Smrt Smail-age Čengića epski je spjev Ivana Mažuranića koji se sastoji od 1134 stiha. Djelo je podijeljeno na pet pjevanja, a svako pjevanje ima podnaslov. Prvo pjevanje je Agovanje, drugo pjevanje je Noćnik, treće je Četa, četvrto Harač koje je najduže, s 623 stiha i posljednje pjevanje je Kob, najkraće, s 34 stiha. U djelu se povremeno pojavljuje rima, a napisano je štokavskim epskim osmercem i desetercom.
Boj se onoga tko je viko
Bez golema mrijet jada!
Snagom svoje pjesničke riječi, koja predstavlja uspjesnu sintezu jezičnog bogatstva starijih dubrovačkih pjesnika i jednostavne ljepote narodne pjesme, Mažuranićevo djelo nadraslo je svoju početnu inspiraciju postavši potresna slika krvave povijesti južnih Slavena. Korakom, po putu na kojem nikada neće slomiti nogu.
Starosjedilački se narodi služe jezikom i znanjem da bi povezali pojedince i zajednice i u tome uspijevaju jer su duboko usađeni u mjesto. Priroda nam treba govoriti, složeni skup slika i mitova o zajednici čovjeka i zemlje treba nas poučiti, i tek kada se oblikuje potrebni model zdravlja pojedinca i zajednice, narodi „razvijenih“ zemalja moći će „pribaviti slike“ koje su im potrebne za uspostavljanje međusobnih veza i veza sa zemljom. Iz tog iskustva treba izrasti i to iskustvo treba oblikovati poseban kulturni jezik, tako da i ljudsko djelovanje i priroda budu zajednički odgovorni za izgradnju svijeta, za izgradnju zbilje bioregionalnog, lokalnog i autentičnog „ja“ i zajednice. Upravo taj dualni proces proizvest će istinsko znanje – „rezultat duboke i trajne komunikacije između ljudi i svijeta čiji su oni građani, a koji nije samo ljudski“.
„Teško je razumjeti zašto zapadni narodi misle da su tako pametni. Svaka budala može tretirati živo biće kao da je stroj i uspostaviti uvjete u kojima on treba vršiti određene funkcije – potrebno je samo primijeniti dovoljno sirove snage. Rezultat primjene sirove snage je ropstvo.“
John Blewitt studirao je političke znanosti, povijest i sociologiju na Sveučilištu Aberystwyth; filmologiju na Politehničkom učilištu Central London; te edukologiju na sveučilištima Greenwich i Huddersfield.
Promatrači u zrcalu – prepoznatljivim, poticajnim tonom govori o tome što nam je potrebno da u sebi prepoznamo iskonsku snagu kojom ćemo osvijestiti da sve loše što nam se događa nosi korijen u nama samima. Jednako tako, za sve to postoji lijek koji također počiva u nama. Kako sve te uzroke prepoznati, izvući na površinu, pustiti ih da odrade svoju svrhu, da dođu i prođu – sve to sadržano je u vješto osmišljenim tehnikama disanja, promišljanja i vizualiziranja koje će obogatiti naš unutarnji svijet.
Srž knjige posvećena je odnosima s drugima, ponajprije ljubavnima. U njoj Josipa nudi odgovore na pitanja o tome koja je razlika između veze i odnosa, zašto je veza „mrtva“ i zašto je odnos jedino istinsko moguće ostvarenje između dvoje ljudi.
Prošaran intimnim pjesmama i izravnim obraćanjima, tekst obiluje praktičnim vježbama, primjerima i savjetima, ali i meditativnim mislima koja će nahraniti vaše tijelo i dušu.
O AUTORU:
Nekadašnja televizijska voditeljica Josipa Pavičić Berardini višegodišnja je poučavateljica tehnika za samorazvoj, voditeljica radionica i predavanja te autorica četiriju izdanih knjiga. U svojem najpoznatijem djelu Šest milimetara (2017.) ogoljela je dušu i iskreno, istodobno nježno i grubo s ciljem osvješćivanja, progovorila o osobnoj borbi s teškom bolešću koja joj je pomogla da postane ono što danas jest te da svoje spoznaje prenese drugima koji se bore sa sličnim životnim prekretnicama. Tekst je poslužio kao predložak za adaptaciju u monodramu i čiju režiju potpisuje Nikolina Bogdanović, a glavnu ulogu Daria Lorenci.
