Savremeni romani

SVEČANA POVELJA KRALJA TVRTKA I DUBROVNIKU Žrnovnice, 10. april – Trstivnica, 17. juni 1378. godine Uzdizanje Bosne u rang kraljevstva – krunisanje dotadašnjeg bana Tvrtka I „kraljem Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama“ 26. oktobra 1377. godine jedan je od najvažnijih događaja i datuma u cjelokupnoj historiji Bosne i Hercegovine. Čin kojim je Bosna uzdignuta u rang kraljevstva Svečana povelja kralja Tvrtka I Dubrovniku dokaz je kako je Bosna uzdignuta u red kraljevina, što je bila čast koju moderni čovjek teško može pojmiti. Gornja povelja, koja se u historiografiji često naziva i „svečanom“, predstavlja prvi istup Tvrtka kao kralja te odiše svečanošću i gordošću. Veoma je zanimljivo sagledati historijski kontekst vremena u kojem se ovo krunisanje desilo. Naime, Tvrtko je očito pravilno ocijenio kako vlastite tako i snage susjednih vladara, te izabrao najpovoljniji trenutak. Najmoćniji vladar u okolici je tad bio Ludovik I Veliki, s kojim je Tvrtkova Bosna prolazila niz toplo-hladnih odnosa koji su varirali od prijateljstva do križarskog rata. No, 1377. godine Ludovik očito više nije imao aspiracija prema Bosni, te nije ni protestovao na Tvrtkov čin. Tek nešto kasnije novi ugarski kralj Žigmund, težeći da omalovaži Tvrtka, u jednoj će ga povelji nazvati banom. Srbija, čiju kraljevsku titulu je Tvrtko prisvojio na osnovu krvnih veza preko očeve majke, kćerke kralja Milutina, bila je u stanju gotovo potpunog rasula, bez centralne kraljevske vlasti. Tvrtko je bio u dobrim odnosima s knezom Lazarom Hrebeljanovićem, s kojim je uspio savladati Nikolu Altomanovića, a koji opet nije imao krvno pravo na nemanjićku krunu, pa tako ni s te strane nije naišao na otpor. S druge strane, papinstvo, koje je bilo izvor nemanjićke kraljevske titule, a često u lošim odnosima s Tvrtkom, nije protestiralo jer je upravo ulazilo u najkonfuzniju fazu svoje srednjovjekovne historije – okončanje avinjonskog „ropstva“ i početak Velike zapadne šizme (1378–1417). Svoj je ugled Tvrtko učvrstio i prije krunisanja, ženidbom s Dorotejom, kćerkom bugarskog cara Ivana Šišmana. Bosna među 16 evropskih kraljevstava Pred krunisanje Tvrtka, polovicom 14. stoljeća, „regalna“ slika zapadne i centralne Evrope bila je sljedeća (ovdje su izuzete zemlje koje pripadaju pravoslavnom kršćanstvu): postojalo je jedno carstvo – Sveto rimsko – Sacrum Romanum Imperium – te 15 kraljevstava. Od njih, peterica vladara su bili direktni potomci francuske vladajuće kuće Kapeta, dok je još sedam imalo direktnu mušku liniju nasljeđivanja od neke visoke plemićke kuće iz Francuske. Samo trojica kraljeva – danski, švedski i poljski – bili su nefranačkog porijekla. U takvo društvo su ovim činom ušli Tvrtko I i Bosna. Nedostatak direktnih izvora doveo je do jako mnogo kontroverzi u pogledu gotovo svake pojedinosti ovog krunisanja, počevši od lokacije na kojoj se taj čin obavio, broja krunisanja, pa do ličnosti koronatora. Trenutni stavovi bosanskohercegovačke historiografije, naglašeni u radovima Dubravka Lovrenovića, jesu ti da je krunisanje obavljeno u krunidbenoj crkvi na Milama (što je gotovo pa sigurno zbog očite nemogućnosti da se radi o Mileševu), i to od djeda Crkve bosanske (što je pak mnogo teže dokazivo). Fraza ‘’kraljevstvo mi’’ koju Tvrtko upotrebljava, označava upravo njegovu ličnost, te je ne treba vezati sa teritorijem. Svečani karakter ove povelje naglašen je njezinim dimenzijama (43,5 x 51,6 cm) i ljepotom rukopisa. Za potonje je zaslužan novi glavni pisar Vladoje, koga je doveo iz Srbije s idejom da novu kraljevsku kancelariju uredi prema bizantskim idealima. Vladoje više ne nosi titulu dijaka, kao raniji vladarevi pisari, nego tipično bizantsku titulu logofeta. To je početak bizantinizacije dvorskih titula koju je s krunisanjem Tvrtko započeo. Tako se već u ovoj povelji javlja stavilac, a kasnije protovestijar, čelnik, tepčija, kaznac.   CODEX DIPLOMATICUS REGNI BOSNAE Temeljna historijska zbirka srednjovjekovnih bosanskih povelja, pisama i notarskih zapisa

