Književnost

Koračajući u susret svom stotom rođendanu, Roseanne McNulty suočava se s neizvjesnom budućnošću dok se Duševna bolnica Okruga Roscommon, u kojoj je provela najveći dio života, priprema za zatvaranje. Tokom nekoliko sedmica koje prethode ovoj promjeni, ona često razgovara sa svojim psihijatrom, doktorom Greneom, a njihov odnos postaje sve intenzivniji i složeniji. Priča, ispričana kroz njihove dnevnike, istovremeno je šokantna i prekrasna. Prelomljena izmaglicom sjećanja i prepričavanja, Roseanneina pripovijest postaje alternativna, tajna historija promjenljivog karaktera Irske i priča o životu pogođenom strašnim zlostavljanjem i neznanjem, a opet obilježenom ljubavlju, strašću i nadom. “Napisan u zadivljujućoj, lirskoj prozi, Barryjev roman je i blistava književna zagonetka i oštra opomena o korumpiranoj moći.” Publishers Weekly “Ovo je dirljiva priča o užasima i licemjerju ruralne Irske, okrutnostima građanskog rata i pogubnom uticaju svećenstva.” The Daily Mail “U ovoj knjizi, svjetovi koje svaki lik gradi su značajno, primamljivo udaljeni jedan od drugoga. Čar romana leži u načinu na koji se dvije priče – i na kraju, dva života – počinju spajati na krajnje iznenađenje i likova i čitalaca.” The Economist Objavljeno u okviru projekta "Riječi u pokretu" podržanog od strane programa Evropske unije Kreativna Evropa.

“O svijetu i književnom erosu Medihe Šehidić trebalo bi pisati studije, o njezinom jeziku također. Dok čitam Medihine priče i poeziju sve je u meni tako vrelo. Moji vreli dojmovi nastoje sve što je hladno pogasiti i uskladiti s toplinom kojom njeno pisanje zrači. [...] Ono što ona zapaža u ljudima i njihovim životima je dragocjeno. Katkad je tužno, katkad i smiješno, lucidno je, često i sarkastično. Uvijek je isključivo njezino vlasništvo, s neočekivanom poantom, majstorski ugrađenom u cjelinu. I uvijek nam otkriva pravu istinu o čovjeku i njegovom životu.” Mirko Marjanović “Mediha Šehidić o životu piše otvoreno, ali odmjereno, literarno preoblikujući stvarnost, i pokazujući na koji se sve način priča može ispričati. Tu je posrijedi i hrabrost razgolititi se, metaforički naravno, pred Svijetom, suočiti se s traumom, znači o njoj javno progovoriti. Šehidić se obračunava, prije svega sa sobom, pa onda i sa svijetom u kojem odrasta i koji je i danas okružuje. Ispisujući svoju knjigu ona prikazuje i sva svoja unutrašnja i vanjska stanja, otvara vrata i sebe i svog doma, prikazuje život koji je knjigom transformiran u književnost, u umjetnost. A ima li nešto ljepše i uzvišenije od toga?” Melida Travančić “Biti pisac, imati snagu svoje vlastite rane dosoljavati tako što ćeš ih ponovo preživljavati praveći od njih vrhunsku književnost – to su sve višestruki podvizi herojstva i junaštva Medihe Šehidić. Nevjerovatna je njena životna sudbina i nevjerovatno je kako se iz takve sudbine moglo izvući živu glavu, sačuvati razum, upiti u sebe sva bitna znanja o svjetskoj književnosti, postati veliki pisac. Ponekad sam šokiran stepenom mudrosti do kojeg je došla, kroz patnju i stalno gledajući smrti u oči.” Abdulah Sidran “Mediha Šehidić ima jako izražen osjećaj za ono što je spiritualna dimenzija života, za ona granična stanja u kojim se čovjekova svijest iz svog ruha preliva u onostrano, nepoznato iskustvo za onu ‘rasvjetu transcendentnog’ iza koje, dakako, ne stoji nužno samo doktrinirano shvaćeno religiozno osjećanje života, nego osjećanje mistične ‘obnove oblika’, pulsiranja svijesti pred nesagledivim i neprepoznatljivim.” Almir Zalihić

Čudim se ja tebi, Cvijetiću, što još uvijek imaš snage vjerovati da istinitost ne treba tražiti u romanu, nego u onome što je u nama pokrenuo. Jer što kad bi se svi ratkali, a na slobodi nije ništa bolje? I što ako je pisanje dementiranje, umjesto demontiranje dogođenoga? Trilogija nam je približila lice zla kao sliku u zrcalu, ali i lice traume, transgeneracijske i transnacionalne, univerzalne, iza (ispred?) koje je zločin kao zao-čin i svi smo žrtve i žrtve su svačije. Tekst je sav u ekspresiji, slikama i sugestijama, roman mozaik drugih romana, osjetljiv na detalje, jezične nijanse, kontraste i apsurde, jer ti si, Darko, prije svega pjesnik. I strašno je što kao pjesnik ne trebaš očuditi zbilju jer je ona prije toga začudila tebe; strašno je to kao i biti Filip i Raskoljnikov i Kost i Breivik i kao zlo koje se ne može odležati, ali se o njemu može/treba pisati. Ovako kako ti pišeš – rečenicama koje dišu, razmacima i praznim mjestima koja govore, simbolikom broja osam koji kada se ispisuje nema svoj početak ni kraj. Kao ni tvoja trilogija u kojoj likovi odlaze umrijeti u pisca, ali u snijegu se krije jedan anđeo brašna i za njega sam se vezala, dok u daljini odjekuje previše mi to, kao neki daleki, umorni i razočarani brat onoga never more. Jagna Pogačnik Darko Cvijetić je probao da uspravi moralnu vertikalu nas samih iznova zidajući Crveni soliter u Schindlerovom liftu, od sećanja na one kojih u njemu više nema – a mi nismo postali bolji. Pokušao je, zatim, da nas probudi iz istorijskog košmara kroz Što na podu spavaš, kopajući po sopstvenim ranama da bi nam dao nadu da će, jednom, ljudi na ovim prostorima pobediti narode – a mi smo toj nadi suprotstavili beznađa u kojima živimo. I pokušao je poezijom, zapisima, crticama, dijalozima dramskim i proznim – a mi i dalje nismo pristali na to da nas reči mogu popraviti. U Previše mi to. Osam djevojčica, Darko i njegov glavni (anti)junak ponudiće nam apsurd umesto nade – ratni zločinac, svestan strahota svog zločina, vratiće se nakon izdržane višedecenijske kazne u sredinu koja ga doživljava ratnim herojem i učiniće sve da je ubedi da je on sve osim heroja – i neće u tome uspeti. U šta smo se to, nakon svega, pretvorili kada jedino otrežnjujuće dobro pokušava da dopre do nas govoreći kroz usta zla? Hoće li groteskni humor ovog romana pomoći Darku Cvijetiću u njegovom poslu popravljača sveta i zašto je odgovor tako iznova poražavajući po sve nas? Kokan Mladenović