U svojem prvijencu, knjizi Prema antropološkoj teoriji vrijednosti: lažna kovanica naših snova, profesor Graeber u sedam poglavlja detaljno problematizira, razrađuje i vrijednim uvidima dorađuje teoriju vrijednosti, pri čemu se služi mnoštvom relevantnih izvora iz različitih znanstvenih disciplina (npr. antropologije, sociologije, ekonomije, politologije, filozofije), ali i iskustvima vlastitih etnografskih (terenskih) istraživanja u Madagaskaru. Iako nastajanje i razvoj vrijednosti općenito predstavljaju važnu i aktualnu problematiku, smatram kako autorov integralan (uspješno integrira elemente i sasvim oprečnih pristupa) i suptilniji pristup temi (posebice u doba kada se vrijednost uglavnom svodi samo na novac), kao i sama antropološka perspektiva s koje nastupa (prije svega mislim na transcendiranje uobičajenih etnocentričnih barijera, ali bez pukog romantiziranja onog drugog) ovoj knjizi daju dodatnu privlačnost i značaj. Naposljetku, vrijedi navesti, kako to i sam autor naznačuje, ova je knjiga i svojevrstan apel protiv neoliberalizma, čije posljedice i mi u Hrvatskoj sve više osjećamo. dr. sc. Vanja Borš
O AUTORU:
David R. Graeber vjerojatno je najpoznatiji živući antropolog, i to prvenstveno zahvaljujući svojem političkom, tj. aktivističkom radu (npr. bio je sudionik protesta protiv Svjetskoga gospodarskog foruma u New Yorku 2002., imao je značajnu ulogu u pokretu Zauzmimo Wall Street 2011.). Autor je desetak knjiga i većeg broja članaka, a trenutno je zaposlen na Londonskoj školi ekonomije Sveučilišta u Londonu.
Lektirno izdanje Šenoinih najpoznatijih epsko-lirskih pjesama u kojima govori o stvarnim povijesnim osobama ili onima koje su oživljene u narodnim pričama i legendama te o povijesnim događajima usko povezanim s borbom hrvatskog naroda za samostalnost i slobodu. Zbirka sadrži jedanaest povjestica, metodički obrađenih, na marginama popraćenih pojašnjenjima manje poznatih riječi, sa bilješkom o piscu na kraju knjige.
Povjestice su vrlo popularne i bliske širokom krugu čitatelja. Zbog slikovitosti i mogućnosti lakoga pamćenja naraštajima su poslužile kao moralne pouke i lekcije nacionalne povijesti. U knjizi je 11 povjestica:
Postolar i vrag, Kameni svatovi, Kugina kuća, Gvozdeni div, Anka Neretvanka, Smrt Petra Svačića, Šljivari, Prokleta klijet, Vinko Hreljanović, Mile Gojslavica i Propast Venecije.
Malen po broju stranica, ali zato velik po ekološkoj temi koju obrađuje i to na vrlo dojmljiv i poetski način, roman "Potraži me ispod duge" zasigurno će "dotaći" mlade čitatelje.
Radnja se odigrava u čistim i netaknutim krajolicima Newfoundlanda gdje se rodio mladi tuljan Dannyi. Prateći njegov život kao i život njegove majke, ali i ostalih članova zajednice tuljana koji završavaju na tragičan način, doznajemo o nehumanom čovjekovom činu i velikom ljudskom sukobu s prirodom.
Na kraju knjige nalazi se napomena autora o djelu kao i niz korisnih internetskih adresa za sve koji se žele uključiti ili doznati nešto više o organizacijama za zaštitu životinja.
Zbirka priča Portret Che Guevare prvo je djelo nakon sedamnaest godina književne šutnje Zlatka Krilića. Nastala je za vrijeme autorova dužeg boravka na Kubi 2015. godine, još dok je Fidel Castro bio živ, a ubrzane promjene tek su počinjale.
