkog pisca. Roman Tale Sušić je pisao istovremeno kada i scenarij za istoimenu televizijsku seriju. Tematike su slične, ali Sušić u romanu pripovijeda iz ugla ostarjelog oficira OZN-e Tala Babunića koji u bolnici čeka operaciju i prisjeća se burne prošlosti.
Knjiga Parergon pisana je kao "bilješka uz roman o Talu". Ona je rezultat dugogodišnjeg Sušićevog bavljenja Drugim svjetskim ratom i poraćem. Pisac u njoj kritički piše o držanju muslimanskih građanskih i vjerskih krugova u Drugom svjetskom ratu i prije njega, ali i stavu komunističkog pokreta prema "muslimanskom pitanju".
Nakon 45 godina od prvog izdanja knjiga Tale i Parergon izdavačka kuća Buybook planira objaviti ova dva naslova u jednoj knjizi, u ediciji Sandook koju uređuje Selvedin Avdić i s pogovorom Tarika Haverića.
Glavni lik i pripovjedač u romanu Slijepac uspješan je urednik i književni kritičar koji još od rođenja ima problema s vidom. Unatoč tomu, nikada se nije poistovjećivao sa zajednicom slabovidnih i zapravo ne osjeća da joj pripada. No kada mu se ukaže prilika da uđe u svijet politike, “zaslijepljen” je privlačnošću moći, i taj smireni, razboriti suprug i budući otac postupno se pretvara u sebičnog karijerista.
Mitja Čander, bez dociranja i s odmjerenom dozom humora, stvara kritičan i nemilosrdan portret jedne male europske zemlje, pomoću kojega pruža uvjerljivu satiru psihološkog stanja suvremenog europskog društva. Govori puni fraza i grandioznih obećanja razotkrivaju krhku fasadu, dok nesigurnost glavnog lika nagovještava da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Na kraju, društvena sljepoća gora je od svake fizičke, a najpogubnije je biti zaslijepljen vlastitim egom.
Slijepac je izvrstan roman u gogoljevskom duhu o stanju suvremene slovenske – i europske – stvarnosti.
“Priča o slabovidnom uredniku koji ulazi u politiku i biva zaveden ambicijom i korupcijom moći pronicava je satira suvremene Slovenije, ali i šire političke i medijske stvarnosti. Svojom aktualnošću nadilazi granice.”
The New European
„Za mene kao djelatnika Svete Stolice knjiga, napisana na temelju dokumentacije koja je bila dostupna autoru, predstavlja privlačan opis uprave Rimske kurije, starodrevne ustanove koju je papa Franjo obnovio Apostolskom konstitucijom Praedicate Evangelium 19. ožujka 2022. godine.“
Nadbiskup mons. dr. sc. Nikola Eterović,
Apostolski nuncij u SR Njemačkoj i doajen diplomatskog zbora
„Uz duboku zahvalu autoru Dženanu Kuloviću treba mu također odati iskreno priznanje što se kao ekonomski stručnjak, a neka bude spomenuto i kao član islamske zajednice, odvažio na pisanje knjige izrazito katoličkoga crkvenog sadržaja. Iako autor po obrazovanju i vokaciji nije teolog, svojim pristupom i jezikom kojim obrađuje ovu temu zaslužuje počasno zvanje teologa, budući da stručno teološko čitanje ove knjige ne rezultira samo pozitivnom ocjenom, nego i ocjenom s pohvalama. Osobno stručno i znanstveno zanimanje za organizaciju, administraciju i upravljanje institucijama dovelo ga je u simboličko i zemljopisno središte Katoličke Crkve, a ovom knjigom se ubrojio u malobrojne poznavatelje ustrojstva, ustanova, jurisdikcija, kompetencija i procedura Rimske kurije koja pomaže rimskome biskupu i papi u vršenju vrhovne, potpune i neposredne vlast nad cijelom Crkvom.“
Prof. dr. sc. Tonči Matulić,
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
„Knjiga Rimska kurija je sistematično, analitično i sjajno djelo za diplomate, političare, javne djelatnike, novinare, studente i sve osobe koje žele razumjeti složeni i efikasni aparat koji je preživio stoljeća različitih kušnji u političkim i državnim promjenama.“
Prof. dr. sc. Nedžad Grabus,
Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu
Produženi ponedjeljak priča je o Alenu, arhitekti u pedesetim koji se ne snalazi u okruženju i vremenu u kojem živimo. Na momente hladan, Alen na ljude djeluje iritantno, a ustvari je osjećajan muškarac koji samo nije spretan u iskazivanju emocija što ih gaji prema svojim bližnjim.
Dok mu se brak raspada, Alen se zbližava s kolegicom Unom. Nakon što mu Una otkrije svoju tajnu, njihov odnos kreće u neočekivanom smjeru. Una ubrzo doseljava kod Alena a s njom i njena prijateljica s malim sinom Janom. Alenova svakodnevica poprima sasvim novi ritam. Čitatelji postaju svjedoci tople atmosfere u nesvakidašnjem kućanstvu... Posebnu pažnju privlači mali Jan, izuzetno bistar dječak kojem Alen postaje figura oca – vodi ga na utakmice, zajedno čitaju knjige i igraju šah.
No, to nije jedina priča u ovom lijepom romanu, već samo jedna od onih koje ovu prozu čine iznimno uzbudljivom. Kao pozadina svega o čemu čitamo stoji Alenova rodna kuća u provinciji, nedaleko od Sarajeva. U toj kući, u Alenovom sjećanju, klati se tijelo njegovog mrtvog oca.
Ovo je knjiga kojom se želi posložiti nečiji život i preurediti prošlost, baš onako kao što bismo svi u pojedinim periodima života htjeli preuređivati roditeljske kuće. I tako preusmjeravati vlastite živote koje smo već uvelike odživjeli.