Blagdangradom upravlja božićna mafija. Uskršnja se banda sasvim dobro snalazi, a čudacima Noći vještica nitko ne može vjerovati. Iza prštavih parada i ludih cjelonoćnih tuluma skriva se svijet nasilja i sumnje u kojem svaki blagdan strahuje da će doći dan kad će ga ljudi prestati slaviti. U nedjelju prije Dana zahvalnosti, krhko je primirje narušeno pokoljem desetak uskršnjih jaja, a Max Martin, detektiv blagdangradskog odjela za umorstva, morat će se utrkivati s vremenom i riješiti slučaj prije negoli okršaji bandi unište grad – makar svaki trag vodi prema Sjevernom polu i onome Debeljku, glavom i bradom. Max će se uplesti u polusvijet glamuroznih vilenjačkih klubova, odrpanih kosturskih dilera i suludog Kralja Noći Vještica. Bit će to svijet besmislenog nasilja i božićnog nakita, glamura i grijeha, medenjaka i metaka. Bit će to težak slučaj u Blagdangradu. Cody McClain Brown autor je biografskih bestselera Propuh, papuče i punica i Hrvatska uzvraća udarac. Ovo mu je roman prvijenac.  

Predivna i zamršena priča o prijateljstvu, bajkama i obiteljskim tajnama. Godina 1919. Mama je bolesna. Otac radi u inozemstvu. Dadilja Jane je previše zaposlena da pazi na Henriettu i na stvari koje vidi – ili misli da ih vidi – u sjenama njihova nova doma, KUĆE NADE. Posve sama, jedino su joj društvo priče, Henry (Henriettin nadimak) otkriva da je Kuća nade puna neobičnih tajni: zaboravljeni tavan, sablasna bića, neobjašnjivi bljeskovi koji trepere u drveću iza vrta. Jedne noći odluči poći u mrak Slavujeve šume. Ondje će otkriti nešto što će joj promijeniti sav svijet… Koračala sam kroz vrt, moja se sjena protezala preda mnom, prema tajnovitoj šumi. Stajala je tamo mračna, poput olujnog oblaka koji je pao s neba. Lucy Strange okušala se kao glumica, pjevačica i pripovjedačica, prije nego što se zaposlila kao učiteljica engleskog jezika i književnosti u srednjoj školi. Živi u Kentu sa suprugom i mačkom. Tajna Slavujeve šume njezin je prvi roman. Prevela: Morana Šimat Ostale romane za djecu i mlade potražite ovdje.

PRSTEN BOSANSKOG KNEZA Na lokalitetu Brdanjak, u Zabrđu kod današnje Lepenice, u općini Kiseljak, nalazi se nekropola na kojoj je pokopan veliki knez bosanski Radoje Radosalić Pribinić. Na nekropoli se prije četrdesetak godina nalazilo 17 stećaka u okviru katoličkog groblja nastalog znatno kasnije, zbog čega je određeni broj spomenika stradao. Danas ih je moguće evidentirati tek 14. Krajem 50-ih godina prošlog stoljeća nestalo je još 16 stećaka koji su se nalazili izvan groblja, oko lokalnog puta koji vodi za Toplicu. Nažalost, ovo je još jedan primjer toga da su stećci u velikoj mjeri ugroženi i izloženi rapidnom nestanku. Unutar same nekropole od ostalih stećaka je izdvojena skupina od četiri sljemenjaka poredana u nizu jedan do drugog. Prvi među njima je visoki sljemenjak s postoljem izuzetno lijepo i proporcionalno oblikovan. Odmah pored njega nalazi se jedinstveni visoki sljemenjak s postoljem, danas djelimično oštećen. Sve ivice spomenika su ojačane ili običnom ili tordiranom vrpcom, a na sastavu sljemena nalazile su se, danas odbijene, tri jabuke. Na sljemenima se nalazi vrpcom spuštena po jedna reljefno izvedena rozeta. Na zapadnoj čeonoj strani spomenika