Sve su priče napisane u prvom licu jednine, a mijenjaju se pripovjedači. U nekima je to sam autor, šezdesetogodišnjak koji traga za mjestom najsličnijem mjestu njegova mladenaštva, kao i za prividom mladosti u zagrljaju mladih Kubanki, te pokušava shvatiti sebe u kontekstu nedavnog zahvata na srcu i rastave braka. U drugima pripovjedači su marginalci kubanskog društva čiji životi zrcale to društvo, nedavnu povijest i promjene koje se u njemu događaju. Knjiga je pisana jednostavnim, lako čitljivim stilom, no iako ponekad mami osmijeh, ostavlja gorak okus, jer ne prikazuje Kubu onakvom kakvom je najčešće opisuju – kao zemlju divne klime i sretnih, raspjevanih ljudi koje lako ponese ritam – nego kao zemlju s namještenim, lažnim osmijehom za turiste, osmijehom iza kojeg se krije istinska glad i patnja pojedinaca.
U priči Ona se ničeg ne boji, autor na kraju kaže: Nisam je više vidio ni čuo, zato ove priče nisu o Kubi, ne nastoje ispričati istinu o Kubi. One su samo moj doživljaj Kube kroz ljude i situacije koje sam imao sreće susretati.
O AUTORU:
Zlatko Krilić rođen je 19. kolovoza 1955. u Osijeku, najranije djetinjstvo proveo je u Čepinu, a odrastao i školovao se u Zagrebu, niz godina živio u Kastvu, pa u Londonu, a danas je ponovno u Zagrebu. Objavio je petnaestak knjiga s temom djetinjstva i odrastanja, a toj je temi ostao vjeran i u knjigama koje nisu namijenjene mladim čitateljima (Živi pijesak 1987. i Krik 2001.). Bio je urednik kulture u Poletu, glavni urednik časopisa Hrvatsko glumište i urednik biblioteke Knjiga za mladež izdavačke kuće Alfa. Okušao se u kazališnoj i u filmskoj režiji. Nagrađivan je za prozne, scenarističke i dramske tekstove.
Uspavajte svoje klince i klinceze uz slikovnicu PINOKIO koja donosi jednu od najljepših dječjih bajki svih vremena.
Lutak Pinokio oživi i njegov je otac Đepeto sav sretan. Ali prije nego što postane pravi dječak, Pinokio će morati naučiti govoriti istinu i biti dobro dijete.
Univerzalne teme kojima se ova bajka bavi – teme o pobjedi dobra nad zlim, o ljudskoj dobroti i zlobi, o pobjedi pravde i istine nad svime lošim i iskvarenim – popraćene predivnim ilustracijama, djetetu jamče ne samo zabavu, nego i učenje o moralnim vrijednostima.
Slikovnica je svojom veličinom idealna za najmlađe pa će vam biti pri ruci kad ćete trebati uspavati svog malog anđela.
Pisan u maniru detektivske priče, Nesporazum je roman potrage, obiteljsko-prognaničke tematike, što bi trebalo shvatiti vrlo uvjetno. Naime, obiteljski je u mjeri u kojoj govori o razaranjima obitelji i pokušajima njihovih konsolidacija, a prognanički je na također atipičan način: u ratno doba protagonist romana Ramiz se već nalazio u inozemstvu, pa mu je ratom prije bilo onemogućeno dalje školovanje i planirani povratak, nego što je, glavu spašavajući, bio otjeran u izbjeglištvo.
Muris Pirić je ovim romanom ponudio opsežan uvid u psihologiju i refleksiju suvremenog intelektualca-bipatrida, osobe koja se po svojim svjetonazorima vrlo dobro uklapa u novu sredinu, ali koja se zbog svog podrijetla, porodične tradicije i davno stečenih navika istodobno vrlo razlikuje od nje. Razapetost između svih tih svjetova, uz Ramizovu prirođenu neodlučnost i povremenu plahost, neizbježno ga vodi u složenu dramu.