Almin Kaplan
Djevojčica u vrtu iskopa kosti koje, kako se ispostavlja, nisu životinjske; idilična ljetna scena djevojaka koje se kupaju na osamljenom mjestu pretvara se u pakao ljubomore s uznemirujućim posljedicama; prezreni prosjak donosi nesreću u bogatu četvrt; Barcelona postaje uznemirujuća pozornica prožeta krivnjom, iz koje je nemoguće pobjeći; sablasna prisutnost traži žrtvu; djevojka osjeća fetišističku privlačnost prema bolesnim srcima; obožavateljke na nezamisliv način odaju počast rock-zvijezdi koja je umrla užasnom smrću; mladić koji potajno snima parove tokom vođenja ljubavi i žene u visokim potpeticama dok hodaju ulicama dobija ponudu koja će mu promijeniti život.
U dvanaest izvanrednih priča koje čine ovu zbirku, Mariana Enríquez koristi cijeli arsenal klasične horor književnosti: sablasna ukazanja, vještice, spiritističke seanse, vizije, mrtve koji se vraćaju među žive... Oslanjajući se na najbolje tradicije žanra, Enríquez ide korak dalje – istražuje zlokobno što vreba u svakodnevici, isprepliće tamni erotizam i stvara snažne, uznemirujuće slike koje ostavljaju neizbrisiv trag.
"Mračna, temeljita, strašna i fascinantna autorica."
Javier Calvo
"Predivan, užasan svijet Mariane Enríquez, kakav se nazire u zbirci Opasnost od cigarete u krevetu, s uznemirenim adolescentima, duhovima, raspadajućim sablastima, tužnim i bijesnim beskućnicima savremene Argentine, jedno je od najuzbudljivijih otkrića do kojeg sam došao u posljednje vrijeme."
Kazuo Ishiguro
Ti, što se utapaš
u mom naručju −
ostani.
Ti, što guraš svoje tijelo
u rijeku
samo da bi ostao
sa sobom −
ostani.
"Ovo su pjesme izuzetne ljepote, bestidno romantične i neustrašivo suočene s užasima rata, tišinama povijesti. Među najvažnijim prvijencima jedne generacije."
Andrew McMillan
Vedad Drljević (Sarajevo, 1966) u periodu 1993–1996 za dječije magazine Lastavica, Vrelo Bosne, NIP-a, Ljiljani radio kao ilustrator, enigmatičar, strip crtač, kao i pisac kratkih priča za djecu. Ilustrirao slikovnicu Dječija kičica, i knjigu Priča i Zlatno pero Azre Aličić. Autor je slikovnica Ena i Dječak Čak, grafika „Mapa Sarajevo u devet slika“, kao i velikog broja razglednica Sarajeva i Mostara.
Sarajevo ima mnogo knjiga različitih žanrova i stilova koji govore o njegovom nastanku i prošlosti, ali Mahalama Sarajeva Vedada Drljevića priča je građena kroz same strukture grada u kojoj se isprepliću prošlost i sadašnjost. Iako su mahale nekada bile osnovne urbane jedinice Sarajeva, namjera autora nije da nam ponudi historiju urbanizma grada, nego da nas upozna sa brojnim informacijama koje je spoznao u svom istraživačkom putovanju kroz mahale, da nam predstavi brojne aktere, više ili manje poznate ljude i već pomalo zaboravljene događaje koji su uticali na razvoj grada. On nas vodi tragovima prošlih vremena na ulice i prostore padinskih mahala, ukazuje na najznačajnije objekte, bez kojih grada ne bi bilo, razotkriva značenje toponima, ali u isto vrijeme govori o ljudskim sudbinama, legendama, mitovima, usmenoj predaji, duhovnosti, svemu što u dugom trajanju čini život ovdje. Mahalama Sarajeva priča je o tome kako su ljudi formirali grad i njegov identitet, ali u isto vrijeme priča je o tome kako i prostori oblikuju ljude. Uz malo imaginacije čitaocu se nudi zanimljiva šetnja kroz živo naslijeđe i pamćenje grada. Vrijedi se prepustiti tome.
Mr. sci. Amra Čusto
Tekst je pisan kao beskrajna rep poema. Bujica riječi, jednostavnih i čitljivih, koja vas nosi kuda ona želi, ali vam dopušta da na vrhovima njenih talasa odete dalje, gdje god to poželite. Knjiga je to koja vas katapultira u vrijeme i prostor kako ih skicira Senka Marić, u njen unutrašnji topos poznat pod nazivom anima. Svako malo iz te plime riječi, tsunamija, iskoči kao albino delfin neka rečenica nad kojom ćete stati, zaustaviti poemu, zaustaviti vlastite misli i zagledati se u jednostavnu rečenicu od koje će vam se biti teško odvojiti. Kada je dobro iščitate, isprevrćete kao grumen zlata na dlanu, onda nastavljate nošeni plimnim valom. Tekst je pisan groznicom života na čuvenoj književnoj rezidenciji i programu za pisanje u sjevernoameričkoj Iowi, i to kao pismo sinu, koji je taj idealni čitatelj. U knjizi je prisutan i Mostar, grad Senke Marić, iz kojeg ona i odlučuje napisati dnevnik po sjećanju. Kratke rečenice u sebi imaju draž oštrine, oporosti, nježnosti, uspona i padova koje nam život stalno režira.
Ljudi bi se mogli čitati i kao bilješke iz budućnosti, naknadni dnevnik u odnosu na njen prvi roman Kintsugi tijela, ali oni su samostalna knjiga. Herbarijum svakodnevnih dešavanja, i strašnih trenutaka, izgrađen od riječi.
Faruk Šehić