nalazi se reljefni prikaz grba velikaške porodice Pribinić. Heraldička predstava je okružena valovitom linijom na kojoj iz udubljenih prijeloma izlaze po tri listića. U sredini je prikazan, okrenut nalijevo, vuk koji ima rastvorena usta s naglašenim zubima i snažno isplaženim dugačkim jezikom. Prednje noge su mu snažne i ispružene. Ispod gornjeg dijela tijela vuka je „jastučić“ predstavljen tordiranom vrpcom, a ispod njega je dio kacige ili dio grba s plaštom čiji je kraj kitnjast i izvijen nagore. Iznad grba se nalazi natpis Se zlamenije kneza, koji se nastavlja na južnoj bočnoj strani i u potpunosti glasi: Se zlamenie kneza – Radoe velikoga kneza bosanskoga, a postavi sin negoj knez Radič z božiom pomoćju i svoih viernih a sinom ni sd(rug) om inom pomoćiju nego sam on. Iz natpisa, koji je ukrašen još i dvjema rozetama, može se iščitati da je ispod ovog velikog stećka sahranjen veliki knez bosanski Radoje. Stećak mu podiže njegov sin Radič uz Božiju i pomoć svojih vjernih sluga i prijatelja. Radoje Radosalić je na početku bio župan, a kasnije je napredovao u rang velikog kneza bosanskog. Javlja se na šest povelja od 1392. do 1408. godine. Pripada velikaškom rodu Pribinića, odnosno sin je župana Radoslava Pribinića. Osim njega, u prvu generaciju ovog roda ubrajaju se i župan Brajko i knez Vukota. Sin kneza Radoja bio je knez Radič Radojević, koji je najvjerovatnije umro između 1420. i 1426. godine. Poznat je još njegov sin Dragić Radičević, koji se javlja na jednoj povelji kralja Tvrtka II iz 1426. godine. Pribinići su očigledno bili nosioci nasljedne županske i kneževske vlasti. O njihovom istaknutom položaju govori i činjenica da je prsten pečatnjak s grbom Pribinića pronađen u grobnici u krunidbenoj i grobnoj crkvi bosanskih vladara u Milima kod Visokog, u kojoj je bio sahranjen i bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić. Teško je reći koji od Pribinića je pokopan u Milima. Prema određenim pretpostavkama, možda je riječ o županu Brajku. Nažalost, stećak je u dobroj mjeri oštećen. Posebno sa zapadne čeone i sjeverne bočne strane. Moguće je da su manja oštećenja nastala i kad je između dva svjetska rata visočki advokat Vinko Mikolji kopao ispod stećka. Inače, grobnica je i ranije bila otvarana te su navodno pronađeni ostaci „srmali čohe“, odnosno brokatnog platna. Sam Mikolji je pronašao prsten koji je sa sobom ponio prilikom preseljenja u Zagreb. Od njegovih nasljednika 1951. godine Narodni muzej iz Beograda kupio je tri prstena. Nakon toga prsten iz Zabrđa je dugo godina bio u potpunosti zaboravljen. Jedna tek slučajna zabilješka Marian Wenzel bila je dovoljna autoru ovih redova da konačno otkrije koji prsten pripada velikom knezu Radoju. Riječ je o prstenu s inventarnim brojem 2170. Radi se o masivnom srebrenom prstenu pečatnjaku izrađenom tehnikom livenja. Na pločici prstena je heraldička predstava grba identična onoj sa stećka: u donjem dijelu je kaciga s čelenkom, iznad koje je glava vuka s raširenim čeljustima, okrenuta nalijevo, kao na stećku. Oko grba ide oštećen natpis, koji možda glasi prstn mrd... Na bogato ukrašenoj karici se također nalazi znatno oštećen natpis na latinskom, koji bi mogao glasiti: Ave mani toracia, što u prijevodu znači: Zdravo, ukrasu ruke. Na ovaj način konačno je riješeno pitanje prstena kneza Radoja Radosalića. Ovo je jedan od rijetkih prstenova koji se može direktno vezati za određenog člana srednjovjekovnog bosanskog plemstva, pa prema tome i jedan od najznačajnijih srednjovjekovnih bosanskih prstenova.   (Stećkopedija – Kameno blago stare bosanske države, Edin Bujak, Mladinska knjiga Sarajevo 2018.)