Roman Jasminke Tihi-Stepanić postavlja pred čitatelje još jednu dojmljivu priču, ovaj put viđenu očima djevojčice. Lucija je četrnaestogodišnjakinja koja tog ljeta saznaje da život jednostavno nije pošten. Njezino Ljeto na jezeru Čiču nije od onih „nezaboravnih ljeta koja stanu u memoriju mobitela“. Roman otvara situacija u kojoj preplašena Lucija traži brata koji je nestao iz kuće, usred oluje praćene velikom grmljavinom. Našla ga je na rubu ceste, mokrog i promrzlog, bio je krenuo pronaći mamu koja mu nedostaje. Zebnja koja se Luciji tada uvukla u srce i „širila po tijelu kao bockavo inje“ ostat će zauvijek zapamćena. Dok majka radi sezonski posao sobarice u Poreču, koji je prihvatila nakon što je ostala bez posla promotorice u propaloj izdavačkoj kući, otac u dalekoj bavarskoj prijestolnici Münchenu, radom u tamošnjoj slavnoj automobilskoj tvornici, pokušava popraviti kućni budžet. O Luciji i njezinu jedanaestogodišnjem bratu Janku brine baka Višnja. Svi zajedno puni su snova o svijetloj budućnosti, zbog koje se isplati izdržati malo teških i usamljenih dana. Svima je sreća slika vlastite obitelji na okupu. Luciju muče i ljubavni problemi, kako i dolikuje završenoj osmoškolki. Odnos žene i muškarca nešto je o čemu malo zna, ali zato često razgovara s prijateljicom Petrom, koja će unijeti i tračak sumnje u ljubavne, odnosno preljubničke i komplicirane, veze odraslih. Tako će Lucija sa strahom pomisliti kako je otac možda baš zato ne poziva u Bavarsku, iako ona tjednima spremno čeka poziv. Njezino iskustvo s dječacima koje upoznaje na jezeru, osobito s jednim Jakovom, polako će u njoj probuditi osjećaje iščekivanja i zaljubljenosti.
Romani Jasminke Tihi-Stepanić ne nude način da se pomoću njih ogradite od svijeta, ne oblikuju se tako. Upravo suprotno. Oni vas pokušavaju naučiti kako svijet razumjeti i s njime se povezati. I ovaj je tako zamišljen. Može vam ponuditi odgovor. I utjehu. Nema krivih. (Patricia Marušić, Predgovor)
O AUTORU:
Jasminka Tihi-Stepanić istaknuta je autorica dječje književnosti i književnosti za mlade. Svojim je višestruko nagrađivanim romanima pridonijela i pridonosi recepciji hrvatske dječje književnosti i književnosti za mlade, koja se u jednom času našla na marginaliziranom položaju. Autorica se bavi temama koje su mnogima bolne i teške, stoga njezini romani redovito upućuju na pukotine u mladenačkim i obiteljskim odnosima te na taj način odgajaju i stvaraju socijalno osviještene mlade čitatelje. Ljeto na jezeru Čiču bavi se društvenim, ljubavnim i obiteljskim problemima u kojima se mladi mogu pronaći i iz njih izvući bogate pouke, korisne za čitav život.
Jasminka Tihi-Stepanić rođena je 1958. godine u Velikoj Gorici. Profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti u OŠ Eugena Kvaternika u rodnome gradu. Istaknuta je autorica dječje književnosti i književnosti za mlade. Njezin roman prvijenac Imaš fejs? dobio je Nagradu „Mato Lovrak“ za najbolji roman namijenjen djeci i mladima, objavljen u 2011. godini. Istoimena radioigra nagrađena je posebnom nagradom na 9. međunarodnom festivalu radioigara za djecu i mlade Prix Ex Aequo u Bratislavi, koju dodjeljuje Međunarodna unija za dječju knjigu IBBY. Objavila je roman Bacit ću ti kompjutor kroz prozor 2013. godine i zbirku priča Baš kao Harry Potter 2014. godine. Slijedi roman Moja neprijateljica Ana za koji je dobila Nagradu „Anto Gardaš“. Prošle godine objavila je roman za mlade Dom iza žice koji je ušao u uži izbor za dodjelu Nagrade „Anto Gardaš“.
“Leteći razred” naziv je igrokaza koji dječaci pripremaju za Božić. Internat postaje pozornicom zanimljivih zbivanja, a u njemu susrećemo mnogo “Emila” i “Tončeka”. Tu je Johnny, dječak bez roditelja, uvijek gladan Matthias, plašljivi Uli, najbolji učenik petoga razreda Martin, Sebastian i drugi. Dječaci dolaze u sukobe sa starijim đacima, naročito maturantima, ali još u žešće sukobe s učenicima druge škole, pa se razvija pravi mali rat medu njima. U takvim sukobima dječaci očvršćuju i uče. Hrabro se bore za ono što je, po njihovu uvjerenju, pravo. Zanimljiv je odnos učenika i profesora. Odgojitelja koji ima najviše razumijevanja za njihove velike i male probleme nazivaju Justus (lat. pravedan).