Rat i njegovi pratioci – kukavičluk i junaštvo – imaju univerzalan karakter. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje: „Zašto?“. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu. "Nakon hiljada članaka i vijesti napisanih o ratu u Bosni, mogli biste pomisliti da na ovu nesretnu temu nema više šta da se kaže. Ljutita, oštra, profano elokventna i često bolna knjiga Petera Maassa dokazala bi da niste u pravu. (…) Ono što nam g. Maass ukratko daje je pogled na etničko čišćenje u svoj njegovoj okrutnosti, apsurdnim detaljima, samoopravdanju, dehumanizaciji drugog. Ljubi bližnjega svoga zauzet će svoje mjesto među klasicima nesretnog žanra: portreta čovječanstva u njegovom najgorem izdanju." New York Times Peter Maass Peter Maass je pisao o ratu i nacionalnoj sigurnosti za New York Times, New Yorker i Washington Post. Nakon izvještavanja o ratu u Bosni, pratio je sukobe u Iraku i Afganistanu. Pored Ljubi bližnjega svoga, autor je knjige Crude World: The Violent Twilight of Oil, objavljene 2009. godine. Diplomirao je na Kalifornijskom univerzitetu u Berkeleyju, a živi u četvrti Brooklyn u New Yorku, sa suprugom i kćerkom.

Nabil i Lamija upoznali su se u Parizu, a u Casablanki sagradili dom. Imaju troje djece i uspješne karijere. Više od deset godina skladan su par – sve dok se ona ne zaljubi u Daniela, ozloglašenog ženskaroša. Šest mjeseci kasnije, Lamija podnosi zahtjev za razvod braka... Kakva budućnost čeka ambicioznu ženu u patrijarhalnom svijetu u kojem sloboda ima visoku cijenu? Između društvene freske i psihološkog romana, Ljubavnici iz Casablanke veličanstvena je ljubavna priča koja istražuje prvu ljubav i veliku pustolovinu braka, stranputice i ćorsokake ljudskih odnosa, kao i ambivalentnost želje, prešutne sporazume s religijom i sposobnost ljudskih bića da prigrle svoje protivrječnosti.

Troje uposlenika Turskog društva za historijska istraživanja okupilo se 1. augusta 1935. pokraj turbeta Mimara Sinana kako bi, po nalogu Mustafe Kemala Ataturka, otvorili mezar, analizirali i izmjerili njegovu lobanju. Za potrebe naučnih istraživanja trebao se otvoriti više stoljeća star mezar jedne od najznačajnijih ličnosti osmanskog doba koja je zadužila arhitekturu cijeloga svijeta. Tadašnje novine objavile su da je istraživanje provedeno na lobanji Mimara Sinana pokazalo da veliki graditelj nije samo pripadao turskoj kulturi već da je i etnički bio Turčin. Ali tog dana dogodilo se još nešto o čemu novine nisu pisale... Kroz mistesiozne događaje koji sežu do današnjih dana, teorije zavjere, religiju i mitologiju, intrigantni i burni preokreti u životu antikvara Oktaja koji traga za izgubljenom lobanjom Mimara Sinana i tajanstvenim kovčegom, razvijaju se u napetu priču, nalik onima iz romana Dana Browna.

Zar čovek treba da postane bestija, divlja zver, ako želi da se održi u životu? Inače treba da propadne? Po tome bi značilo da mi koji se ovako ne borimo i ne služimo se tim zverskim neskrupuloznim sredstvima – da smo nesposobni za život i osuđeni na propadanje?... Ne znam... Je li to prirodni zakon celog životinjskog sveta? Izgleda. "Hanin dnevnik je konačno objavljen u Sarajevu, njenom rodnom gradu. (…) On ne svedoči samo o životu u logoru i strahotama nacističkog sveta (…) On nas podseća na zaboravljenu matricu mogućnosti, nezavršenosti političkog projekta pravednog društva, važnosti političkog angažovanja bez cinizma i zadnjih namera." Emil Kerenji "Emigrirala je u Izrael krajem 1948. godine, a pitanje 'zašto' po meni je ključno i najvažnije pitanje vezano uz njenu biografiju: naročito je relevantno za objavu njenog dnevnika na bosanskom, koji je Hana započela pisati u logoru Bergen‑Belsen na sjeveru Njemačke u ljeto 1944, prije tačno osamdeset godina." Amira Hass