U nastavku uspješnice “”S ljubavlju, Simon”” prema kojoj je snimljen istoimeni holivudski hit, glavna junakinja je Simonova najbolja prijateljica Leah. Njezin je život sve samo ne dosadan – počevši od drama s prijateljima, prvom ljubavi, pa do svega onoga što nosi završetak srednje škole. Kad bi i ostalo bilo ritmično poput glazbe koju stvara svojim bubnjevima, sve bi bilo lakše, ali nekako se čini da Leah ne uspijeva donijeti malo ritma i sklada i do drugih segmenata života. A kako bi i mogla kad ona predstavlja anomaliju u usporedbi s ostalima u njezinu društvu?
Kod Lee je sve netipično, od njezine težine i toga kako se nosi s time (nitko ne shvaća da postoji debela cura koja nije na dijeti), njezine majke i stila života koji vode, društvenog statusa, hobija, moguće seksualne orijentacije (o tome se ne usudi progovoriti čak ni svom najboljem prijatelju Simonu, koji je stručnjak na tom području).
Matura je na pomolu, za njom i životne odluke o studiju, a društvo oko Lee i Simona zajedno s njima puca po šavovima. Među bliske prijatelje uvući će se nemir udružen s pritiskom zbog prvih pravih odraslih odluka koje svatko od njih mora donijeti. No kad se usred svih tih kolebanja Leah preko ušiju zaljubi u osobu u koju se možda i ne bi trebala zaljubiti, tek tada uviđa dimenzije promjena koje polako preuzimaju njezin život.
Poput svoga prethodnika, romana o Simonu, i ovaj o Lei osvojio je srca mladih čitatelja diljem svijeta.
O AUTORU:
Becky Albertalli doktorirala je kliničku psihologiju i godine karijere posvetila radu s adolescentima. Zato je njezin uvid u njihove probleme i živote jedinstven, a njezina djela nagrađena i priznata te prevedena na brojne jezike.
Nije pretjerano reći da je Angela Carter svojim fantastičnim pričama i romanima otvorila prepoznatljiv rukavac u kaotičnoj postmoderni u koji su se slile glavne umjetničke i mislilačke bujice dvadesetog stoljeća. Nadrealizam, psihoanaliza, magijski realizam, feminizam − sve te struje vrtlože se u njezinim radovima uz elemente gotičkog horora, satire, apsurda, fantazmagorije.
Hrvatski čitatelji dosad su u prijevodu mogli čitati samo njezin rani roman “Čarobna prodavaonica igračaka” (2003.), ali njezina najutjecajnija zbirka “Krvava odaja” dosad je bila neobjavljena, premda joj je upravo ona osigurala slavu s obje strane Atlantika. Njezin je utjecaj u proteklih nekoliko desetljeća neprijeporan, jer Angela Carter pogađa samu srž onoga što u suvremenoj književnosti lako komunicira sa širokim krugom čitatelja a opet zadržava slojevitost i intelektualnu izazovnost ozbiljne fikcije. Vjerojatno je upravo zbog toga prema časopisu The Times Angela Carter na desetome mjestu najvećih britanskih autora od 1945. Na hrvatski je njezin zamršen stil majstorski prevela Senka Galenić, čuvajući arhaičnost i fantazmagoričnost autoričine poetike.
Književnost, kazalište i film obiluju suvremenim inačicama klasičnih bajki, među kojima su mnoge isprazne i sentimentalne, u službi komercijalnih pothvata, ali neke uspijevaju izokrenuti kanon tako da prokažu okoštale predodžbe koje djeci od najmanjih nogu usađuju dominantnu ideologiju. Dubinom i poetskom snagom svojega proznoga izraza Angela Carter, pak, očuđuje stereotipe posežući za onime što je u bajkama skriveno između redaka.
Angela Carter vraća bajke odraslima prepoznajući njihovu vitalnu drskost i duboka pitanja zbog kojih su te fantazmagorične i apsurdne priče opstale stoljećima, obasjavajući pritom i mnoge suvremene teme, kao što je propitivanje uloge koju same žene igraju u vlastitu podčinjavanju. Žena za nju nije, naime, idealizirana figura, nego slojevito biće u kojem se vrtlože snažni, katkad proturječni nagoni.
Kao što piše u “Gospodarici kuće ljubavi”, u kojoj se tema vampirice isprepliće s Uspavanom ljepoticom: “Ona je duhovima opsjednuta kuća. Ne pripada sama sebi.”
(Iz predgovora Petre Mrduljaš)
Kritična infrastruktura kao sustavi, mreže i objekti od nacionalne važnosti predstavlja imperativ u razmatranju sigurnosti svake zemlje. Suvremeni svijet je postao izrazito ovisan o određenim sektorima kritične infrastrukture, poput energetskog sektora, komunikacija, prometnica i transportnih sustava, financija, Interneta, javnih usluga i servisa stoga njihova ugroza dovodi u pitanje normalan tijek života i sigurnost građana, ali i općenito funkcioniranje države.
Knjiga je cjeloviti prikaz što je koncept kritične infrastrukture i kako ju razmatraju ne samo najrazvijenije zemlje svijeta poput SAD-a (otkud je koncept potekao) i zemalja koje se dugi niz godina bave predmetnim područjem u Europi (bilo pojedinačno poput VB, Njemačke, Švedske ili pod okriljem Europske unije koja nastoji zaštitu kritične infrastrukture staviti na prvo mjesto u segmentu sigurnosti svojih građana i zajednice u cjelini), već i perspektivu Republike Hrvatske, prikazujući načela, ključne procese i dionike u zaštiti kritične infrastrukture i jačanju njezine otpornosti.
Praktičarima i donosiocima odluka te zainteresiranoj javnosti ova knjiga ne pruža samo teorijski prikaz i potvrđivanje prepoznatih procesa i mehanizama u sustavima zaštite kritičnih infrastruktura, već donosi i objedinjene primjere dobre prakse i analize predmetnih studija slučaja koje prikazuju uspješnu realizaciju adekvatnog sustava zaštite KI i daju novu dimenziju razumijevanja vezane problematike.
JEZIČNA REPUBLIKA - Hrvatski jezik, Zagreb, Split i popularna glazba
Sociolingvist Ivo Žanić otvara niz važnih pitanja sadašnjosti i budućnosti hrvatskog jezika u širokoj vizuri koja zahvaća i migracije prema Zagrebu i obalnim gradovima, socijalnu psihologiju, odnose ruralno/urbano, centar/periferija, sjever/jug… U jezične prakse koje su na način jedinstven u Europi suoblikovale hrvatski jezični krajolik prvi su put uvršteni zabavnoglazbeni festivali ‒ Split, Zagreb, Krapina, MIK, a među dijalekte ne samo oni iz udžbenika i s recitala, nego i oni uz koji se pjeva, pleše i skače na koncertima Gustafa, Đavola, Šo!Mazgoona i Zadruge. Jezične igre u pjesmama Azre, Hladnog piva i Zabranjenog pušenja vide se kao kulturološka cjelina s renesansnim poslanicama i satirama iz 18. i 19. st. U kategoriji jezičnog iskustva autor ravnopravno analizira što su rekli profesionalni jezikoslovci, a što Relja Bašić, Vice Vukov, Šajeta, Oliver Dragojević, Vladimir Bakarić, Franjo Tuđman i Saša Antić iz TBF-a, što su nas poučile škole, a što Naše malo misto, zagrebački sleng u Poletu i anglizmi u blogovima međimurskih adolescenata, naposljetku kako to da su Zagrepčanima i Dalmatincima njihovi govori prestižniji od standardnog hrvatskog… Sve to istraženo je i protumačeno na moderan i inovativan način, ležerno i duhovito napisano.
Ivo Žanić je među prvima u nas shvatio da u trajnoj dinamici jezika javne sfere snažno sudjeluje i popularna kultura, posebno zabavnoglazbeni festivali u svojem zlatnom dobu, te rock i iz njega izvedeni žanrovi. Njegov je čvrst stav da je nemoguće istraživati cjelinu jezika i dinamiku prestiža i jezičnih stereotipija ako se u obzir ne uzmu i žanrovi popularne kulture. – prof. dr. sc. Anita Peti-Stantić
Ivo Žanić (Split, 1954) redoviti je profesor kolegija iz sociolingvistike i medijskog jezika na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, autor niza knjiga, rasprava i eseja iz tih i srodnih antropološko-kulturoloških disciplina. Kako je prethodno desetak godina radio u novinstvu, pa dvije u izdavaštvu, te desetak kao slobodni pisac, istraživač i urednik, to nema posla vezana uz govorenu, pisanu, tiskanu, odsad i uglazbljenu riječ koji u nekoj funkciji i u nekom žanru nije obavljao.
